Norbert Gstrein: Dobro je imati odmak od rigidnih očekivanja

16.10.2007. Print | Pošalji link

Svaki rat sa sobom nosi i svoje romane. Tako su Prvi svjetski obilježili, na primjer, «Na zapadu ništa novo» Ericha Marije Remarquea ili «Zbogom, oružje» Ernesta Hemingwaya.

On se opet iskazao kada je na red došao Španjolski građanski rat, napisavši «Za kim zvono zvoni», dok je Drugi svjetski inspirirao sve od Guenthera Grassa do Normana Mailera. Nažalost, protekli ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, koji su započeli u Sloveniji 1991., a završili na Kosovu osam godina kasnije, za sada nisu proizveli književnost kojom bi se netko mogao pretjerano ponositi.

Zato nije nimalo iznenađujuće, kada su već narodi i narodnosti bivše SFRJ odlučili manje-više ignorirati ovu tematiku, ili, još gore, pristupati joj isključivo propagandistički i usko nacionalno, da se za to interesiraju neki drugi. Ovoga puta riječ je o austrijskom piscu s hamburškom adresom Norbertu Gstreinu, čiji je roman «Zanat ubijanja» nedavno objavila Fraktura. Gstrein je priznati pisac njemačkog govornog područja srednje generacije, koji se hrvatskoj publici predstavio već romanom «Engleske godine», no ovaj put je izazvao poprilično negativne, čak i neprijateljski nastrojene, reakcije pojedinih književnih kritičara.

Tako su u jednom dnevniku «Zanat ubijanja» proglasili romanom koji vrijeđa dignitet Domovinskog rata, što za prevoditelja Borisa Perića, inače i samog pisca, pokazuje našu istraumatiziranost proteklim ratom. Bez obzira na moguće zamjerke, koje su možda dijelom opravdane, ali ipak na pogrešan i agresivan način prezentirane, Perić smatra da je vrlo «važno znati kako drugi razmišljaju o našem ratu», što ne znači da nam se to automatski mora i svidjeti.

I u Njemačkoj je «Zanat ubijanja» izazvao polemike u kulturnim krugovima, no tamo se nije bavilo zaštitom nacionalnih svetinja, nego time tko ima pravo ispričati određenu priču. Rasprava se vodila oko toga kako je Gstreinov prijatelj iz studentskih dana u Innsbrucku bio ratni reporter za tjednik «Stern», te je poginuo na Kosovu 1999. godine. «Ljudi su se pitali je li u redu da uzmem jednu stvarnu smrt i od nje ispričam jednu fiktivnu priču. Pitanje je bilo, nije li to možda neodgovorno i nepristojno», objašnjava Gstrein.

Gstrein je zato roman i posvetio svojem pokojnom prijatelju, Gabrielu Grueneru, a o njemu su u međuvremenu objavljene i još dvije knjige. Gstrein objašnjava kako se «Zanat ubijanja», između ostaloga, bavi baš i pravom na pripovijedanje, a za Gruenera u posveti kaže kako o njegovom životu i smrti zna premalo da bi o tome mogao pričati. Zato «Zanat ubijanja» i jest strukturalno osmišljen kao roman o pisanju romana, u kojem dvojica prijatelja pokojnog reportera pokušavaju ispričati njegovu životnu priču.

U svemu tome, za Gstreina ključan je način pripovijedanja. Zato se on odlučio kompleksno konstruirati svoj roman, ubacujući u njega nekoliko ich-pripovjedača a razlog tome jest «da se jednom sveznajućem pripovjedaču, kada je u pitanju beletristika, vjeruje mnogo manje nego pripovjedaču u prvom licu, koji tematizira i svoje neznanje i skepsu. Literarno pisanje, barem kako ga ja razumijem, ima ne samo estetski, nego i etički aspekt. Zato je u pravilu dobro imati odmak od pretjerano rigidnih očekivanja.»
 
Ipak, prava tema ovoga romana, koja se ogleda u svakom njegovom aspektu, od već spomenute strukture, preko same priče, pa sve do dijaloga među likovima, koji ponekad imaju esejistički štih, jest kako uopće pisati o ratu. Gstrein na to nema nikakav konačni odgovor: »To ne znači da mislim kako o ratu ne treba pisati i izvještavati. Naprotiv, potrebni su ljudi koji odlaze u rat i svojim pisanjem pomažu ostalima da se stvori slika o njemu. To je prvi korak kako bi se nešto uopće učinilo. Ipak, treba biti svjestan da je opće mjesto prošlog stoljeća kako je svaki neuspjeh politike bio praćen i neuspjehom intelektualaca i medija.»

Je li Gstrein jedan od tih neuspješnih ili možda uspješnih intelektualaca možete saznati u «Zanatu ubijanja». On svakako ne spada u kategoriju Petera Handkea i njegove «Pravde za Srbiju», ali ostaje činjenica da se ovim našim balkanskim ratovima, kako ih naziva njegov prevoditelj Boris Perić, bavi iz uobičajene zapadne kolonijalne perspektive. I «Zanat ubijanja», kao i mnoga druga publicistička i literarna djela, ponekad odlazi u famoznom pravcu višestoljetnih mržnji, tamnih vilajeta i zle balkanske krvi. Takva objašnjenja, može se primjetiti, nisu baš često nuđena kada je u pitanju uspon nacizma u Njemačkoj i iz njega proizašli holokaust, jer nikome ozbiljnom ne pada na pamet da ponudi folklor i predrasude kao razloge za društveno-političke sramote i promašaje zapadne Europe.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici