Prodane dušice Denisa Giljevića

19.10.2007. Print | Pošalji link

Estradizacija hrvatske književne scene u punom je zamahu.

Nakon što su se prije nekoliko godina knjige počele prodavati na kioscima, uslijedilo je to i da se romani pišu direktno za ljetne nakladničke potrebne dnevnih novina, sve naravno za pozamašan honorar. Da je vrag odnio šalu konačno je pokazala i pojava Lane Biondić s romanom o životu na visokoj peti, a gospođa Biondić se, izgleda, uspela toliko visoko je njen drugi prozni uradak nosio naslov «Nova knjiga Lane Biondić». O mogućem trećem romanu još je nezahvalno špekulirati, no možda je previše očekivati da se zove «Posljednja knjiga Lane Biondić». Ovo ljeto nam je pak donijelo kartonskog Hrvoja Šalkovića i to u prirodnoj veličini, koji je za potrebe promocije romana «Zec na mjesecu» čak pokazao i svoje radom u željezari umrljane mišiće, te je, slijedom toga, proglašen i novim seks simbolom.

U takvoj situaciji, gdje se književnost, ili ono što to želi biti, prodaje uz stilleto štikle i napumpane bicepse, nije čudna ni situacija kada se promocija knjige svede na poluinterne spike škvadre iz kvarta. Tu inovaciju književnoj je sceni ponudio Denis Giljević, čija je zbirka priča «Prodane dušice» nedavno predstavljena u Booksi, a taj događaj su uveličali i njegovi frendovi Rukavina, Jurica i Perica u publici, s kojima je autor neprestano razmjenjivao fore i fazone. Osim što su se Denis i ekipa dobro zabavili, bilo je ipak moguće i saznati pokoju pojedinost o objavljenoj knjizi, te o dosadašnjoj književnoj karijeri njena autora. Kao što i priliči svakom tipičnom Hrvatu, Giljevića je za spisateljsku karijeru inspirirao nogomet: „Kada je Hrvatska izgubila od Meksika, napisao sam otvoreno pismo Davoru Šukeru i poslao ga petorici prijatelja. Jedan od njih je to shvatio ozbiljno, te moj e-mail proslijedio dalje. Za nekoliko dana sam ga čak i ja dobio od drugih ljudi, koji nisu znali da sam sve to napisao, a bilo je i pročitano na radiju, te objavljeno u Večernjem listu.“

Nakon što je njegova epistola Šukeru doživjela tako fantastičan odjek u javnosti, Giljević se bacio na pisanje, te je, između ostaloga, nagrađen na Istrakonovom natječaju za SF priče, a autor se nada jednoga dana objaviti i zbirku priča isključivo tog žanra. Kada je u pitanju njegov ukoričeni prozni prvijenac, jer Giljević je dosta publicirao i na internetu, za objavljivanje je bilo potrebno angažirati njegova prijatelja Juricu Heidla, čijem je Translatoru ovo prvi nakladnički trzaj. Po Giljevićevim riječima, «Prodane dušice» su nastajale nekoliko godina, a u zbirci su skupljene i neke priče koje nisu prošle na natječajima.

«Prodane dušice» sastoje se od raznorodnih priča, kojima je zajedničko to da sve pretendiraju na duhovitost, pa se tako mogu primjetiti naslovi poput «Folk star – Arimir Chobain». Za razliku od trenutno dominirajuće takozvane stvarnosne proze, Giljević odlazi u drugim smjerovima, jer kaže kako je u međuvremenu toliko razočaran realnošću da o njoj uopće i ne želi pisati. Naravno, ako se pogleda autobiografska crtica koju je autor priložio na kraju «Prodanih dušica», a koja uključuje i desetogodišnje studiranje biologije, te slaganje štandova na Zagrebačkom velesajmu, njegovo razočaranje teško je ne razumjeti. U svakom slučaju, Giljević se sada konačno pronašao u ulozi pisca, ali i ne odustaje od poboljšavanja svojeg spisateljskog umijeća, te je zbog toga sudjelovao i u literarnoj radionici koju su vodili Zoran Lazić i Vlado Bulić. Tamo je naučio sljedeće: „Mnogo je lakše napisati majicu, nego knjigu!“ Zato je Giljević odabranim sretnicima na predstavljanju „Prodanih dušica“ poklonio majicu s prigodnim natpisom uz knjigu.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici