Kaos na čitanju poezije Michela Deguya

07.11.2007. Print | Pošalji link

Već je postalo uobičajeno raspravljati, pa i lamentirati nad padom interesa šire javnosti za poeziju, a time i smanjenja opće relevantnosti iste.

Tom temom bave se mnogi svjetski ugledni intelektualci, od Camille Paglia do Umberta Eca, i svi naravno pokušavaju u, pomalo ironično, svojim prozno-publicističkim djelima, oživjeti duh pjesništva i učiniti ga opet zanimljivim širem čitateljstvu. No, događa se jedna poražavajuća inverzija, a to je da knjige koje analiziraju poeziju i hvale njihovu povijesno-kulturnu važnost imaju mnogo više šanse postati bestseleri nego bilo koja zbirka pjesama.

Poezija se, dakle, bori u vjerojatno davno izgubljenoj bitci na cijelom svijetu, osim naravno u Francuskoj. La Grande Nation se nikada nije ustručavala intelektualizirati i baviti umjetnošću, teorijom, filozofijom i prkošenju Amerikancima. Taj donkihotovski prkos može se primijetiti i po statusu koji u Francuskoj uživa pjesnik Michel Deguy, kojeg domaći mediji odvano proglašavaju sljedećim dobitnikom Nobelove nagrade, nešto poput pjesničke verzije Milana Kundere. Deguy je posjetio Zagreb u sklopu festivala Književnost uživo, koji su organizirali PEN i Hrvatsko društvo pisaca, oboje utjelovljeni u Sibili Petlevski kao idejnoj začetnici i selektorici ove manifestacije.

Michela Deguya i njegovo stvaralaštvo predstavila je Višnja Machiedo, naglašavajući kako je ovaj pjesnik, sada već u osmom desetljeću života, u međuvremenu objavio četrdeset zbirki pjesama. Tijekom godina Deguy je uređivao mnoge književne časopise, predavao francusku književnost na Pariškom sveučilištu, a cijelo to vrijeme bio je i gorljivi zagovornik takozvane «poezije koja misli» i koja se referira na naše vrijeme i epohu.

Ipak, koliko god bio pjesnički određen, Michel Deguy konstantno se bavio i filozofijom, smatrajući da je to dvoje neupitno povezano. Zato se često zna referirati na priču o Sokratu, koji je pri susretu s nepoznatim pjesnikom, zaključio kako se obojica bave istim poslom. Kako sam Deguy kaže, on je «pjesnik koji to nastoji biti» i nikada nije mogao donijeti konačnu odluku - što ga više privlači, poezija ili filozofija: «Preferiram razapetost između poezije i filozofije, kakvu je već davno spominjao i Paul Valery. Meni se sviđa to oklijevanje, i to u latinskom smislu te riječi, koji ne implicira nesigurnost, nego protočnost između dva pola. Uostalom, povezivanje poezije i filozofije konstantna je u zapadnoj civilizaciji.»

Tu konstantnu dvojnost u cijelom Deguyevom opusu uviđa i Višnja Machiedo, koja ističe da se njegovo djelo usmjerava na «razmjenu između misli i jezika, između riječi i stvari, a to omogućava jedan amblem. U pitanju je prilog i veznik 'kao', koji postoji u svojoj filozofskoj, ali i komparativnoj odnosno pjesničkoj varijanti.»

Riječ 'kao', koja se, dakle, pokazuje kao ključna u cijelom Deguyevom djelu, sam pjesnik objašnjava kao pokušaj približavanja i uspostavljanja veza između suprotnosti svijeta koji nas okružuje, što je po Deguyu jedna od glavnih zadaća poezije: “Pjesnička proizvodnja za mene predstavlja povratak metafori i zato se u trenutnoj polemici, koja vlada među mlađim pjesnicima, svrstavam na stranu onih koji se bore za reafirmaciju metafore, koju smatram suštinom pjesništva, ali ne u običnom deskriptivnom smilu."

Kada je pak riječ o tome na čijim se poetikama iz prošlosti napaja Deguy, on ističe važnost romantizma i vremena pjesnika kao maga, koji komunicira s božanskim i onostranim te otkriva velike istine. «Romantizam je za mene veza i most između sadašnjosti i onoga najboljeg u pjesništvu. Pjesnici poput Charlesa Baudelairea su metaforu koristili na neponovljiv način. Velika epizoda moderne također je započela naslanjajući se na romantizam, što naglašava i Heidegger. Važni su zato pjesnici poput Paula Celana, te nadrealizam kao posljednji veliki pjesnički pravac, koji je također nastavak romantizma.”, kaže Michel Deguy.

Gostovanje Michela Deguya u Zagrebu izazvalo je interes publike, te se u Vili Arko, u kojoj se održavao razgovor s ovim pjesnikom i čitanje njegove poezije, našao popriličan broj ljudi. Nažalost, organizacija cijelog događaja nije bila na pretjerano zavidnom nivou, a početno polusatno kašnjenje prevoditeljice Ingrid Šafranek zapravo se pokazalo kao uvod u niz apsurda koji je uslijedio.

Tako je Višnja Machiedo Deguyevo gostovanje shvatila kao priliku za prezentaciju svojeg teorijskog rada o njegovoj poeziji, što se manifestiralo kroz njene duge asocijativne monologe. Nakon što bi Machiedo konačno završila jedan dio svojeg izlaganja, koje je, s dobrodošlim ali kratkotrajnim prekidima, trajalo skoro dva sata, Šafranek bi sve izrečeno krenula prevoditi Deguyu na francuski.

Onda bi pak on konačno došao do riječi, na što bi se Machiedo neizbježno nadovezala, a Šafranek pak pokušavala sve prevesti okupljenima na hrvatski. Na kraju su čak i oni koji znaju francuski bili zbunjeni time tko što i kada kome govori i prevodi. Svemu nije pomoglo ni uživljeno čitanje Deguyeve poezije koje je bilo povjereno glumcu Đorđu Kukuljici. Deguy je u konačnici završio kao statist na vlastitoj književnoj večeri, a oni koji su zapravo trebali biti u drugom planu, u svakom trenutku bili su spremni za svoj demilleovski close-up.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Književnost uživo
Književnost uživo - opet angažirano
Slobodan Šnajder

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici