Filozofija dramativiteta Nataše Govedić

21.11.2007. Print | Pošalji link

Manje je poznato da je Nataša Govedić, jedna od nezaobilaznih kazališnih kritičarki domaćeg medijskog prostora, ujedno i neovisna znanstvenica zavidne produkcije.

Pored Novog lista u kojem piše dnevnu kritiku, Zareza u kojem je urednica kazališne rubrika, Feral Tribunea gdje se sporadično javlja s tekstovima na temu prava djeteta, jedno od najžešćih, najosporavanijih i najiskrenijih pera naše medijske kritike brusi se i na teatrološkom planu, pa je ovih dana iz tiska izašla njezina sedma knjiga naslova «Subjekt ili okrenutost prema tebi: filozofija dramativiteta».

Nakon nekoliko studija o izvedbenim umjetnostima, kao i uređivanja monografije prvih 20 godina Tjedna suvremenog plesa ili knjige kazališnih kritika Dalibora Foretića, a uz poslove koje obavlja kao predavačica na Ženskim i Mirovnim studijima, te one vezane uz časopise Kretanja i Treća, angažman Nataše Govedić posebno je bio vidljiv u vrijeme kad je s Vilijem Matulom organizirala Radionice kulturalne konfrontacije. Sve ovo, ovako nabrojeno,  nema za cilj zastrašiti one koji se s njezinim kritikama ne slažu, nego barem opisati širinu djelovanja Nataše Govedić kao činjenice hrvatskog kulturnog prostora.

Pojam dramativiteta iz naslova za autoricu je proces samodefiniranja, način kako sami sebe doživljavamo i tumačimo, kako samima sebi tako i drugima, jer «uvijek smo iznutra podijeljeni i u nekom konfliktu, s nama se puno interakcijskih stvari događa istodobno, i zato mislim da je pojam dramativiteta praktičan kao vrsta zamjene za pojam subjekta ili vlastitosti.» Knjiga je opsežna studija koja se nakon uvodnih par stotina stranica posvećenih opisu pojma dramativiteta, te njegovim pojavnostima u književnosti i filozofiji, u sljedećih dvjestotinjak  okreće konkretnim primjerima. To su medijski i žanrovski različite vrste obrada dva po mnogočemu ključna narativa zapadne civilizacije - Hamleta i Fausta. Ovaj prvi je naravno Shakespeareov, ali ovaj drugi nije samo onaj Goetheov. Kompleks Fausta Nataša Govedić u svojoj knjizi promatra prvenstveno kroz dramu, u domaćoj lektiri i na scenama nažalost nedovoljno prisutnog Christophera Marlowea.

Prema autorici, Hamlet i Faust su vrlo slični  protagonisti: obojica su studenti heretičkog srca Europe Wittemberga, izravno suprotstavljeni okolini, i njihov identitet je zanimljiv jer predstavlja kraj cijelog projekta započetog još Sokratom i antičkom tragedijom: «Sumnja u samoga sebe s njima je konačno radikalizirana, jer u to vrijeme kad je subjekt trebao biti samozadovoljan, narcisoidan i siguran u svoju želju za osvajanjem drugoga, oni predstavljaju dva vrlo moćna lika koji su sve suprotno od toga».   

Hamlet i Faust već su, unatoč bezbrojnim varijacijama i interpretacijama, odavno postali svojevrsne ikone, no ovoj knjizi je cilj pokazati ne samo njihovu sličnost nego i univerzalnost zbog koje i jesu tako – popularni. Knjiga zato prati povijest određenog tipa konfrontacijskog protagonista koji se osamostaljuje iz neposrednog književnog konteksta, i poočinje živjeti u mnogim drugim tekstovima, žanrovima pa i medijima, i to bez obzira na jezični ili kulturalni kontekst.  

Obojica, međutim, nemaju baš previše sreće na domaćim pozornicama. Kao revna kazališna kritičarka, Nataša Govedić smatra da se u hrvatskim inscenacijama glumci uglavnom bore s tekstom, što znači da ih profesori scenskog govora nisu naučili kako pronaći ključ za reprodukciju poetskog izraza,  što se pak vidi i na suvremenim primjerima takvog povišenog jezika u drami. No, nisu sami izvođači jedini krivci, jer se Shakespeare kod nas, smatra Nataša Govedić, uglavnom svodi na reprezentativnu anegdotu - «kao da sami ne dopuštamo sebi naučiti nešto od Shakespearea». 

Iako se kod nas kritika i prečesto smatra tek jedva prikrivenom uvredom, Nataša Govedić u svojstvu kazališne kritičarke ističe načelo etičnosti. Ona smatra da osim što se mora trajno boriti protiv vlastitih predrasuda, kazališni kritičar mora izdržati i različite vrste pritisaka, od pokušaja cenzure do suptilnijih, kao što je dizanje pozdrava onih koji se nađu pogođeni. Unatoč svemu tome ova kritičarka ima povjerenje u ljude koji rade kazalište, a pogotovo u glumca koji otvara unutrašnjost svoje glave i dozvoljava svima da vide što se unutra zbiva. Naravno da je to vidjeti točno izuzetno odgovoran zadatak, kao i pri svakom rastvaranju intime. Novim, bržim i sjajnijim medijima i umjetnostima unatoč, kazalište nije izgubilo na težini kao prvenstveno komunikacijski fenomen. Koliko je u tome sadržana njegova primarna funkcija, postoje različita mišljenja, a među njima je i ono osnovno pitanje «može li kazalište mijenjati svijet», na koje kazalištarci i previše često odgovaraju da ne može. Ipak, kazalište barem mijenja pojedinca u gledalištu, smatra Nataša Govedić, i zato kazalište, bez obzira na kvalitetu predstave, drži privilegijem ali i i prilično nesmiljenim medijem.

Razgovor s Natašom Govedić o kazalištu, komunikaciji, empatiji, dramativitetu i svemu ostalome, nastavlja se 22. studenog 2007. na predstavljanju njezine nove knjige naslova «Subjekt ili okrenutost prema tebi: filozofija dramativiteta». S početkom u 18 sati u Zagrebačkom kazalištu mladih, na predstavljanju, uz autoricu, sudjeluju Branka Trlin, Vili Matula, Ljiljana Filipović, Andrea Zlatar i Vjeran Zuppa.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
'Emocionalna predanost i politika afekta' - nova knjiga Nataše Govedić
Kazalište kao kuća afektivnog neposluha
Ivan Kralj poslužio Kupusov list
Kupusov list – godišnjak s distancom i angažmanom
Doc Hihot i tajanstvene supstance - Govedić - Trlin - Matula
Doc Hihót - idealist novog doba
Idealizam (ni)je donkihotizam
Zaključak tvrđinog simpozija: situacija za kulturu je loša!
Časopisi za kulturu kao tema 'Otvorenih prostora razlike'
Cirkus između Viteza i Kralja

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici