Bal u operi - fikcija koja je postala stvarnost

13.12.2007. Print | Pošalji link

Bečki Opernball, to jest bal u slavnoj Državnoj operi, jedan je od najvažnijih društvenih događaja godine u Austriji.

Riječ je o paradi buržujsko-aristokratskog kiča, koja slavi davno propalu i zaboravljenu Austrougarsku, te monarhističke rituale i manire. S druge strane, Opernball je i djelomično osuvremenjen na potpuno odgovarajući način. Naime, svake godine austrijski milijunaš-redikul Richard Lugner, inače i zvijezda reality showa u kojem se prikazuje njegov bizarni obiteljski život, na ovaj događaj dovede jednu, manje ili više, slavnu osobu, konkretni primjeri čega su Pamela Anderson i Paris Hilton. Tako se na jednom mjestu mogu naći praznoglave blondine, čije pornografske uratke  možette pogledati na internetu, i krema austrijske konzervativne više klase, svi zajedno plešući uz zvuke valcera u anakronim toaletama. Taj groteskni prizor uživo se prenosi na državnoj televiziji, dok  ispred opere tada, odvojena policijskim kordonom, redovito prosvjeduje skupina nekoliko stotina ljevičara, koja goste pri dolasku zna gađati jajima. Kada se sve to zbroji na jednom mjestu, dobija se reprezentativan presjek cijelog austrijskog društva.

Zapravo je iznenađujuće da se famoznim balom nitko nije književno pozabavio sve do 1995. godine, kada je sveučilišni profesor estetike Josef Haslinger objavio svoj politički triler “Bal u operi”. Ovaj opširni roman opisuje teroristički napad radikalnih desničara na Opernball i njegove posljedice, no taj okvir Haslinger koristi kako bi dodirnuo razne teme koje su i danas aktualne u austrijskom društvu, ali i šire.

Baš to bogatstvo tema naglašava i urednik hrvatskog prijevoda ovog romana, Seid Serdarević iz Frakture koji spominje medije i njihovo lešinarstvo, bigbraderizaciju svijeta oko nas, koja rezultira prijenosom uživo masovnog pokolja. Također, Haslinger se bavi i radikalnom desnicom, što je bila tema koja se ignorirala dugi niz godina.

Iako vrlo širokog zamaha, Haslingerov roman svoju okosnicu nalazi u jednoj obiteljskoj priči, odnosu sina i oca. Otac je redatelj televizijskog prijenosa bala, a napad plinom dovodi do emitiranja uživo umiranja nekoliko tisuća ljudi, dok je sin jedna od žrtava. Odnos oca i sina ključan je u cijeloj priči, predstavljaći i, kako sam autor kaže, jednu od njegovih opsesija, a to je licemjerni austrijski odnos prema Hitleru i Anschlussu. Tamošnji katolički konzervativci, poput bivšeg kancelara Wolfganga Schuessella, redovito ponavljaju kako je Austrija prva žrtva nacističke Njemačke, iako činjenice govore drukčije.

“Priča o ocu i sinu centar romana. Ta obiteljska priča je tipično austrijska, i proteže se zapravo na više generacija. Prisilna emigracija koju je doživio otac glavnog lika 1938. godine, zbog svojeg židovskog porijekla, povijesna je činjenica. Dolaskom nacista na vlast svi Austrijanci židovskog porijekla su preko noći postali nepoželjni. Mnogi od njih se uopće i nisu osjećali Židovima, niti su bili praktični vjernici, ali to za naše naciste naravno nije bilo važno” – kaže Haslinger.

Zato treba podsjetiti kako je Hitler u Beču dočeka s ovacijama, te je na Trgu heroja pred milijun ljudi održao govor nagrađen ekstatičnim skandiranjem. Sa standardnim uljepšavanjem sramnih dijelova austrijske povijesti uzaludno se borio Thomas Bernhard, a danas to čini i nobelovka Elfriede Jelinek, oboje od političara poput Joerga Haidera prozvani nacionalnim izdajicama. Haslinger je jednako oštar u svojoj kritici, a početni impuls za pisanje “Bala u operi” dobio je nekoliko godina prije objavljivanja romana: “Počeo sam ga pisati 1989. godine. Tada sam bio u Sjedninjenim američkim državama kao gostujući predavač i čitao sam novinske tekstove o izranjanju desnog ekstremizma u Europi, čak i u istočnoj, koji je opet izašao na ulice. U glavi mi je ostala misao o povratku masovnog ubijanja u Europu, što je onda postala i prva rečenica romana.”

S obzirom na tematsku raznovrsnost “Bala u operi”, koji se, dakle, dotiče terorizma, povijesti, medija, podivljalih desničara, klasnih razlika i obiteljskih odnosa, postavlja se pitanje potrebe istraživanja kako bi roman bio uvjerljiv. “Doista sam u roman nabacao mnogo tema, a mnoge od njih su unutra svoj put našle preko mojeg kritičkog interesa za aktualnu političku situaciju. Neke sam stvari naravno morao istraživati, ali mi je u konačnici bilo najvažnije u svojoj mašti ovu skupinu terorističkih desničara odvesti do krajnjih granica”, objašnjava Haslinger.

U proteklih dvanaest godina, otkako je “Bal u operi” objavljen, dogodilo se mnogo toga o čemu je Haslinger tada namjerno pisao s pretjerivanjem, no stvarnost je ispala mnogo gora. Jedan od primjera, osim neizbježnih asocijacija 11. rujna i rušenja Svjetskog trgovačkog centra, jest i napad 2002. godine na moskovsko Nord-Ost kazalište, u kojem je otrovnim plinom usmrćeno više od 150 ljudi. Da se “Bal u operi” pokaže proročanskim, trebalo je, kako kaže pisac, tek tridesetak dana: “Kada je knjiga izašla u veljači 1995. mnogi su joj najviše zamjerali neuvjerljivost osnovne premise, dakle teroristički napad otrovnim plinom. U ožujku iste godine, takav se napad dogodio u tokijskoj podzemnoj željeznici, što je nažalost pokazalo da nisam dovoljno pretjerao.”

Haslingerov prvijenac tri godine kasnije doživio je i uspješnu ekranizaciju, a i nakon dvanaest godina nimalo ne gubi na aktualnosti u svijetu koji je istovremeno ugrožen i opsjednut terorizmom. U okvirima trilera, koji se usredotočava na istragu navedenog zločina, Josef Haslinger uspio je ispričati priču o austrijskom društvu, koju je ono što je uslijedilo od Tokija preko New Yorka pa do Moskve i Madrida, učinilo i globalno relevantnom.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici