Veselin Gatalo: 'Geto' je roman koji traje i koji se ostvaruje

14.12.2007. Print | Pošalji link

Nekada davno, dok još nije postojao Istočni i Zapadni Mostar, grad na Neretvi bio je jedan od najboljih primjera suživota među narodima Bosne i Hercegovine.

Iako se to vrijeme, koje je trajalo sve do početka devedesetih, pomalo i mitologizira, nije se lako bez nostalgije prisjetiti, primjerice, perioda u kojem bosanskohercegovački Srbin, pjesnik i, naravno, Mostarac Aleksa Šantić sklada glazbu za svoju antologijsku pjesmu «Emina». Šantić piše o prelijepoj muslimanskoj djevojci iz čaršije, a sve to na koncertu, pod pjesnikovim dirigentskim vodstvom, izvodi Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. Početak je dvadesetog stoljeća, a s vremenom Šantićeva «Emina» postaje svojevrsna narodna pjesma, kojoj svatko zna autora, ali je i smatra svojom, bez obzira na nacionalnost.

Činjenica da je danas potrebno naglašavati što je po nacionalnosti bio Šantić, a što Emina, i tko je nastanjen na kojoj obali Neretve, savršeno pokazuje koliko je Mostar danas daleko od svoje stare slave. Doprinos Hrvata povijesti grada sada se većinom svodi na rušenje Staroga mosta 1993. godine, Bošnjaci su pak zarobljeni u pozi vječne žrtve, dok Srba skoro da u Mostaru više i nema.

Izuzetak koji potvrđuje pravilo je pjesnik i prozaik Veselin Gatalo, koji je nedavno posjetio Zagreb i predstavio se publici u sklopu Dana srpske kulture. Gatalo se kod nas etabilirao svojim znanstveno-fantastičnim romanom «Geto», u izdanju AGM-a, koji je ovjenčan SFerakonovom nagradom za najbolje SF-uradak 2007. godine.

«Geto» je inspiriran trenutnim stanjem u Gatalovom rodnom Mostaru, ali je, kako tvrdi autor, i vidovito djelo: “To je roman koji traje i koji se u Bosni i Hercegovini ostvaruje. Imamo petnaest godina vladavine najgorih, a imamo i međunarodnu zajednicu, koja nam šalje svoje najgore. Onaj koji, primjerice, nije mogao biti kulturni ataše u Parizu, završi kod nas.”

«Geto» je postapokaliptična alegorija, inspirirana ponajviše poražavajućom realnošću, ali i kultnim «Bijegom iz New Yorka» Johna Carpentera. Veselin Gatalo ne krije svoju ogorčenost situacijom u kojoj se nalazi Mostar, odnosno cijela Bosna i Hercegovina. U svjetlu nedavnih događaja, koji su uključivali ustavnu krizu, ostrašćene svađe vodećih srpskih i bošnjačkih političara, te indirektne prijetnje novim oružanim sukobom, mnogi građani BiH su, poučeni prijašnjim iskustvom, krenuli u masovnu kupovinu namirnica kao što su ulje, brašno i šećer. Ipak, Gatalo tvrdi da razloga za paniku nema: “Novog rata neće biti, jer ona kritična masa koja bi mogla povesti rat sada ima što za izgubiti. Svi ti kriminalci i gadovi su na vlasti, pa nema tko početi novi rat. Ali, zato danas svatko može dobiti bosanskohercegovačko državljanstvo, pa se ne treba čuditi ako na granici, gdje se polako diže zid, kao između Meksika i Amerike, riskiraš rektalni pregled. S našim pasošem možeš pak ići samo u zemlje gdje imaju deve i beduine.”

Moglo bi se otprilike zaključiti kako Bosnu i Hercegovinu od novog rata spašava baš kaos u kojem se nalazi. Međunacionalne tenzije su neodvojivi dio svakodnevice, a netrpeljivost se iskazuje svugdje, naročito tamo gdje jedan od tri konstitutivna naroda ima sigurnu većinu. Gatalo je u Mostaru, iako potomak stare gradske obitelji, u nezavidnoj poziciji manjine, koja se još smatra i agresorskom. Ovaj autor smatra da može biti i gore od navedenog: “Kad sam kao Srbin iz Mostara došao u Beograd, svi su mi govorili o srpstvu. Odmah sam im rekao kako je lagano srbovati u Beogradu, te im ponudio da probaju biti Srbi tamo gdje sam ja to bio. Do prije osam godina živio sam u Zapadnom Mostaru, koji je multinacionalan, dok u Istočnom, koji se smatra antifašističkim, Srba i Hrvata ima tek u tragovima, koliko i nikla u zemlji. To je apsurd.”

Danas u Bosni i Hercegovini svakako ne manjka apsurda, a jedan od njih povezan je i s Gatalovom zbirkom poezije «Vrijeme mesinganih perli» iz 1998. godine. Za nju je nagrađen književnom nagradom Aleksa Šantić, koju je najprije namjeravao odbiti, ali se predomislio zbog obiteljskih razloga - jer je njegov djed bio prijatelj Šantićevih - ali i književnih: “Nagradu dodjeljuje Srpsko kulturno-umjetničko društvo Prosvjeta. Prije mene su je dobili Mak Dizdar i Oskar Davičo, pa se nisam želio praviti frajer iz poštovanja prema njima.”

Spomenuta mostarska Prosvjeta, u međuvremenu osiromašena i bez značaja, Gatalu je poslužila i za ironičan prikaz stanja u Bosni i Hercegovini: “Prosvjeta u Mostaru nema veze ni sa čime, oni samo postoje i nemaju nikakvih ingerencija. Na skupovima koje organiziraju hodža je uvijek tu, ali popa nema. Mogu spomenuti i banjolučku Prosvetu, koja ne odgovara ako im faks ne pošalješ na ćirilici. Sarajevska Prosvjeta, u suradnji s reisom Cerićem i ostalim muslimanskim zvaničnicima, djeluje konstitutivno i državotvorno. Toliko o Prosvjeti.”

Što se tiče same pjesničke zbirke «Vrijeme mesinganih perli», Gatalo priznaje kako je bio iznenađen njezinim uspjehom kod kritike i, još važnije, čitateljske publike: “Zbirka je objavljena u Sarajevu, oba puta u 500 primjeraka, i sve je rasprodano. Ni jedan nije stigao do Mostara. Poezija je stvar prepoznavanja i ovu su ljudi prepoznali. Kada je riječ o naslovu, mesing je metal, koji sija kao zlato. Od njega se prave spomenici, ali i meci, tj. mesingane perle.”

Meci sada više nisu u modi u Bosni i Hercegovini, no daytonski mir je ništa drugo nego nastavak rata drugim sredstvima. Veselin Gatalo je tako, zahvaljujući ratu od 1992. do 1995. godine, u kojem je Mostar sustavno razaran, prvo od JNA, a onda od ekipe Slobodana Praljka, postao stranac u rodnom gradu. Prisjećanje na bolju prošlost, kaže Gatalo, za njega je luksuz koji si ne može priuštiti. U svom ironičnom stilu dodaje i kako si mnogo toga ne može priuštiti, jer živi isključio od pisanja. U nekom paralelnom svemiru Gatalo bi bio slavljen kao dostojan nastavljač velike mostarske književne tradicije, ali grada koji je imao Aleksu Šantića, Eminu i Stari most, nažalost više nema.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Veselin Gatalo
Revija malih književnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici