Andrea Feldman - Povijesno gledamo

20.12.2007. Print | Pošalji link

U svijesti prosječnog smrtnika povjesničari su silno ozbiljni ljudi koji se bave velikim temama i jednako velikim ličnostima, pričajući priče kojima se niz međusobno labavo povezanih pojava objedinjava u koliko-toliko koherentnu cjelinu.

Sve to skupa često zna biti akademski suhoparno, a nerijetko i pretenciozno – sjetimo se samo jednog našeg pokojnog državnika koji se gotovo posve nerazumljivim jezikom bavio bespućima povijesne zbiljnosti.

Ipak, postoje i drukčiji povjesničari, a neke najznačajnije od njih okupila je u svojoj novoj knjizi njihova kolegica po struci Andrea Feldman. Već i sâm naslov njenog djela nudi nešto drukčiju vizuru od uobičajene. Jer, dok je maločas spomenuti državnik do apsurda doveo sintagmu "povijesno gledano", Feldman svoju knjigu naslovljava "Povijesno gledamo", čime je, jednostavnom promjenom glagolskog vida, promatranje povijesti predstavljeno kao aktivan, a ne više pasivan čin.

Knjiga je, inače, zbirka sastavljena od dvanaest intervjua koji su tijekom posljednjih gotovo dva desetljeća objavljivani u različitim časopisima. Pritom je već letimičnim pogledom jasno kako ovdje uglavnom nije riječ o takozvanim "velikim temama". Andrea Feldman potvrdila nam je kako je takvi sadržaji nisu niti zanimali, jer je ideja kako je povijest znanost koja se bavi velikim događajima zastarjela, iako još uvijek živi u dijelu naše akademske zajednice. Ono što, pak, suvremene zapadne povjesničare posebno zanima, uključujući i sve koje je Feldman intervjuirala, jest pokušaj sveobuhvatnijeg razumijevanja povijesti.

Ponekad je tako čitavu jednu epohu, ali i njene implikacije na današnjicu, moguće sagledati i kroz prizmu jednog jedinog, tek naizgled običnog čovjeka. To je, primjerice, učinila američka povjesničarka Natalie Zemon Davis, koja kroz vizuru jednog muslimana šesnaestog stoljeća ne prikazuje samo to vrijeme, nego i promišlja današnju složenu međureligijsku i međuetničku globalnu situaciju.

U ovom slučaju, ali i glavnini preostalih intervjua u knjizi "Povijesno gledamo", zamjetno je kako Andrea Feldman preferira autore koji se bave temama vezanima uz različite društvene manjine. Ona sâma, međutim, svoje interese formulira ipak nešto općenitije. To su, prije svega, široko shvaćena društvena povijest, ženska i rodna povijest, povijest disidenstva, povijest Istočne Europe i povijest ideja. Uz to, ona je sa svim svojim sugovornicima pokušala razgovarati i o njihovim vlastitim motivacijama za pojedine teme, ali i o budućnosti povjesničarske struke.

"Povijesno gledamo" tako ne donosi samo stavove pojedinih sugovornika o određenim povijesnim temama, nego i uvid u neke njihove osobne povijesti. Ovdje, međutim, nije riječ o pukoj autoričinoj znatiželji, nego i o odrazu stava kako se upravo tim i takvim primjerima može pokazati kako se razvijaju izvrsni intelektualci. Njen je stav, dapače, da se oponašanjem nekih od tih primjera može općenito doći do dobrih rezultata ili odgovora na pitanja koja stoje pred povjesničarima.

Neka od tih pitanja tiču se ne samo povijesnih tema, nego i onih vezanih uz historiografsku struku. U knjizi se tako razgovara i o motivaciji za znanstveni rad, odnosu prema studentima, ali i općenito publici kojoj se povjesničari obraćaju, pa tako veliki broj intervjuiranih stručnjaka ističe potrebu za ulaganjem svjesnog napora u približavanju široj javnosti.

No, među preokupacijama Andree Feldman, ali i sugovornika koje je odabrala, možda i najvažnije mjesto zauzima pitanje društvenog angažmana intelektualaca, jer, kako kaže, "nije dovoljno biti izvrstan u svojoj sobi, nego se nešto od te izvrsnosti mora pokazati i u javnom životu, i to po mogućnosti vlastitim primjerom". U tom smislu, neki su od povjesničara okupljenih u "Povijesno gledamo" bili idealno odabrani, s obzirom da su i sâmi bili disidenti koji su se sukobljavali s totalitarnim režimima.

Ipak, dok su teme vezane uz određene manjinske društvene skupine još uvijek itekako aktualne, moglo bi se učiniti kako je fenomen disidenstva u totalitarnim režimima već pomalo izgubio na važnosti u našem tranzicijskom, ako ne već i posttranzicijskom društvu. Andrea Feldman, međutim, smatra da je upravo to u Hrvatskoj i dalje itekako važna tema, i to ne samo zbog toga što se poviješću disidentstva u vlastitoj sredini, zapravo, još uvijek nismo ozbiljnije pozabavili. Naime, dok su te teme možda donekle i zatvorene u, recimo, Poljskoj, čija je kultura sklona izaći na kraj s nekim stranama svoje povijesti, u Hrvatskoj su one i dalje dosta nepoznate, pa će stoga o njima još dugo biti potrebno i dalje razgovarati.

Srećom, iako se Feldman i njeni sugovornici bave vrlo ozbiljnim sadržajima, kroz glavninu razgovora objavljenih u knjizi "Povijesno gledamo" provlači se i niz zanimljivih detalja koje ćete teško naći u tradicionalnoj historiografskoj literaturu. Ovdje tako možete saznati, primjerice, kad su žene počele nositi hlače na Sveučilištu Stanford, tko je i na koji način i bez mature postao redoviti profesor političkih znanosti na Sveučilištu Yale, koja je uloga eunuha u ruskoj povijesti, ili kako su građani Istočnog Berlina okupacijom zgrade spasili Stasijeve arhive od uništenja. Ukratko, riječ je o štivu koje sigurno neće biti nimalo dosadno.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Andrea Feldman

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici