Hrvati lako prihvaćaju sve što je strano

03.01.2008. Print | Pošalji link

Iako je posve prirodno da se Hrvati zanimaju za vlastiti jezik, to zanimanje obično se kreće u pogrešnim smjerovima, ili barem u onima koji odvlače pozornost od nekih još uvijek gorućih problema jezične norme i prakse.

Naravno, valja imati razumijevanja za činjenicu kako je ranih devedesetih nastala pomama za pročišćavanjem jezika koji se netom oslobodio nametnute simbioze sa svojom nekadašnjom takozvanom "istočnom varijantom". Također, jasno je da su u pravopisu neke stvari još uvijek nedorečene, a stavovi o njima podijeljeni. No, istovremeno se olako prelazi preko činjenice da, iako lišen upliva srpskog, hrvatski jezik biva sve opterećeniji često suvišnim posuđenicama iz drugih jezika, posebice engleskog. Također, rijetko se čuju glasovi onih koji su svjesni da svakodnevno korištenje jezika, i to ne samo u govoru, nego i u službenoj i medijskoj komunikaciji, bitno odudara od standarda čak i u onim slučajevima koji su normativno posve nesporni.

Jedan takav "glas vapijućeg u pustinji" je i Nives Opačić, koja se već desetljećima bavi pitanjima jezične prakse. Njeni brojni kraći feljtonistički tekstovi, ali i opsežniji eseji, tako se bave dijagnosticiranjem raznih pogrešnih pojava u jeziku, naravno, uz upute za njegovo pravilno korištenje. Njih je moguće čitati u nekoliko naših časopisa, a u nekoliko ih je navrata autorica objedinjavala u zasebne knjige. Posljednja od njih, "Hrvatski jezični putokazi", nedavno je objavljena u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade. Autorica naglašava kako naslov knjige ne znači da joj je namjera uputiti na neki jedinstven smjer kojim bi se jezik trebao kretati, nego da je prije riječ o diskretnim pokušajima preusmjeravanja nekih pogrešnih tendencija. U tom smislu, ona je itekako svjesna kako ne otkriva ništa novo, pa tako priznaje da, zapravo, samo slijedi liniju jezičnog savjetništva koju je preuzela od svog nekadašnjeg profesora, uglednog jezikoslovca Ljudevita Jonkea. Naime, "i danas se primjećuju iste stvari koje je i on korio i kudio, a došlo je i mnogo novih nepotrebnih pogrešaka, jer se u Hrvatskoj vrlo lako proširi sve što je nepravilno, a teško se prima ono što je pravilno".

Moglo bi se tako reći da su govornici hrvatskog jezika u svojevrsnoj shizofrenoj situaciji. S jedne strane, postoji strah od vlastitog jezika, koji se očituje u nerijetko pretjeranom oprezu pri odabiru pojedinih riječi, dok se, istovremeno, neustrašivo ustaljuju neke posve pogrešne pojave. Uzrok tome Nives Opačić vidi u našoj povodljivosti i "nepodnošljovoj lakoći prihvaćanja svega stranog", ali i nespremnosti za učenje standardnog jezika. Dapače, dok se jezikoslovac Ivo Pranjković zalaže za "normalizaciju norme", mnogi, čak i akademski obrazovani građani uvjereni su kako hrvatski jezik uopće još nije normiran. Norma, međutim, itekako postoji, pa, ako je se možda i ne treba u svakoj situaciji slijepo pridržavati, ipak bi joj trebalo težiti. No, događa se upravo suprotno, što je najrazvidnije u jeziku medija. Često ćemo se tako zgražati nad pravopisnim i drugim pogreškama u tiskanim medijima, ali, što nam je na ovom mjestu jednako bitno, ništa bolje nije niti u elektronskim medijima. Naime, prema Nives Opačić, radijski i televizijski govor u nas pokazuje izrazitu tendenciju prema ignoriranju pravogovorne norme, što je najuočljivije u sve češćoj pojavi potpuno pogrešnih naglasaka, koji nisu čak niti lokalni ili dijalektalni, nego jednostavno nikad dosad nisu postojali.

Dijalektalni naglasci nisu ništa bitno manje opasni, pogotovo kad ih sustavno koriste i neke najviše pozicionirane javne osobe. To je, primjerice, slučaj s "rješenjem", kojeg predsjednik Mesić izgovara s naglaskom na prvom slogu. Nives Opačić smatra kako je riječ o lokalnom izričaju, ali i ističe da, kad bi naglasak bio na tom mjestu, onda bi se ta riječ pisala "riješenje".

Ako jezik ipak shvaćate nešto ozbiljnije, doći ćete do dodatne poteškoće. Naime, uz niz međusobno proturječnih pravopisa, u Hrvatskoj se proizvodi i veliki broj rječnika, pa se stoga nameće pitanje kojem od njih više vjerovati. Nives Opačić u tom je pogledu pragmatična, te tvrdi kako je svaki rječnik dobar, jer niti u jednom rječniku nije moguće naći sve, ali u više njih moguće je naći i više sadržaja. Štoviše, smatra kako bi bilo dobro da raznih rječnika, posebice onih specijaliziranih, bude što više. Pritom bi bilo dobro da se izrade i, zasad nepostojeći, rječnici po razdobljima ili čak tezaurus, u kojem bi bilo zapisano koja je značenja i dokad imala svaka pojedina riječ. To je, pak, posebno bitno u svjetlu činjenice da se jezik konstantno i sve brže mijenja, pa tako ista riječ danas ne mora nužno značiti isto što je značila sve donedavno. Kao primjer, Nives Opačić navodi riječ "izbornik", koja je ranije značila isto što i "birač", dok danas zamjenjuje ranijeg "selektora". No, u ovom konkretnom slučaju, ona smatra da bi bolje bilo koristiti riječ "sastavljač", koja lakše prima nova značenja, istovremeno, za razliku od "izbornika", ne zatirući starija značenja.

Ovakvih primjera ima još napretek u "Hrvatskim jezičnim putokazima" Nives Opačić, knjizi koju svakako preporučamo. Jer, za razliku od mnogih svojih kolega jezikoslovaca, ova autorica, uza svo svoje inzistiranje na pravilnoj upotrebi jezika, nikad ne dolazi u napast prikloniti se ekstremno purističkim preskriptivnim tendencijama. Jer, jezik je živa tvar, koja se stalno mijenja, pa je stoga argumentirano usmjeravanje uvijek učinkovitije od rigidnih propisa i zabrana.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Nives Opačić i pitanja jezične prakse

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici