Apsurdi političke korektnosti

08.01.2008. Print | Pošalji link

Sintagma 'politička korektnost' nastala je iz marksističko-lenjinističkog vokabulara, a opisivala je stavove i način njihova izražavanja koji je bio u skladu sa službenom politikom Partije.

U komunizmu je politička korektnost tako proizvela način govora koji je danas skoro pa izumro, poput oslovljavanja ljudi s 'drugovi i drugarice', ali je njegovo ispravno korištenje i prepoznavanje izrečenog svojedobno čak predstavljalo razliku između, na primjer, ljetovanja u Makarskoj i malo dužeg boravka na Golom otoku. U međuvremenu je komunizam, manje-više, nestao, ali je politička korektnost i dalje vrlo živa i zdrava, a svoj drugi procvat doživjela je Clintonovoj Americi devedesetih godina prošlog stoljeća. U želji za integracijom raznih manjina u društvo i suzbijanja diskriminacije prema njima u javnom govoru se pojavilo mnoštvo izraza koji su trebali zamijeniti istoznačne stare, koji su se, iz ovih ili onih razloga, smatrali problematičnim.

Raširena cenzura i mijenjanje jezika u ime političke korektnosti s vremenom je dovelo do neupitnih apsurda, a mnogi su u takvom pristupu izražavanju našli totalitarne tendencije, s razlikom da se u slučaju političke korektnosti orvelovski novogovor proizvodi s najplemenitijim namjerama. Iako je ova tema više nego aktualna ovim prostorima, sa svim tim čedama, janezima, balijama, šiptarima i ustašama, tek nedavno se netko ozbiljnije i opširnije pozabavio cijelom pričom. U pitanju je mladi teoretičar i semiolog Srećko Horvat, autor knjige 'Protiv političke korektnosti', koja je izašla u slavnoj beogradskoj biblioteci 'XX vek' urednika Ivana Čolovića. Horvat se sa svojim prohodnim štivom našao u uglednom društvu, na primjer, Marije Todorove i Teofila Pančića, a i otvorio temu koja do sada nije bila dovoljno prepoznata u kulturnoj javnosti.

Naravno, trauma govora mržnje, koji je svoje vrhunce ovdje doživljavao prije desetak godina, donekle je izmijenila rječnik zemalja bivše Jugoslavije, kojima je i ta odrednica postala neprihvatljiva, te je zamijenjena sintagmom 'zapadni Balkan'. Horvat ide korak naprijed, neopterećen nacionalizmom i sukobima prošlih godina, pa se neke njegove teze mogu činiti blasfemičnima, iako je, zapravo, tek riječ o odbijanju prihvaćanja zastarjelih nacionalističkih diskursa. Političku korektnost, unatoč rasprostranjenosti, nije lako precizno definirati, jer općeprihvaćena definicija ne postoji, no Horvat svoju formulira kao 'mijenjanje diskursa i riječi koje u određenom povijesnom kontekstu nisu prihvatljive', te kao najpoznatije primjere navodi riječ 'nigger', a kod nas, recimo, 'peder', čija upotreba izaziva skandal.

Naravno, u Hrvatskom saboru se riječ 'peder' već mogla čuti, zajedno u paketu s raznim madracima, mudracima i heteroseksualnim svemirima, a izazvani skandal je čak ponukao i premijera Sanadera, inače poznatog kako o takvim temama 'nema stav', da kaže kako su njegovi stranački kolege pretjerali. Što se Horvatova prvog primjera tiče, zanimljiv je njegov razvoj kroz desetljeća: današnje Afroamerikance pedesetih su godina nazivali 'negros', a u sljedećem desetljeću su postali 'blacks'. Riječ koja je doživjela potpunu anatemu bila je pak 'nigger', sve dok je sami crnci nisu počeli upotrebljavati u međusobnom oslovljavanju. Za većinu bijelaca, s časnim iznimkama poput Quentina Tarantina, 'nigger' je dobila status kakav glavni negativac ima u knjigama o Harryju Potteru, dakle 'Onaj koji ne smije biti imenovan', a ako je već neizbježno spomenuti je, onda se koristi termin 'the n-word'. Paranoja oko spomenute riječi dovela je čak do toga da je prošle godine predložena tzv. Njujurška deklaracija, kojom se zahtijevalo zabranjivanje upotrebe riječi 'nigger' i u hip-hop pjesmama, bez koje ih ne bi ni bilo.

Ono što Horvat ponajviše ističe kao neprihvatljivo kod političke korektnosti jest istovjetan modus operandi s raznim totalitarizmima, što ne bi trebalo iznenaditi, ako se u obzir uzme njezin nastanak. Konkretan primjer toga za Sreća Horvata je višemjesečna drama oko radničkog zauzimanja Tvornice duhana Zagreb prije nekoliko godina. Radnici su cijelo to vrijeme bili usamljeni u svojim zahtjevima, bez podrške zagrebačke alternativne scene, koja se inače oduševljava radničkim revolucijama kada se događaju u Južnoj Americi. Horvatu su prijatelji s civilne scene izrazili zgražanje nad činjenicom da radnici TDZ-a slušaju Thompsona i pozivaju se na Tuđmana, što ih je diskvalificiralo za iskazivanje solidarnosti. Iako su, dakle, pred svojim nosom imali pokušaj svojevrsne radničke revolucije, domicilni ljevičari i anarhisti su, u ime političke korektnosti, propustili uvidjeti ono što je, na primjer, shvatio Pier Paolo Pasolini 1968., kada je podržao policajce kao pravu radničku klasu, a ne studentske buržuje koji su ih nazivala 'svinjama'.

Ono što ponajviše zabrinjava u vezi političke korektnosti jest njena sveobuhvatnost, pa nema više nijedne društvene manjine ili većine koja izbjegava takav utjecaj. Ponekad je riječ o manjinskim zahtjevima koji bi trebali riješiti vjekovnu diskriminaciju, kao što je forsiranje dvorodnog pisanja. Apsurd toga je, pak, u tome što queer teorija rod definira kao spektar, što znači da je i dvorodno pisanje zapravo diskriminirajuće.

S efektima političke korektnosti suočene su i osobe s invaliditetom, koje su u medijima predstavljene najčešće kao netko kome je potrebno suosjećanje, te ih se time, kroz stereotipizaciju, zapravo diskriminira. Redatelj Mario Kovač dugo surađuje s Kazalištem slijepih i slabovidnih Novi život, a nedavno je radio i na snimanju filma oko kojeg je okupio neuobičajenu ekipa: 'Kamerman je bio slijep, tonac je bio gluh, a akcijski heroji su bili osobe s motoričkim problemima ili u kolicima. To je bila situacija koje je rijetko ili skoro nikad vidljiva u medijima. Naravno da se odmah javilo nekoliko dušebrižnika, koji su rekli kako je riječ o iskorištavanju i ponižavanju, ali dečki i cure koji su radili na filmu ne žele da ih se prihvaća samo kroz prizmu suosjećanja.'

Ono što Kovač ističe jest politički korektan milosrdni stav prema osobama s invaliditetom, koji je zapravo, kao i kod bilo koje druge manjinske skupine, rezultat pogrešnog generaliziranja: 'Osnovni problem je da politička korektnost doživljava jedan segment društva ili jednu manjinu kao populaciju koja razmišlja uniformno. Percepcija jednog dijela populacije kao dijela koji identično razmišlja o sebi i svojem manjinskom statusu je ono što treba preokrenuti i promijeniti. Svatko bi za sebe trebao odlučiti koliko želi biti dio jedne te iste priče.'

Ni za Srećka Horvata politička korektnost nije pravi način mijenjanja društvenog položaja manjinskih i ugroženih skupina, jer mijenjanje riječi ne podrazumijeva i mijenjanje stavova, nego, ukoliko je i dalje diskriminatoran, njegovo pristojno kamufliranje. Ono čemu se treba težiti je promjena faktičkih uvjeta, kaže Horvat, 'dakle uspostava prave jednakosti među, recimo, rasama, a ne tek mijenjaje jezika. U tom pravcu treba ići.'

Knjiga 'Protiv političke korektnosti' pisana je s posebnim naglaskom na stranu i domaću popularnu kulturu, jer Horvat smatra kako ona ipak ima najveći utjecaj na ljude. Kao uzore Srećka Horvata nije teško prepoznati Slavoja Žižeka, čiji je paralaktički pristup promišljanju usvojio, ali i Rolanda Barthesa, zbog njegova naglaska na semiologiju. No, teško da bilo kakve terminološko-lingvističke finese mogu promijeniti stavove primitivaca, nego im prije omogućavaju da ih izraze na društveno prihvatljiviji način. Jer, kao što se ima običaj politički nekorektno reći, pizda je karakterna osobina.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Protiv političke korektnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici