Ubožnica za utvare - deset pripovijesti o nemogućim ljubavima

23.01.2008. Print | Pošalji link

Poznata je izjava Winstona Churchilla kako svaki revolucionar iz mladosti postaje konzervativac u zrelim godinama.

O njoj bi se, naravno, dalo raspravljati, ali prvenstveno zbog toga što u sebi sadrži dobar dio istine, jer iako s vremenom ljudi ne moraju mijenjati stavove, te postajati konzervativniji, ono što će se neumitno promijeniti jest njihova okolina. Dobar primjer toga je i književnik Delimir Rešicki, koji se afirmirao krajem osamdesetih kao pjesnik i glazbeni kritičar, a danas je urednik kulture u Glasu Slavonije.

Rešicki je početkom devedesetih, uz objavljivanje zbirki poezije i priča, bio i urednik glazbenog mjesečnika Heroina Nova, koji je počeo izlaziti u ratnom Osijeku, a na tržištu se održao, za tadašnje hrvatske prilike, duge četiri godine. U svakom slučaju, interes za popularnu kulturu Rešickom nikada nije manjkao, što ga je činilo tipičnim predstavnikom svoje književne generacije, stasale s Quorumom, no istovremeno nije mu bila strana ni takozvana visoka kultura.

Nedavno se u knjižarama pojavila njegova nova zbirka priča, nakon podulje prozne pauze, naslovljena mračno i aliteracijom obilježena 'Ubožnica za utvare'. Rešicki se u njoj opet, između ostaloga, pozabavio spajanjem raznolikih utjecaja, otvarajući je citiranjem Don McLeana i Renata Matessija, neostvarene nade novog vala, dok se u samom tekstu, na razne načine, referira na, primjerice, Ernsta Blocha. Za Rešickog je sve to zajedno potpuno prirodna stvar: «U mnogim primjerima rock glazbe, naročito onim koji su utjecali na mene, može se vidjeti spajanje «visoke» i «niske» kulture. Na primjer, Jim Morrison je savršeno poznavao Nietzschea i Heideggera, što se vidi i iz njegovih pjesama.»

Nakon Doorsa na redu su došli mnogi drugi bendovi, a Rešicki se može pohvaliti kako je prvi u Hrvatskoj pisao u Nicku Caveu, ali i nizu manje poznatih punk skupina, što je redovito oduševljavalo pripadnike te subkulture, a Heroina Nova imala je kultni status.

Podnaslov ove zbirke priča glasi «deset pripovijesti o nemogućim ljubavima», čime Rešicki jasno definira tematiku kojom se bavi. No ono što Rešickog posebno zanima nisu samo nemoguće ljubavi, nego i njihovo smiještanje u određeni kontekst. Konkretno, riječ je o malim sredinama, u koju on sada ubraja i Osijek. One su svojom zatvorenošću, okoštalim ritualima i osudom svake različitosti uvijek prepreka za ostvarivanje sretne ljubavi, koja je u svojoj biti uvijek otvorena i oslobođena očekivanja okoline. «Postojala je potreba da u prozi odgovorim na sve ono što se dogodilo meni i ljudima oko mene proteklih godina, no moram upozoriti da 'Ubožnica za utvare' nije knjiga o Osijeku. Naime, htio sam pisati o onome što dobro poznajem, a to je palanka. Meni je i danas jedno od najdražih štiva 'Filosofija palanke' Radomira Konstantinovića, koju sam opet čitao pišući ovu zbirku priča» kaže Rešicki.

Naravno, 'Ubožnica za utvare' nije a priori pesimistična knjiga kada je u pitanju ljubav, a i Rešicki, koji je – kako sam kaže - sretno oženjen obiteljski čovjek, pokazuje kako ljubav nije nemoguće ostvariti. Ono što je specifično za ovu prozu jest autorov lirski senzibilitet, koji je, čini se, njegova primarna umjetnička vokacija.

Kao urednik kulture u Glasu Slavonije Delimir Rešicki je i odličan poznavatelj osječke kulturne scene, koja je u osamdesetima, naročito kada je književnost u pitanju, bila poprilično dinamična. Današnja situacija je, nažalost, potpuno drukčija, te je jedan od četiri najveća grada u državi uglavnom poznat kao «Grad slučaj». Rešicki se ne ustručava oštro i precizno analizirati razloge današnje osječke kulturne marginalnosti: «Žalosno je to da su mnogi ljudi početkom devedesetih potpuno preokrenuli svoje kulturne stavove i prilagodili ih filozofiji palanke. Inzistiralo se žestoko na subnacionalnom šokačkom identitetu, što je velika pogreška u Slavoniji, koja je u svojoj srži multikulturalna. To što Osijek u kulturnom smislu ne izaziva pozornost ostatka Hrvatske, posljedica je očajnog i bijednog stanja u osječkoj kulturi, za što je ona sama kriva.»

Bez obzira na poražavajuće stanje u Osijeku, naš sugovornik nije pretjerano oduševljen ni onime što se iz Zagreba nudi kao dominantan trend hrvatske književnosti, a to je takozvana stvarnosna proza. Slijedom toga, 'Ubožnica za utvare' nudi čitateljima stiliziranu prozu koja ne bježi od referenci niti od makabričnog, ali ipak realnog pogleda na život, koji nije temeljen na trenutnoj modi tranzicijskog zanovijetanja nad okrutnim kapitalizmom i urušavanjem svih vrijednosti, nego je rezultat duboko osobnih promišljanja autora. Kod Rešickog, barem u ovoj zbirki priča, ljubav od ljudi stvara utvare, a ubožnica u kojoj se završi nije nužno i utjeha.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Poezija Tomice Bajsića
Poezija metafizike, snova i faktografije Tomice Bajsića
Postoji li u književnosti muško pismo? Ne! Zastor! Džada!
Delimir Rešicki - Ubožnica za utvare

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici