Postoji li u književnosti muško pismo? Ne! Zastor! Džada!

01.02.2008. Print | Pošalji link

Nedavno se u medijima pojavila vijest o još jednom, za muškarce pomalo zabrinjavajućem, znanstvenom proboju.

Riječ je o istraživanjima koja se provode u Velikoj Britaniji, gdje znanstvenici započinju testiranja pretvaranja koštane srži žene u primitivne stanice sperme što bi u potpunosti moglo izbaciti muški rod iz procesa održanja vrste. Tako je i, biološki gledano, muški rod dobio potvrdu svoje ugroženosti, započete još prije nekoliko desetljeća s raznim društvenim pokretima za ravnopravnost ovih i onih manjina, čiji je zajednički proklamirani cilj dekonstrukcija heteropatrijarhata. Naravno, realno stanje stvari se nije pretjerano promijenilo, ali se zato značajno promijenila percepcija čitave priče o muško-ženskim odnosima, u kojoj se muškarci osjećaju ugroženima samom činjenicom da žene rade na poboljšanju svojeg položaja.

Jedna od reakcija na te društvene promjene jest i svojevrsna pojava domaćih izdajnika muškog roda, odnosno pisaca koji ljubavi, koja se, inače potpuno bezrazložno, smatra ženskom temom, pristupaju senzibilnije i sentimentalnije nego što je to prije bio slučaj. Takvo definiranje je većinom ništa drugo do još jedna medijska konstrukcija upitne smislenosti, ali ako već postoji legitimno žensko pismo, onda se treba zapitati i postoji li «novo muško pismo». To je bila još jedna tema Gričkog dijaloga u Hrvatskom društvu pisaca, ciklusa tribina koje organiziraju Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić. Kao diskutanti najavljeni su Ivica Prtenjača, Krešimir Pintarić, Delimir Rešicki i Roman Simić, koji se nije pojavio zbog, kako je rečeno, obiteljskih razloga. Ostala trojica su se za raspravu o muškom ljubiću i muškarcima koji plaču kvalificirali svojom prozom, koja se bavi ljubavnim odnosima, a pomaže i to što je naslovljena ili podnaslovljena riječju «ljubav».

Delimir Rešicki je na početku pokušao definirati okvir za raspravu o ponuđenim temama: «Kada je u sedamdesetim godinama stvoren termin «žensko pismo» dogodila se semantička pogreška, jer taj izraz dolazi iz francuskog, gdje zapravo znači ženstveno pismo. Suprotnost tome bi bilo možda muževno pismo, ali taj izraz je već represivan. Zato bih  novi senzibilitet kod muških pisaca nazvao – ženskim pismom!» O ovoj inverziji, koja na zanimljiv način poništava rodne podjele u književnosti, ostalima se nije dalo raspravljati, jer, kako reče Krešimir Pintarić, autor romana «Ljubav je sve», nema smisla stvari svrstavati u ikakve ladice. Čak štoviše, ozbiljan diskurs o ozbiljnoj temi kao što je ljubav baš i nije preporučljiv, jer se tako «možda zvuči fancy i uvjerljivo, ali to jednostavno nije tako.»

Pintarić je možda zato htio biti, da se upotrijebi njegov izraz, prost i neuvjerljiv, što je demonstrirao i kada se Rešicki pozvao na Ernesta Sabata i Sigmunda Freuda kao izvore inspiracije. Pintarić se pohvalio time kako je Freuda, za razliku od cijele Zapadne civilizacije, davno prerastao, te ga ne namjerava čitati, jer je čitao jedan udžbenik iz psihologije, te dodao «kako čovjek ide na studij komparativne književnosti kako se ne bi morao objašnjavati oko književnosti - jer ima papir». Kako, dakle, Krešimir Pintarić ima papir koji mu omogućava da se oko književnosti ne mora objašnjavati, nije baš jasno zašto je onda uopće pristao sudjelovati u javnom dijalogu kojemu je «objašnjavanje književnosti» svrha. S druge strane, Delimir je Rešicki bio više nego spreman otvoreno razgovarati o naznačenim temama, pozivajući se na Lacanovo tumačenje Freuda, koje kaže kako je želja osobna, ali njezina artikulacija ovisi od društva.

Ivica Prtenjača je svoje sudjelovanje u raspravi sveo na ponekad duhovite upadice i anegdote, no u jednom je trenutku, potaknut Rešickim, bio raspoložen reći i nešto ozbiljno o tome što ga potiče na pisanje, naročito kada je ljubav u pitanju: «Pišem iz očaja. Grozno i neskladno živim, nemam vremena, potpuno sam patologiziran i pišem kako bih se spasio od svega toga. Pritom koristim sve što imam, dakle sve što sam ikada doživio, saznao, pročitao».

Nasuprot očaju i frustraciji kao gorivu za pisanje bio je Krešimir Pintarić, koji u svakom danu pronalazi optimizam i ljepotu života. Zbog toga mu ni ne smeta kada se njegov ljubić «Ljubav je sve» tako i definira, ali uz jednu napomenu da klasični ljubić završava tamo gdje počinje njegov roman: «U klasičnoj bajci dođe se na kraju do 'živjeli su sretno do kraja života'. Cijeli romani, sve bajke i razne epopeje bave se time kako dvoje jadnih junaka muče, muče i muče i onda dođu do toga i onda – pljas! Zastor! Džada! Što se nakon toga događa? O tome nitko ne piše». Taj revolucionarni književni pothvat koji subvertira klasične ljubiće, to jest pisanje o tome što se događa u ljubavnom odnosu između dvoje ljudi, Pintarić namjerava nastaviti i u svojem sljedećem romanu. Autor je nakon nagovaranja okupljenima otkrio i naslov, koji glasi «U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo», što pokazuje kako je, osim Freuda, prerastao i Vjekoslavu Huljić.

Tribina o muškom pismu, koja je slijedila nakon odlično izvedene o ženskom, nije ponudila ništa osim izgubljenog vremena za slušanje neusklađenih  sugovornika, od kojih neki nisu bili u stanju voditi ni minimum ozbiljne rasprave. Jer, kako je svoje kolege prekorio Delimir Rešicki, živimo u postkapitalističkom društvu koje forsira ležernost bez sadržaja, što je ova tribina, nažalost, i dokazala. Barem što se svega ovdje izrečenog tiče, žene očito s razlogom imaju sintagmu 'žensko' ili 'ženstveno pismo'. O svojoj književnosti, osim što je pišu, znaju i artikulirano govoriti.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Poezija Tomice Bajsića
Poezija metafizike, snova i faktografije Tomice Bajsića
Ubožnica za utvare - deset pripovijesti o nemogućim ljubavima
Delimir Rešicki - Ubožnica za utvare

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici