Objavljen hrvatski prijevod Etgara Kereta

13.03.2008. Print | Pošalji link

Dugo je vremena Ephraim Kishon bio najpopularniji izraelski pisac među Hrvatima.

Zasluge za to treba pripisati uredniku i nakladniku Zlatku Crnkoviću, koji ga je prvi predstavio domaćoj čitateljskoj publici te godinama i redovito objavljivao, ali i Kishonovim jednostavnim i kratkim humoreskama, u kojima se srednje-europsko orijentirani dio građanstva može prepoznati. Kishon je, zapravo, bio književni ekvivalent čeških komedija, koje i danas imaju mitsko mjesto u imaginariju starije kino-publike. S druge strane, benevolencija Kishonova pisanja, kao i čeških komedija, danas je anakrona, ali i pomalo uznemirujuća ako se u obzir uzme što se sve događalo u stvarnosti dok su Kishon, Jiri Menzel i ostala ekipa nasmijavali narod svojim pričicama o malim, ali velikim ljudima. Kritička misao ili dublje propitivanje stanja oko sebe nije nešto čime se ovi autori mogu baš pohvaliti, a drske provokacije ne treba ni spominjati.

Zato ne čudi kako je u Izraelu, a i šire, veliki hit postao Etgar Keret, pisac mlađe generacije, koji se nedavno predstavio i hrvatskom čitateljstvu zahvaljujući Profilu, koji je objavio njegovu zbirku priča «8% ni od čega». Povodom toga Keret je prošli nedavno gostovao u KIC-u, uz neuobičajeno velike mjere sigurnosti, koje su uključivale tjelohranitelje i rigorozan spisak prisutnih. Važna poveznica Etgara Kereta s Hrvatskom jest i film «Wristcutters» zagrebačkog studenta Gorana Dukića, snimljen prema izraelčevoj noveli, koji je uspješno igrao na Sundance Film Festivalu i pobjedio pretprošle godine na Motovunu.

Keret se od svojih literarnih prethodnika razlikuje po tome što je uspio u svojim djelima dati glas novoj generaciji Izraelaca, koji se više ne identificiraju toliko kolektivistički kao njihovi roditelji: «Pisao sam za publiku koja nije bila reprezentirana u izraelskoj književnosti. Kod nas se tradicionalno pisalo o skupinama i kolektivima. Najčešće su to bile priče o kibucima ili čitavom narodu, što se sada pomalo mijenja. Ja sam pak pisao o autsajderima, a ima mnogo ljudi koji su se tako osjećali, pomalo čudno i kao da ne pripadaju nigdje, te su se mogli identificirati.»

Također, još jedna razlika između Kereta i starije garde izraelskih pisaca jest njegov ne toliko ozbiljan pristup pisanju, koje on uspoređuje sa surfanjem: «Pisanje je za mene vrlo pasivna stvar. To je kao surfanje, kada odete na more, stanete na dasku i čekate dolazak pravog vala. Za mnoge je pisanje posao pažljive konstrukcije i dugotrajnog promišljanja, a za mene je to gubitak kontrole. Čekam da vidim što će se dogoditi. Naravno, kada završim prvi nacrt priče, onda neke stvari mijenjam, ali sam proces pisanja je za mene lagan. Pisati je u svakom slučaju lakše nego živjeti.» Takav bezbrižan stav prema pisanju djelomice je i rezultat Keretova djetinjstva na plažama Tel Aviva, koje je prošlo bez većih trauma, što nije čest slučaj među Izraelcima, koji se svakodnevno mogu nadati još jednom napadu palestinskih bombaša-samoubojica.

Kraj zabave došao je s vojnim rokom, koji u Izraelu moraju svi odslužiti, te se Keret po prvi puta našao suočen s ozbiljnom stranom života. On je oduvijek bio strastven čitač knjiga, ali ga je tek vrijeme provedeno u uniformi potaknulo i da sam počne pisati: «Studirao sam matematiku, fiziku i informatiku. Uvijek sam volio čitati knjige, ali me to nije zanimalo na bilo koji drugi način. No, u vojsci sam počeo pisati, jer mnoge stvari nisam smio reći i u svakoj se vojsci upadne u nevolje ako se previše priča. Tada su do izražaja došle moje ranjive strane, njih sam naravno morao skrivati, a pisanje je bilo način da se podsjetim tko sam.»

Rezultat toga je bila Keretova prva zbirka priča «Cjevovodi» iz 1992. godine, koja tek treba biti prevedena kod nas, a ni u Izraelu nije bila previše uspješna: «Prve priče sam napisao s devetnaest godina, a zbirka je objavljena kada sam imao dvadeset i tri. Kritičari su je pohvalili, ali se nije prodavala posebno dobro. No, meni je tih tisuću prodanih knjiga izgledalo jako puno, jer je to trostruko više od broja učenika koje je imala moja škola. Stalno sam to spominjao u intervjuima, na što me je upozorila osoba zadužena za promociju u mojoj izdavačkoj kući.» No, zato je već sljedeće godine osvojio prvu nagradu na alternativnom kazališnom festivalu u Akkou za svoj mjuzikl «Nitko nije rekao da će biti zabavno», a uskoro se probio i među autore bestselera, i to zbirkom «Missing Kissinger», koja je tematizirala i područja izraelske svakodnevice koja se većinom ignoriraju. Keret je tako pisao o svojem najboljem prijatelju, koji je u vojsci poginuo, te shodno tome bio proglašen herojem. «Ako umreš u vojsci, nije ti dopušteno ostati ono što jesi. Moj prijatelj je bio divna osoba, ali i veliki kukavica, te nije volio vojsku, a nakon smrti je slavljen od svih. U svojoj priči sam ga htio vratiti njegovoj pravoj prirodi i usprotiviti se tom službenom nametanju. Očekuje se da sjećanje na poginulog vojnika bude u skladu s onime što on treba predstavljati, a ne tko je bio», objašnjava Keret.

Etgar Keret je još jedan uspješan predstavnik slavnog židovskog humora. Kao uzor navodi Woodyjea Allena, a ne već spominjanog Kishona, i to baš zbog toga što kod njujorškog neurotika humor nije isključivo zabava za široke mase nego je i komentar na odnose među ljudima i društvenu stvarnost. Za Kereta je humor zapravo prilično ozbiljna stvar, a kao ključno u njemu on prepoznaje način pobune. Nakon mnogih književnih uspjeha, Keret se počeo baviti i filmom, te je na prošlogodišnjem kanskom festivalu nagrađen Zlatnom kamerom, nagradom za najboljeg debitanta, i to za «Meduze», film koji je režirao zajedno sa svojom suprugom Shirom Geffen. «8% od ničega» prvi je susret ovoga pisca i hrvatskih čitatelja, a slijedi li mu status novog Ephraima Kishona tek će se vidjeti.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici