'Sirena' Ray Leeja u Tvornici Jedinstvo

22.04.2008. Print | Pošalji link

Kustoska udruga Kontejner nastavlja svoju misiju upoznavanja domaće publike s autorima koji rade na sjecištu umjetnosti, tehnologije i znanosti.

U suradnji s British Councilom i URK-om u Zagreb su prošlog vikenda doveli britanskog umjetnika i skladatelja Raya Leeja. Lee još od devedesetih godina radi djela koja uključuju performanse, instalacije, glazbene kompozicije i fotografiju, povremeno držeći i predavanja na sveučilištima. Recentniji radovi, među kojima je i u Tvornici Jedinstvo izveden zvučni kinetički performans «Siren», okupljeni su unutar cjeline koju je Lee nazvao «Invisible forces». Riječ je, zapravo, o Ray Leejevoj fascinaciji elektromagnetskim zračenjem. Kako bi iskustvo 'nevidljivog' ali ipak fizički prisutnog svijeta približio publici, Lee se služi uglavnom zvukom kao medijem, no njegove instalacije redom imaju i jednako efektnu vizualnu komponentu.

Rad «Siren» evoluirao je kroz niz različito naslovljenih izvedbi između 2000. i 2004. godine. Neposredno prije zaintrigirale su ga mogućnosti teremina, jednog od najranijih elektroničkih glazbenih instrumenata, čiji zvuk, najčešće opisivan kao izvanzemaljski, izvođač kontrolira pomicanjem ruku oko dviju metalnih antena, bez dodirivanja. Rad pod naslovom «Lekcija teremina» Ray Lee je koncipirao za vrijeme boravka u nekadašnjoj tvornici tekstila u Derbyshireu u Engleskoj. Sama industrijska zgrada izgrađena je u 19. stoljeću i ima povijesno značenje, a u svom je podrumu sadržavala neku vrstu muzeja s rekonstruiranim i aktivnim pogonom za proizvodnju tekstila o kojem se brinu radnici odjeveni u 19-stoljetne kostime.

«Radio sam na gornjem katu zgrade, a u početku sam zamislio performans koji bi uključivao korištenje MIDI teremina. Moja je namjera bila upotrijebiti prilagođenu verziju instrumenta kako bih digitalnim informacijama aktivirao i deaktivirao različite uređaje. Također me zanimala ideja referiranja na povijest same zgrade. Htio sam raditi sa zvukom na način da evociram nešto od osjećaja industrijske proizvodnje koja su se tamo događala. Imao sam na umu neku vrstu tvornice zvuka u kojoj će publika moći vidjeti i čuti strojeve koji proizvode buku, pomalo poput muzeja koji se nalazio u podrumskom dijelu zgrade», kaže Ray Lee.

Jedan od strojeva izrađenih za «Lekciju teremina» bio je i tronožac s pokretnom 'rukom' opremljenom elektromotorom, oscilatorom i malim žaruljama na krajevima. Tehnička jednostavnost naprave zapravo je bila rezultat Leejeve želje da u potpunosti kontrolira sredstva proizvodnje zvuka, jer ga, kako sam kaže, frustriraju digitalni uređaji čiji princip funkcioniranja ne razumije u potpunosti. Ostale naprave konstruirane za taj projekt postupno su izbačene iz performansa, te su do premijerne izvedbe «Sirene» tronošci različitih veličina preostali kao jedini element. Pored toga, izgubila se i asocijativna veza s prvotnim ambijentom tvornice tekstila, a performans je prvi put izveden u jednom vojnom zrakoplovnom hangaru u Velikoj Britaniji.

«Jedna od stvari koje sam naučio o svom radu u nastajanju je to da zbilja volim raditi u relaciji s ambijentom. Mnogi od radova koje sam napravio proizašli su iz pokušaja pronalaženja umjetničkog odgovora na pojedinačnu lokaciju. Tako formiranu ideju nastavljam dorađivati i s vremenom ju mijenjam u nešto drugo. Osjećao sam kako se sa 'Sirenom' događalo nešto slično. Imao sam nekoliko elemenata instalacije, a zatim sam počeo tražiti veći prostor u kojem ću raditi, monumentalni prostor koji ću ispuniti 'sirenama' kako bih stvorio jedno intenzivno iskustvo za publiku. S ovim na umu, slučajno sam naišao na taj napušteni vojni hangar».

Efektima 'nevidljivih sila' koje fasciniraju Ray Leeja svjedočimo svakodnevno, no danas se rijetko tko zbilja obazire na njihovo postojanje. Pritiskom prekidača, kaže Lee, dešavaju se čudesne stvari. Mobiteli, mikrovalne pećnice i raznovrsni aparati koji koriste radiovalove uglavnom su sa svojim funkcijama percipirani kao 'obične' stvari, s napretkom tehnologije sve manje su začudne. «Svaki put me iznova fascinira uključivanje radija, vrlo male naprave s tek nekoliko elektronskih komponenti. Kada te komponente opskrbite energijom, elektroni se počnu kretati i možete hvatati radiovalove. Ti su valovi u eteru, putuju oko nas cijelo vrijeme, i ja tu činjenicu i dalje nalazim čarobnom. Da, znanost je možda može objasniti. Da, to je elektricitet, to je elektromagnetizam, to su radiovalovi. Ali ne mogu reći da zbilja znam što su sve te stvari. Ako razumijete što radi magnet, možete iskusiti njegovu snagu. Sila koja postoji između njegovih polova, koja ih privlači, nešto je što ne mogu vidjeti i što me ne prestaje oduševljavati. Konačno, nisam baš siguran ni da znanost stvarno objašnjava što to jest». Umjesto toga, znanost najčešće samo opisuje učinak na temelju iskustva s pojavama kao što je elektromagnetizam. Krajem 18. stoljeća, postojala je moda takozvanih javnih predavanja iz prirodne filozofije. Time je, kaže Lee, započelo racionaliziranje začudnoga. Ono što nastoji potaknuti u svojem radu obrnut je proces.

«Mislim da u svom radu pokušavam rekreirati osjećaj začudnosti. 'Sirena' je vrlo jednostavan rad - sadrži motore koji pokreću rotirajuće ruke iz kojih izlazi zvuk. Za mene trenutak kada se priguši osvjetljenje u prostoriji, ostavljajući samo pokretna crvena svjetla, ne znači ništa određeno. 'Sirena' nije rad 'o nečemu', nego čisto iskustvo koje je prilično teško opisati. Radi o fizičkom učinku zvukova koji putuju kroz prostor, gdje se miješaju izvori svih tih tonova nevjerojatno blizu jedni drugima sa svim stvarima koje čujete i mislite u svojoj glavi. Ukoliko to može potaknuti osjećaj začudnosti, onda mislim da je rad uspio».

Inspiracija Ray Leeju u njegovim performansima je Nikola Tesla. Zanimljiv mu je kao znanstvenik, posebno u kasnijoj fazi s idejama na rubu ludila, te kao performer koji je publici demonstrirao učinke nevidljivih sila. Performans i instalacija «Sirena» odvija se u zamračenom prostoru u kojem se nalazi dvadesetak metalnih tronožaca s rotirajućim rukama, koji oblikuju impresivan zvučni pejzaž. Umjetnici-izvođači tu su u ulozi svojevrsnih mehaničara zvuka. S odvijačima u rukama kreću se unutar velike metalne mašinerije i upravljaju uređajima kako bi mijenjali 'kompoziciju', istovremeno izbjegavajući brze pokrete rotirajućih ruku. Sama kompozicija je na neki način simetrična: unutar četrdesetak minuta izvedbe performeri aktiviraju i uštimavaju jednu po jednu napravu, zvučno-vizualno događanje u nekom trenutku kulminira, da bi prema kraju Lee i njegov suradnik polako počeli gasiti naprave. Iako nastup ima performativnu kvalitetu, a umjetnici su obučeni u specijalna odijela od filca, nije posrijedi gluma.

«Sviđa mi se blagi osjećaj kako taj performans ima neke elemente magijskog u sebi. No ovo istovremeno, kao što ste i rekli, nije gluma. Rad proizlazi iz live art pristupa, gdje radimo nešto funkcionalno i konkretno. Posrijedi su strojevi i tu uopće nema glume – mi jednostavno radimo svoj posao. Moramo njima upravljati, podešavati ih, i brinuti se da sve prođe u najboljem redu. Također, svjesni smo kako je tu i publika, pa je izvedba ipak oblikovana na kazališni način». Rad drugačije funkcionira u svakom novom prostoru u kojem se izvodi, no osnova mu je uvijek ista, oscilatori se naštimavaju po precizno definiranoj shemi, uz minimum improvizacije. Međutim, budući da se zvuk mijenja s kretanjem publike kroz prostor, rad se može doživjeti na različite načine, te svaki posjetitelj svojim kretanjem zapravo komponira svoju verziju «Sirene». Ukoliko niste doživjeli izvedbu u Tvornici Jedinstvo, neke od snimaka s prijašnjih izvedbi, kao i dokumentaciju o ranijim projektima možete pronaći na Ray Leejevoj web stranici www.invisible-forces.com.

(M.G.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici