Ljudevit Gaj pao s Marsa u Gajevu

23.04.2008. Print | Pošalji link

«Od danas ćemo se sastajati kod Gaja», povijesno je izjavio gradonačelnik nam Milan Bandić prilikom svečanog otkrivanja brončanog poprsja Ljudevita Gaja, pokretača i ideologa Ilirskoga pokreta.

Zagrepčani su, po Bandiću, dobili jedno 'posve novo' i ne baš intimno sastajalište, koje se, eto, slučajno nalazi usred takozvane «špice», okruženo najpopularnijim kavanama u centru, pred ulaskom u Algoritam, uokvireno staklenom opnom Hotela Dubrovnik 2, arhitektonskog djela Ines i Nikole Filipovića. Pitate li povjesničare umjetnosti i arhitekture, za Filipovićevo djelo će u prvoj rečenici vjerojatno reći kako se radi o vrhunskoj interpolaciji, odnosno, uklapanju u zatečeni kontekst. Za svaki dobar primjer, školski rečeno, uvijek postoji i loš primjer, tim više zanimljiv kad se nalazi na istom mjestu.

Sama Gajeva bista tek je još jedna, nova brončana figura u užem centru grada zabodena u tlo pod prilično sličnim okolnostima. Branka Šeparović na Dolcu nam je poklonila «Kumicu», HSS-ovci na uglu Jurišićeve i Petrinjske Stjepana Radića, samo privremeno uklonjenog nakon što su ga policajci slučajno prevrnuli vozeći se kao guske u magli. Meštrovićev, pak, Nikola Tesla, prikladno je postavljen u odnosu na obližnju Teslinu ulicu i neprikladno u odnosu na manje ili više sve ostalo.

Po svemu sudeći jedini kriterij za postavljanje Gajeve biste bila je činjenica da ćemo ga gledati pri početku ulice koja nosi njegovo ime. Riječ je o poklonu kipara Tome Serafimovskog gradu Zagrebu, čija je prvotna ideja zapravo bila skulpturu darovati Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Gradski čelnici su se osjetili istodobno stručno kompetentnima i voljnima preskočiti uobičajenu proceduru natječaja, te izdvojiti 35 tisuća kuna za postolje i svečano otkrivanje biste u samom centru grada.
 
Akademkinja Marija Ujević - Galetović, inače autorica brojnih skulptura i spomenika na otvorenom, kao i ostali naši sugovornici, bila je iznenađena pri prvom susretu s bistom i njenim postoljem. Gaj je pao takoreći 's neba pa u rebra', i ako ste slučajno pomislili da se radi o šaljivoj privremenoj intervenciji u okviru nekog festivalskog događaja, prevarili ste se – on je tu da ostane.

«Kaže se kako se darovanom konju ne gleda u zube. Mislim da je ovdje obrnuto - darovanom konju treba jako dobro pogledati u zube, jer će vam sigurno netko nešto podvaliti. To je slično kao kod darovnica, kad se grad mora brinuti za tu svoju neželjenu djecu. Ogromna sredstva se troše samo zbog krivih poteza, a ovaj kip konkretno ne komunicira s prostorom». Samo je mjesto već neprocjenjivo, kaže Marija Ujević, i svaki bi kipar itekako morao razmišljati o tome dobivši priliku da tamo nešto podigne. Nažalost, u ocjenjivačkim sudovima, prema njezinim riječima, i inače rijetko sjede kipari, a djelo akademika Tome Serafimovskog djeluje u najmanju ruku kao amaterska skulptura.

«Skulptura u prostoru mora izgledati kao da je oduvijek tamo bila. Kipar mora poštivati prostor u kojem radi, i danima raditi dok ne pronađe zadovoljavajuće rješenje. Ovaj kip nije kvalitetan ni sa zanatskog stajališta. Jeste li vidjeli kako je potpisan? Odrezan je komad ruke i onda je tu potpisano da se pokaže - 'evo, to sam ja napravio'! Patina kipa je, koliko vidim, neko zlato. To uopće nije patina, nego je vjerojatno uzeta zlatna boja i njome je premazan. Ja se nadam da će taj kip negdje drugdje otići. To nije kuća, kuću ne možete odnijeti, ali kip se ipak može negdje maknuti».

Među ostalima, selilo se i «Prizemljeno Sunce» Ivana Kožarića, i to upravo na po mnogima ne previše sretnu lokaciju u Bogovićevoj. Nedaleko u Gajevoj ulici nalazi se i jedna od «Razlistanih formi» Vojina Bakića, pa je gradu poklonjena skulptura Tome Serafimovskog zatvorila trokut, našavši se u prilično impresivnom društvu.

Kipar mlađe generacije Alem Korkut, kojega smeta kako anakronost, tako i po tradicionalnim kriterijima nespretno oblikovanje Gajeve biste, posebno se osvrće na sam postav skulpture u odnosu na ambijent. «Između Bakićeve 'Razlistane forme' i Kožarićevog 'Prizemljenog sunca' iz druge polovice dvadesetog stoljeća, sada se odjednom postavlja nešto njima posve suprotno. Skulptura je nesuvremena s koje god je strane pogledali».
Mariju Ujević iznenađuje ne samo nepoštivanje okolnog prostora, nego i činjenica da je skulptura u nesporazumu čak i s vlastitim postamentom. Svi europski gradovi dobili su svoje javne skulpture većinom u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, a pri postavljanju novih potrebno je, kaže, naći mjeru, neovisno o stilu i pristupu. «Ne možete na mjesto nosa staviti mrkvu, ali potrebno je naći mjeru da to kiparski bude dobro napravljeno, privlačno, lijepo. Zanatski je kip posve promašen. Otraga izgleda kao neki dječak, a naprijed je možda kao neka augustinčićeva škola. Lice i tijelo su drugačiji, sa tri ili četiri različita tretmana. To je ipak jedan materijal i jedna skulptura, koja traži jedan tretman. Ne možete ni slikati istu sliku malo naturalistički, malo nadrealistički, pa malo kubistički - to mora biti jedan govor».

Umnožavanje javne plastike po Zagrebu zadnjih godina, misli kiparica, samo po sebi nije neobična pojava i Zagrebu su potrebne javne skulpture, no postavljanje je koncentrirano isključivo na središte grada. Povjesničar umjetnosti i kritičar arhitekture Krešimir Galović, koji je pisao i o ranijim sličnim slučajevima trajnih i nepovratnih intervencija u javni prostor, izražava pak zabrinutost trendom. «To je jedno historicističko razmišljanje. Mogao bih reći da je karakteristika primitivnog uma da svaka ulica mora imati svoju skulpturu svog velikana. Možda bi naši kipari konačno profitirali, ali posljedice bi bile strašne». Slučaj s Gajem nikako nije izoliran. Problem je u tome, smatra Galović, što je prijašnjim iskustvima obeshrabrena javnost sve manje sklona otvoreno reagirati. Ista se priča ponavlja već najmanje petnaest godina.

«Sve je počelo uređivanjem danas nesretno preimenovanog Trga Burze, kada je ispred remekdjela arhitekta Viktora Kovačića izgrađena neadekvatna fontana koja je kompletno deplasirala pogled prema tom objektu. Tu su krenule prve polemike oko postavljanja skulptura i raznih objekata u prostor zaobilaženjem kvalitetne stručne rasprave. Nažalost, gradske službe su čitav slučaj ignorirale. Nakon toga smo imali slučaj sa postavljanjem skulpture Tina Ujevića, uređenje Cvjetnog trga, postavljanje skulpture Marka Marulića ispred Sveučilišne knjižnice... Takvi ekscesi ponavljaju se iz godine u godinu». Jednom kad im se popustilo, zaključuje Galović, bahatosti gradskih vlasti i inertnosti nadležnih službi ne da se više stati na kraj. A popustilo im se odavno. Osvajanje Zagreba novim figurama tako se nastavlja, a zaposjedanje centra Zagreba signal je koji se ne može zanemariti – što se dogodilo ovdje, sada i ovako, može se dogoditi i bilo gdje drugdje, bilo kada, i bilo kako.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Ljudevit Gaj u Gajevoj
Milko Kelemen
Milko Kelemen: elektronska muzika ima još puno mogućnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici