Najbolje slike Lovre Artukovića

28.04.2008. Print | Pošalji link

Oko Lovre Artukovića, jednako kao i njegovog slikarstva, razvila se posljednjih godina neka aura misterioznog, pogotovo otkad je preselio u Berlin, relativno rijetko održavajući samostalne izložbe.

Takvom statusu pridonijela je možda i izložba pokazana 2004. u tmastom spremištu Tekstilnog kombinata Zagreb, gdje joj je čuvar bio tvornički skladištar. Razložno odabrani ambijent, koliko god sugestivan, bio je samo još jedna od pozadina za Artukovićevo neodustajanje od tradicionalnog medija slikarstva. Artukovićeve slike nose slojevite, višeznačne poruke, radi se o rebusoidnim prizorima u kojima se obično odvija neka priča ili više njih, koje su projicirane doslovce jedne preko drugih. Stoga je valjda bilo potrebno Artukovićev ulazak na, opet 'doslovno', velika vrata Klovićevih dvora, potencirati pompoznim, ali prilično preciznim naslovom 'Najbolje slike'.

Od izložbe se može očekivati upravo to – najbolje slike koje je Lovro Artuković ikad naslikao. Na izložbi će se naći najzanimljiviji dijelovi svih njegovih ciklusa, od onog što je preostalo iz serije 'Istinski prizori' nakon nikad rasvijetljene krađe slikarevih radova u Portugalu, do ciklusa predstavljenih na spomenutoj izložbi 'Spremište', kao i jedna slika velikog formata o čijem je nastanku Igor Mirković snimio dokumentarni film pod naslovom 'Berlinska deklaracija'. Izbor djela potpisuje kustosica Ana Medić, a tekst u katalogu Blaženka Perica. Pri kontekstualiziranju Artukovićevog slikarskog rada, Perica neće zaobići pojavu Nove slike u vrijeme njegovog formiranja, iako prema takozvanom 'povratku slike' osamdesetih ima određene rezerve. Tim više što, kako kaže, pozicija koju zastupa Lovro Artuković ostaje specifična i posve individualna – slikarstvo ga kao takvo ne zanima, nego ga zanimaju slike.

«Ova sredina se obično referira prema nečemu što se zbiva, dok Lovro Artuković uvijek polazi od onog što se zbiva s njim samim. On, dakle, ne polazi iz umjetnosti, nego iz vlastitog socijalnog okruženja. To su tulumi, njegovo društvo koje sreće na raznim događanjima, to je slika koju nosi u sebi i koja se zatim pojavljuje vani. Problem slikarstva oduvijek je bio taj koliko je ono stvarnost, a koliko je laž. Lovro je upravo odlučio ispitati, istražiti, i pokazati koliko ima istine u onome što smo na tu temu saznali». Upravo u tome je Artuković, smatra Blaženka Perica, autentičan. Nije ga, izgleda, bitno odredila ni hrvatska sredina, niti ona berlinska, a njegova pozicija nema veze ni sa recentnom poplavom izložbi koje pokušavaju forsirati prisustvo slike kao medija koji ima svoju specifičnu iskaznu moć. Slikarstvo mu je izrazito autoreferencijalno, prizori s kojima radi preuzeti su iz njegove svakodnevice, i najčešće je riječ o autoportretima ili portretima prijatelja i članova obitelji.

«Mislim da slikarstvo, kao klasični medij prikazivanja stvarnosti, ima nešto u sebi iskonski vezano s konstrukcijom subjekta i identiteta. Riječ je o perceptivnom i receptivnom iskustvu u odnosu između umjetnika i promatrača, koje nikako nije prevladana forma komunikacije i ne mislim da ju je moguće nečim zamijeniti». Autorica predgovora dijelom se referira na prije dvije godine objavljenu knjigu Krešimira Purgara «Neobarokni subjekt», koja se bavi slikama Lovre Artukovića, ali i općenito 'slikama'. Purgar Artukovićevo slikarstvo vezuje uz vrlo široko polje vizualnih iskaza, koje se ne može obuhvatiti samo izoliranim diskursom o slikarstvu, jer uspostavlja odnose s drugim vizualnim disciplinama - filmom i televizijom, kao i drugim umjetničkim djelima.
«Interpretacija koju je ponudio Purgar razrada je specifičnog momenta u teoriji, koji polazi iz toga  da govorimo o slici kao nečemu što dominira našom  stvarnošću. Purgar će se u tome orijentirati koncentrirajući se na nestabilnom subjektu, pluralnom pristupu u okviru jednog prizora. Ono što on zove neobaroknim subjektom, a prepoznao je to i kod Lovre, ima svoje reference u filmu i u fotografiji i u videu».

Do otvorenja izložbe Artuković je radio na prigodno spektakularnoj slici velikog formata lažne historijske tematike. Radi se, naravno, o parodiji - bombastični naslov sugerira i pomalo politički nekorektan sadržaj, ali sam je prizor, sa slikarevim prijateljima i poznanicima u druženju i raspravi za stolom, zapravo usporediv s ranom slikom «Tulum» iz osamdesetih. Puni naslov glasi «Potpisivanje deklaracije o pridruživanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj - Wer hat das Bier bestellt?». Rečenica na njemačkom znači «Tko je naručio pivu?», a u polu-šali Blaženka Perica kaže kako se vjerojatno radi o najvećem formatu koji hrvatska umjetnost ima u figurativnom slikarstvu. Pretjerivanje je namjerno, u skladu sa željom da se čitava priča o Artukovićevoj retrospektivi s nemalom dozom ironije potencira prije svega kao društveni događaj. Ne treba zaboraviti ni to da je Igor Mirković napravio dokumentarac «Berlinska deklaracija», o nastajanju spomenute slike, koji će premijerno biti prikazan u svibnju. Sama pak izložba traje u Galeriji Klovićevi dvori do 8. lipnja.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Gledati druge
'Gledati druge' - izložba portreta
'Gledati druge' u Umjetničkom paviljonu
Likovnost - godišnji pregled 2008.
Otočka karta - skupna izložba
Lovro Artuković - Najbolje slike
Lovro Artuković izlaže svoje najbolje slike

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici