'Tijelo kao spektakl' u riječkom MMSU

Publika je izložbu imala priliku vidjeti paralelno s onom «Avangardnih tendencija» u Zagrebu. Nakon toga ista je institucija po drugi put u Hrvatsku dovela slavnog poljskog umjetnika Miroslawa Balku, a niz zanimljivih izložbenih projekata prošlog je tjedna nastavljen i međunarodnom izložbom pod naslovom «Tijelo kao spektakl». Okvirno, taj je novi projekt opisan kao izložba koja problematizira postupke i načine reprezentacije ljudskog tijela u praksama suvremene vizualne umjetnosti. Sam popis imena koja su se našla u toj kompilaciji mnogima će vjerojatno biti dovoljan poticaj da na jedan dan otputuju do Rijeke, jer i nije baš tako česta prilika da se na jednom mjestu vide radovi Man Raya, Marine Abramović, Barbare Kruger, Douglasa Gordona i još tridesetak umjetnika iz inozemnih zbirki.

S druge strane, ista bi izložba mogla biti zanimljiva i s aspekta kulturne politike, te u ovom kontekstu i zbog teme decentralizacije za koju je Branko Franceschi, kao današnji ravbnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, svakako zainteresiran. Naime, djela pokazana na izložbi «Tijelo kao spektakl» posuđena su iz nekoliko regionalnih centara za suvremenu umjetnost u istočnom dijelu Francuske. Ti takozvani FRAC-ovi osnivani su širom zemlje početkom osamdesetih, kada su se muzeji suvremene umjetnosti izvan, naravno, Pariza mogli nabrojati na prste jedne ruke. Centrima su odmah dodijeljene kolekcije, prostor za izlaganje te su im osigurani uvjeti za produkciju i rezidencijalne programe. Njihova specifičnost je u tome da se formiraju kao zbirke internacionalne suvremene umjetnosti, tijela koja odlučuju o otkupima također su sastavljena od međunarodnih stručnjaka, a čak i prezentacije zbirki u inozemstvu povjeravaju se u potpunosti inozemnim kustosima. Izložba «Tijelo kao spektakl» proizvod je jedne takve suradnje.

Branko Franceschi, kao autor izložbe, odabrao je djela iz pet regionalnih centara, uokvirivši ih zajedničkom temom. Izložba pritom nema namjeru predstaviti kronologiju umjetnosti koja se bavi tijelom, jer to nije bilo moguće iz sasvim objektivnih razloga. Centri isključivo skupljaju suvremenu umjetnost, Man Ray tu predstavlja svojevrsnu iznimku, jer mogućnosti njegovog izlaganja sam autor nije mogao odoljeti, a i ostatak postava znatno je ograničen činjenicom da je riječ o izboru iz više regionalnih zbirki. Već u naslovu izložbe vidljivo je Franceschijevo pozivanje na Guy Deborda, francuskog teoretičara i kritičara društva. U svom prevođenju Debordovih misli, Franceschi kao polazište uzima misao kako spektakl nije zbirka slika ili predodžbi nego je riječ o odnosu među ljudima koji se prenosi preko slika odnosno predodžbi koje, u ovom slučaju, umjetnici stvaraju.

U postav koji je, kaže Franceschi, vrlo zbijen, ne poštuje se takozvana 'svetost' djela kakva je uobičajena danas u galerijskim i muzejskim postavima. Umjesto da su izolirani kako bi ih publika mogla pojedinačno percipirati oni se 'nameću' jedni drugima, a sve «ne bi li se gledatelji napadnuti onim što će vidjeti, čuti i osjetiti na izložbi, zapitali o normama 'zdravog', 'normalnog', 'savršenog' tijela kakve nam se nameću». Iako je Franceschijeva ideja bila napraviti vrlo 'agresivnu' izložbu, naglasak nije samo na body-artu kao praksi koja nadilazi puku vizualnu reprezentaciju tijela i bavi se istraživanjem samih granica tijela te često njegove izdržljivosti. Primjera pak ekspedicija umjetnika u 'zazorno' i neuskladivo s nametnutom normom ima mnogo, a heterogenost pristupa takvih praksi svakako nadilazi okvire izložbe.

Jedna od teza na koju se Franceschi oslanja jest ta da je umjetničko tržište, usvojivši radikalne prakse performansa i body-arta, ublažilo njihovu inicijalnu kritičnost prema sprezi umjetničkog objekta i tržišno-galerijskog sistema, i preusmjerilo ih na, prema njegovim riječima, upravo na produkciju glamuroznog umjetničkog objekta. Zato ga, kako kaže, zanima pitanje «koliki je prostor slobode i kritičnosti u kojemu umjetnici danas mogu ponuditi drugačiju sliku o tijelu i općenito ljudskosti»? Katalog «Tijelo kao spektakl» uz reprodukcije sadrži tri teksta domaćih povjesničara umjetnosti, Ivane Bago, Krešimira Purgara i Branka Franceschija kao autora izložbe. Ukoliko odlučite zbog izložbe svratiti do Rijeke i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, za to imate vremena do 10 lipnja.

(M.G.)

Pročitajte i ...
Prodori avangarde u hrvatskoj umjetnosti