Međunarodni umjetnički projekt Land of Human Rights

29.07.2008. Print | Pošalji link

Projekt 'Land of Human Rights' krajem prošle godine pokrenula je udruga Rotor iz Graza, koja prati i prezentira austrijsku suvremenu umjetničku scenu, i scene zemalja jugoistočne Europe.

Suradnje i umrežavanja s drugim institucijama iz regije, koje proizlaze iz spomenutog raspona interesa, obilježile su aktivnost Rotora od sredine devedesetih do danas. U aktualnom projektu 'Zemlja ljudskih prava' pored austrijske udruge sudjeluje još pet galerija i umjetničkih institucija, među kojima su ljubljanski ŠKUC i zagrebačka Galerija Miroslav Kraljević, u kojoj je održana izložba 'Be a happy worker: Work-To-Rule'.

U kratkim crtama, projekt predstavlja svojevrsni pogled na stanje ljudskih prava iz perspektive vizualne umjetnosti. Trajat će ukupno tri godine, unutar kojih će biti održana serija izložbi i plakatnih kampanji, intervencija u javnom prostoru, razmjena umjetnika među institucijama koje u projektu sudjeluju, te niz rasprava koje uključuju suvremene umjetnike, teoretičare i aktiviste. Trenutno u prostorima institucije koja je pokrenula projekt 'Land of Human Rights', austrijskog Rotora, još uvijek traje izložba 'What do you do for a living?', a paralelno traje i druga po redu plakatna kampanja.

Polazište projekta, kako navodi jedan od dvoje direktora Rotora, Anton Lederer, je činjenica da su 'mnoga društvena pitanja zapravo i pitanja ljudskih prava'. Ta jednostavna rečenica, kojom se definira tema 'Land of Human Rights', zapravo govori o još jednom, manje očiglednom problemu. Ideja projekta se, naime, u velikoj mjeri temelji na dokumentu usvojenom na Općoj skupštini UN-a 1948. godine. Taj dokument, poznat kao 'Opća deklaracija o ljudskim pravima' u Guinnessovoj knjizi rekorda naveden je kao najprevođeniji dokument na svijetu. Stvarnost nam danas, kaže Anton Lederer, govori nešto drugo od onoga što bi se moglo zaključiti iz spomenutog podatka. 'Osmislili smo projekt 'Land of Human Rights' prije otprilike godinu i pol dana, a krenuli smo od činjenice da mnogi građani danas ni ne znaju što zapravo piše u toj deklaraciji, koja sadržava ukupno trideset članaka. Situacija je slična u Austriji, Hrvatskoj i drugim zemljama. Ljudi najčešće poznaju svega nekoliko točaka iz originalne Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948., a od tada do danas proglašen je još čitav niz novih sličnih dokumenata za koje malo tko uopće zna da postoje.'

Jedan od primjera je članak 25, koji definira pravo svakog čovjeka na životni standard, 'koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući hranu, odjeću, stan, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge'. U vrijeme kada privatizacija u europskim zemljama ulazi u javne sektore kao što su bolnice i opskrba vodom, ostvarivanje spomenutog prava za mnoge postaje upitno. Anton Lederer ne vjeruje da će se u ovoj situaciji privatne kompanije ponašati tako da želju za profitom podrede očuvanju ljudskih prava. 'Mali broj ljudi zna, na primjer, da je obrazovanje jedno od naših ljudskih prava. Namjera čitavog našeg projekta je podignuti razinu svijesti o tome da takva osnovna prava postoje, te kako u svakodnevnom životu na osnovu te svijesti možemo upozoriti na određene probleme. Ako ćete mijenjati obrazovni sustav, onda morate znati da postoji osnovno pravo svakog čovjeka na obrazovanje. Što nam onda to govori u slučaju da država, recimo, odluči kako obrazovanje više neće biti besplatno? Takvi koraci su apsolutno u suprotnosti s pravom na obrazovanje.'

Tipično europski problem je imigracija, na koju se odnosi često korišteni pojam 'Utvrda Europa'. Teška kršenja člankom 14 utvrđenog prava na utočište posredno se događaju upravo unutar granica Europske unije. Tisuće migranata svake godine umiru na prekrcanim brodovima koji ih voze za Italiju i Španjolsku, ugušeni u transportnim kontejnerima, ili stradavaju pokušavajući prijeći preko visokih ograda Utvrde Europa. Problem, upozorava Lederer, nije samo 'negdje tamo daleko'. 'Mnoge se druge stvari ne događaju ovdje, nego u kriznim područjima kao što su Izrael i Palestina, u Iraku, Guantanamu, ili pod režimima kao što je kineski. Problemi s kršenjem ljudskih prava tamo očigledno postoje, no ne želimo pasti u zamku upirući prstom samo u te regije, u one 'druge'. Mi ovdje se također moramo suočiti, primjerice, s činjenicom čestih kršenja prava na slobodu mišljenja i izražavanja. Pomaci u tom području su vrlo spori, i želimo usmjeriti pažnju na te činjenice.'

Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. u međuvremenu je i sama postala predmetom preispitivanja. Pojedine članke kritiziraju, s različitih pozicija, i ljevica i desnica, a određene skupine upozoravaju da se pri njenom sastavljanju nisu u dovoljnoj mjeri uzimale u obzir kulturalne razlike. Svijet se u šezdeset godina, osim toga, radikalno promijenio, kaže Margarethe Makovec iz Rotora.

'Razgovarali smo s jednom aktivistom, koji inače radi i kao sveučilišni profesor u Grazu. Zanimalo nas je zbog čega se nijedan od tih 30 članaka iz Opće deklaracije o ljudskim pravima nije mijenjao. Naime, ne samo da se osnove nisu mijenjale, nego ni formulacije nisu prilagođavane. Formulacije u točkama poput one koja kaže kako 'svatko ima pravo na rad' više jednostavno ne funkcioniraju, jer se koncept rada toliko promijenio u posljednjih šezdeset godina da bi mnoge stvari trebalo precizirati i učiniti jasnijima. On nam je rekao kako je to zanimljivo pitanje, jer smatra kako se danas zemlje koje su potpisale izvornu deklaraciju više nikako ne bi mogle dogovoriti oko novog dokumenta te vrste.'

Ime projekta 'Land of Human Rights', ili 'Zemlja ljudskih prava', čije je polazište dokument koji barem formalno, budući da se radi o ugovoru, nema pravnu snagu, nosi jasne utopijske konotacije. 'Činilo nam se da moramo stvoriti našu vlastitu Zemlju ljudskih prava na temelju tih ideja. Čitav projekt zasniva se na ispitivanju situacije, ali također i traženju određenih nagovještaja daljnjeg razvoja Europe po pitanju ljudskih prava. Kao što znate, predstavnici zemalja Europske unije u svojim javnim nastupima vrlo se često pozivaju na ljudska prava i demokratski sustav, no ako gledamo iznutra, sve su te stvari upitne. Mislim da bi čitav sustav trebalo u većoj mjeri preispitati.'

U projektu sudjeluju institucije iz ukupno šest zemalja: osim Rotora tu je Galerija ŠKUC iz Ljubljane, Trafó galerija iz Budimpešte, Fakultet umjetnosti i dizajna iz češkog grada Ústí na Labi, zagrebačka G-MK, i Projektni centar za suvremenu umjetnost Riesa Efau/Motorenhalle u Dresdenu. Svaka od uključenih institucija sama postavlja izložbe i organizira događaje u koordinaciji s ostalim partnerima. Teme se u nekim slučajevima više, a u drugima manje podudaraju. 'Pojedina pitanja, poput nacionalizma, rasizma ili ksenofobije, latentno su prisutna u svim zemljama. Ipak, naše partnerske institucije vjerojatno će određene stvari razvijati u različitim smjerovima i na različite načine, ovisno o prioritetima. Situacija u Dresdenu, primjerice, nije posve ista kao ona u Grazu u Austriji. Zato nam je bilo posebno zanimljivo učiti o specifičnostima svake od naših različitih zemalja. Neke su već dio Europske unije, neke druge još nisu, ali ovdje se ne radi o pitanjima koja se tiču Unije kao takve, nego specifičnih konteksta.'

Uz seriju izložbi, poseban dio projekta su plakatne kampanje. Po četiri plakata na temu ljudskih prava, čiji su autori suvremeni umjetnici, tiskaju se svakih šest mjeseci. Osim umjetnika, u kampanji sa svojim tekstovima, objavljenim na poleđinama plakata, sudjeluju i teoretičari i aktivisti. S obzirom da je cilj čitave kampanje podizanje razine svijesti o pitanjima ljudskih prava među širom populacijom, relativno mali format plakata i način distribucije može se činiti zbunjujućim. Plakati se besplatno mogu uzeti u prostorijama institucija-partnera, te u nekim klubovima i okupljalištima. Iako se kampanja billboardima možda čini kao učinkovitija metoda, Anton Lederer smatra da je ova 'intimnija' varijanta distribucije i informiranja bolja. To su naučili, kaže, iz iskustva s nekim ranijim projektima.

'Uvidjeli smo kako umjetnost u ovakvim situacijama vrlo rijetko uspije prevladati. Ovih dana razgovarali smo o slučaju São Paola. Naime, od nekoga smo saznali kako je u tom gradu nedavno potpuno zabranjeno plakatno oglašavanje. Takav razvoj događaja nalazim vrlo zanimljivim, jer smo zbilja sve više prezasićeni informacijama u javnim prostorima. Prošećete li samo do Jelačićevog trga, upravo je nevjerojatno koliko plakata ćete samo tamo vidjeti. Trg je u potpunosti preopterećen količinom informacija, i osjeća se potreba za izbacivanjem informacija iz javnog prostora, a ne unošenjem još nekih novih.'

Izložbe u Zagrebu i Grazu otvorene su isti tjedan, a imale su i sličnu temu, koja se okvirno vrti oko prava na rad. Bečka izložba uvelike se bavi uvjetima rada u današnjoj Austriji, ali i općenito u Europskoj uniji, te se dotiče i pitanja na koji se način percepcija rada, posebno 'manualnog' rada, radikalno promijenila od sredine prošlog stoljeća do danas. Jedan od umjetnika zastupljenih na izložbi, primjerice, bavi se sudbinom radnika iz tekstilnih tvornica, te jednim problemom koji, kako kaže Margarethe Makovec, i nije toliko vidljiv u javnosti. 'Sada imamo situaciju u kojoj se ove vrste tvornica sve češće sele, i to ne samo iz Austrije u Rumunjsku koja je relativno blizu, nego i u Kinu. Tvornice tekstila jednostavno nestaju, s njima i radnici, a čitav je proces gotovo nevidljiv. U Njemačkoj se mnogo raspravljalo o slučaju kada je tvrtka Nokia zatvorila jednu od svojih ogromnih tvornica i preselila ju u Rumunjsku, što je izazvalo prosvjede tisuća radnika na ulicama. Općenito vlada situacija nesigurnosti. U nekima od kompanija, na primjer, više nisu dozvoljeni sindikati.'

Između zagrebačke izložbe 'Be a happy worker: Work-To-Rule' i Rotorove 'What do you do for a living?' postoje razlike ne samo u izboru umjetnika i radova, nego i u općenitim pozicijama, koje u mnogočemu ovise o lokalnom kontekstu. 'Pogledate li rad na temu 'zelene karte' za zemlje Europske unije postavljen u Galeriji Miroslav Kraljević, on vjerojatno ne bi na isti način mogao funkcionirati u zemlji poput Austrije. Dakle, uvijek postoji neki mali pomak. U ovom je slučaju istaknuta tema određenih prava koja je u specifičnim okolnostima vrlo relevantna. Između hrvatskog i austrijskog konteksta postoje te male razlike. Ovdje je jedno od važnih pitanja privatizacija nekadašnjih socijalističkih poduzeća koja se dogodila devedesetih. Slične su se stvari događale i drugdje, ali u Austriji se nameću neka druga pitanja kojima se moramo pozabaviti.'

Izložba 'What do you do for a living?' ostaje otvorena u Rotorovoj galeriji u Grazu do 13. rujna, s pauzom između 16.08. i 01.09, kada je galerija zatvorena. Projekt će se nastavljati u Galeriji Miroslav Kraljević novim produkcijama umjetnika Sanje Iveković i Igora Grubića, a detaljne informacije o 'Land of Human Rights' pronaći ćete na web stranici projekta.

(M.G.)

Pročitajte i ...
'366 rituala oslobađanja' Igora Grubića
Izložba rituala Igora Grubića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici