Retrospektiva Ota Reisingera

04.09.2008. Print | Pošalji link

I danas aktivni Oto Reisinger svoju je profesionalnu karijeru karikaturista započeo zaposlivši se u Vjesniku pedesetih godina prošlog stoljeća.

Kroz naredna desetljeća bio je prisutan u gotovo svim važnijim novinama na području bivše Jugoslavije, a osobito tijekom sedamdesetih i osamdesetih intenzivno je objavljivao i u inozemnom tisku. Nikad ne mistificirajući ni svoju vještinu crtanja, niti svoj posao, kojem pristupa strogo profesionalno, Reisinger nije zahtijevao da ga se naziva umjetnikom, pa ga i jedan od autora izložbe ovog tjedna otvorene u Galeriji Klovićevi dvori, Frano Dulibić, s poštovanjem radije vidi kao novinara koji se izražava likovnim jezikom.
 
Prezentacijom samo dijela Reisingerove goleme produkcije pozabavilo se troje autora: Jasmina Bavoljak kao kustosica, Frano Dulibić napisao je opsežan tekst u katalogu, a likovni postav, u mnogo čemu drugačiji od onoga što bi se očekivalo za jednu klasičnu izložbu karikatura, potpisuje Nedjeljko Mikac. Sam postav igra nešto važniju ulogu nego što je uobičajeno. U svakoj od prostorija predstavlja se neka od ‘tema’ koje su se ponavljale u Reisingerovim karikaturama - od politike, preko turizma, do erotike, kulture i ekologije - a uređene su kao ambijenti koji, često referirajući se na predloške iz samih karikatura, pružaju okvir za gledanje radova. Postav su, svaki sa svoje strane, definirali Dulibić kao tekstopisac i Mikac kao dizajner, pri čemu se uglavnom poštovala podjela na poglavlja u samom katalogu.

Frano Dulibić, koji ima iskustva s izložbama karikature i stripa kaže kako je predstavljanje te vrste radova u galerijskom prostoru svaki put veliki izazov, ponajprije zbog pitanja izvornosti medija u kojem su nastali. Autori izložbi najčešće s pravom nastoje pokazati originalne crteže, ali status originala, kaže Dulibić, u slučajevima stripa i karikature trebao bi zapravo imati tek tiskani materijal u novinama i časopisima. «Iz iskustva znam da je vjerojatno deset puta lakše složiti izložbu nekom slikaru ili kiparu, nego karikaturistu ili strip crtaču. Posebno to vrijedi za medij karikature, gdje je stalno prisutan odnos teksta i slike. Ovo predstavljanje zapravo ima jedan dokumentarni štih, jer preko izloženih originala mi kao da gledamo predloške za ono što će zapravo tek biti objavljeno. Dakle, publika ima doticaj s nečim što nije nastalo da bi bilo viđeno - karikature su vrlo rijetko rađeno ekskluzivno za izlaganje.»

Kustosica Jasmina Bavoljak iz istog je razloga koji navodi Dulibić angažirala umjetnika i scenografa Nedjeljka Mikca. Prostorije na drugom katu Galerije Klovićevi dvori uređene su kao neka vrsta dnevnih boravaka, koji se izravno ili neizravno referiraju na Reisingerove karikature. Zajedno s još nekim elementima, rezultat bi trebala biti za publiku lagana i zabavna izložba, u kojoj karikature neće biti predstavljene na način na koji se predstavljaju, primjerice, slike ili skulpture. Slično razmišlja i Frano Dulibić, koji nastoji izbjeći promatrati Reisingera kao autora u kontekstu takozvane visoke kulture. Povjesničari umjetnosti, komentira Dulibić, još uvijek premalo ulaze u područje popularne kulture.

«Htio sam da ljudi postanu svjesni kako autore koji pripadaju popularnoj kulturi treba cijeniti u elementima zadanim u tom području, a ne onima koji su zadani u visokoj kulturi. Reisingeru samo štetimo ako ga pokušavamo tretirati kao umjetnika, iako se često u takvim slučajevima zapravo događa da nešto što u početku nije imalo pretenzija biti označeno kao umjetnost, na svom vrhuncu upravo i dosegne tu razinu. Slično možete pratiti kod vrhunskih komičara u književnosti, drami ili filmu.» Reisinger je imao golemu publiku najrazličitijih profila i obrazovanja u čitateljima širom bivše Jugoslavije, posebno u vrijeme najvećih Vjesnikovih tiraža, a same karikature su neodvojive od svakodnevice i mnogo govore o vremenu u kojem su nastajale.

U uvodnim poglavljima kataloga Dulibić piše o Reisingerovim počecima, te s različitih aspekata analizira razvoj njegovog crtačkog rukopisa prije početka šezdesetih. Nakon tog razdoblja sazrijevanja prepoznatljivi Reisingerov način rada i komponiranja crteža i teksta nije se, kaže Dulibić, drastično mijenjao, te bi daljnju podjelu u zaokružene cjeline ili faze teško bilo opravdati. «Nakon razdoblja koje je prethodilo šezdesetima htio sam istaknuti tematsku raznolikost, te usput pokazati kako su svakodnevni život i osnovni problemi neovisno o datumu nastanka karikature uvijek bili isti. Po dizajnu i nekim likovnim rješenjima prepoznaje se što je staro, a što novo, ali i u socijalizmu i kapitalizmu mučile su nas iste elementarne stvari - stan, gorivo, cijene, emocionalni problemi, školstvo, i tako dalje.»

Sve se to, kaže Jasmina Bavoljak, jasno vidi i na izložbi, čiji je postav također organiziran oko tema koje se ponavljaju u karikaturama, a dodatno naglašen instalacijama Nedjeljka Mikca. «U prvom dijelu, gdje pokazujemo skice, studije i crteže, vidjet ćete staru školsku ploču i đačke klupe. Ideja je, naravno, bila približiti publici Reisingera kao nekog tko je uvijek, i za vrijeme škole, stalno nešto crtao i skicirao. U dijelu s temom turizma referiramo se pak na jednu od karikatura gdje vidite zastoj na autoputu i ljude koji su izvadili svoje ležaljke, frižidere i gramofone čekajući da gužva prođe.»

Sazrijevanje crtačkog rukopisa Ota Reisingera grubo se poklapa i s prvom pojavom Pere, lika koji se zadržao u Reisingerovim karikaturama više od trideset godina. Pero, napominje pritom Dulibić, nije najstariji lik koji je zaživio u dnevnom ritmu izlaženja. Od njega je stariji Grga, kojeg je pedesetih osmislio Ico Voljevica, no ono što Peru u Reisingerovom opusu čini značajnim je njegova ogromna popularnost i činjenica da se sa stvarima koje su komunicirane kroz taj lik mogla identificirati vrlo široka publika. «Pero je ponekad govorio i ono što se u to vrijeme nije smjelo reći ili je bilo teško komentirati. On je bio neka vrsta ventila, a u dobroj je mjeri zapravo odražavao i stavove građanskog dijela Hrvatske, pa i šire. Taj aspekt građanske kulture izrazito je bitan za Reisingera, iako se Pero ponekad ponašao kao švercer, loš roditelj i loš suprug, kao netko tko potkrada svoje poduzeće, kupce u mesnici. Pero je u tom segmentu ujedno i kritika našeg mentaliteta.»

Reisinger zna biti provokativan, posebno u političkim karikaturama, ali za njegov humor karakteristično je to da nikad ne prelazi u vulgarnost. Suzdržanost Reisingerovih likova, te izostanak patetike i pretjerane ekspresije, najjasnije se vidi usporedimo li ih sa prosjekom takve produkcije. «Za karikaturu je najkarakterističnije to da pretjeruje. Ona uvijek mora imati nešto preuveličano. Ako netko viče, na karikaturi onda mora dvostruko vikati, ako plače onda potoci moraju teći. Kod Reisingera to nije tako. Njegovi su likovi najčešće mirni, a situacija smišljena tako da bude što sličnija realističnoj. U istoj toj sceni onda se događa lom u nekom neočekivanom smjeru, dolazi do naglog preokreta i uočavate u njoj nešto neobično, nesvakidašnje. Mislim da takav Reisingerov pristup fantastično funkcionira.»

Ta suzdržanost, kaže Dulibić, znači i neku vrstu hladnoće, a time se možda može objasniti i Reisingerova duga i uspješna suradnja s britanskim i njemačkim izdavačima. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih često je crtao za inozemni tisak. Bio je stalni suradnik švicarskog "Nebelspaltera", njemačkog "Quicka", nizozemske "Panorame". A  povremeno je surađivao i slavnim britanskim časopisom "Punch". Reisinger je inače, kaže Dulibić, škrt što se tiče navođenja svojih uzora. Od domaćih ponekad se navode Ivo Kušanić, autori oko «Kerempuha» na međunarodnoj sceni, te Maurović u stripu. Sa svjetskom scenom također je bio jako dobro upoznat. «Među bliskima po izrazu svakako bih izdvojio Ronalda Searlea. Manje po crtežu, ali svakako po tretmanu političkih tema, blizak mu je škotski karikaturist David Law. Možemo možda naći nekih sličnosti i sa Fritzom Behrendtom, ali on mu je više pomogao u probijanju na europsko tržište, nego što je na njega utjecao u likovnom izrazu. Reisinger je, što se utjecaja tiče, ipak zadržao neku vrstu autorske tvrdoglavosti. Toliko je radio, da mogu reći kako je njegov crtež u najvećoj mjeri proizašao iz njega samoga.»

Osim takozvane situacijske karikature, na izložbi je predstavljen i izbor portretne karikature Ota Reisingera, te u nešto manjoj mjeri strip i ilustracija. Osim toga, prikazuju se i dva dokumentarna filma – jedan o samom Reisingeru, te drugi koji se bavi temom ratne karikature. Izložba traje do 28. rujna, a iza nje ostaje vrijedan katalog, tiskan na dvjestotinjak stranica s temeljitim i opsežnim tekstom Frane Dulibića, kojeg je dizajnirala Ivana Vučić iz studija Laboratorium.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Otvorena izložba karikatura i ilustracija Ota Reisingera

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici