'Velika poruka' Omera Fasta

01.10.2008. Print | Pošalji link

Samostalna izložba izraelsko-američkog umjetnika Omera Fasta u Galeriji Miroslav Kraljević bila je prilika da se domaća publika i nešto šire upozna s njegovim dosadašnjim radom.

Naime, istu večer kada je u Kraljeviću otvorena njegova izložba pod naslovom «Velika Poruka», Fast je u Klubu HDLU-a održao predavanje uz projekciju odabranih ranijih videoradova, od kojih se neki nalaze u prestižnim kolekcijama kao što su one Muzeja Whitney i Guggenheim u New Yorku, MUMOK u Beču i Tate Modern u Londonu, ili su pak uvrštavani u manifestacije poput Berlinskog i Whitney bijenala.

Materijal kojim se Fast dosad služio često se sastojao od prikupljenih osobnih priča ljudi s kojima je razgovarao, najčešće ugrađenih u veću cjelinu u kojoj se uspostavljaju relacije s povijesnim događajima, kao i različitim pričama izravno preuzetima iz igranog filma ili s televizije. Jedan od primjera bila bi videoinstalacija «Spielbergova lista», u kojoj je umjetnik na licu mjesta sa svjedocima i sudionicima rekonstruirao sjećanja na snimanje Oscarom nagrađenog filma sličnog imena. Fastov komentar proizvodnje povijesti u tom je slučaju bio svojevrsni odgovor na Spielbergovo vlastito poigravanje s estetikom dokumentarnih snimaka. U radu Godville činio je donekle sličnu stvar, zamolivši zaposlenike jednog povijesnog muzeja u Virginiji da mu paralelno ispričaju svoje vlastite živote i živote historijskih ličnosti čije uloge igraju u tamošnjem 'živom' stalnom postavu.

Fastov pristup radu u mnogo elemenata je odgojen na estetici igranog, te s druge strane dokumentarnog filma. Priče koje preuzima predstavlja u igranom obliku, u obliku izravnog pripovijedanja, ili negdje između toga dvoga, nudeći više njenih aspekata kroz prezentacijsku formu višekanalne galerijske videoinstalacije. Radovi se, međutim, odlikuju svojom pristupačnošću, gotovo zavodljivošću bližom iskustvu kina, nego onome što smo navikli gledati u galerijama.   

«Mislim da je iza toga jedno generacijsko razumijevanje medija i njegovih mogućnosti, zajedno sa nekad skupim i ograničavajućim, a danas mnogo dostupnijim tehnikama produkcije. Također, dolazi iz toga što ne želim zdravo za gotovo uzeti strpljenje publike i vrijeme koje ona ulaže. Publika mi daje nešto uistinu dragocjeno, i želim barem pokušati uzvratiti pristupačnošću, iako ne u nekom vulgarnom populističkom smislu. Do danas smo ipak naučili kako publiku treba zainteresirati i uključiti u rad, a ne ju otuđiti. Mnogo se brinem oko toga, jer želim da ljudi dođu, da žele ostati i gledati, a ja volim priče i volim pričati priče.»

Individualne priče bile su materijal kojim je svojedobno intervenirao u VHS-ove «Terminatora», posuđene iz videoteka u Manhattanu i vraćene u cirkulaciju s dosnimljenim glasom u četiri kratke sekvence filma. Fastova intervencija u tom je slučaju bila poput dobroćudnog parazita, koji mirno koegzistira sa svojim domaćinom, ne ometajući njegov narativni tijek, ali povremeno se obraćajući svom slučajnom gledatelju sadržajem koji nosi neka intimna, nelagodna sjećanja. Prema njegovim vlastitim riječima, zanima ga način na koji se individualni ili povijesni događaji presijecaju i isprepliću u narativu. Priče preuzete od pojedinaca s iskustvom stvarnih ili insceniranih događaja u Fastovim radovima bivaju zamršene kroz procese montaže i različite načine njihovog predstavljanja. Fastov interes za pripovijedanje, ima, međutim, i jedno jednostavnije, osobnije objašnjenje.  

«Elementaran, primitivan, infantilan način da na to odgovorim jest da kažem kako živim prilično dosadan život, nisam osobito hrabra osoba, ne poduzimam rizike, ne uzimam droge, nemam auto da bih ga brzo vozio, ne činim nikakve lude i opasne stvari. Većina situacija u kojima se izlažem svijetu vezana je uz posao kojim se bavim. Kroz susrete i razgovore s ljudima - tako bi to barem tumačila popularna psihologija – kao pasivni slušatelj u mogućnosti sam uživati u tuđim iskustvima nekih događaja.»

Rad «Velika Poruka», koji je predstavljen na izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević, snimljen je prošle godine s profesionalnim glumcima u belgijskom gradu Mechelenu povodom jedne izložbene manifestacije. Neposredno prije toga, Fast je za Whitney bijenale u New Yorku dovršio videoinstalaciju «The Casting», rad baziran na intervjuima s američkim vojnicima koji su se vratili iz rata u Iraku. «Nakon tog rada bio sam na neki način umoran i iscrpljen, htio sam se odmaknuti od društvenog, od realnog, kao i od formata intervjua. Mislio sam da bih mogao napraviti nešto što nije zasnovano na susretu s nekom osobom i prilagođavanju njene priče u rad. Napisao sam cijeli scenarij na engleski i dao ga prevesti na flamanski. Također, nije me specijalno zanimao Mechelen i nije mi bila namjera iskopati neki sočan detalj o gradu ili njegovoj povijesti. Nisam se osjećao spremnim ponuditi čak ni neki načelan iskaz o belgijskoj povijesti. Ono što sam napisao je manje ili više apstraktan komad o odnosima među ljudima i njihovim vlastitim povijestima.»

Budući da su dijalozi u filmu na flamanskom, kaže Omer Fast, «Velika poruka» ispala je više 'belgijski' rad nego što je inicijalno to bila namjera. Sastoji se od četiri priče s po dvoje protagonista, koje se međusobno isprepliću. U jednoj se starica na antidepresivima prisjeća rata, druga donosi razgovor njene mlade paziteljice sa svojim ljubavnikom, u trećoj ljubavnik iznajmljuje stan preminule gospođe iz prve priče tajnovitom Arapinu, dok u četvrtoj stjuardesa prepričava apsurdni događaj s posljednjeg leta dok njen suprug prisluškuje sumnjivi razgovor u susjednom stanu i naziva policiju. U vrijeme paranoje, medijske manipulacije i konstrukcije ‘rata protiv terora’, pa i u kontekstu kolonijalne belgijske povijesti, u radu se može čitati i određeni društveno-politički komentar. Iako smatra da je to neizbježno, umjetnik kaže kako mu to ni ovdje, a ni ranije, nije bila glavna preokupacija.

«To je nešto za što moram preuzeti odgovornost, ali često se nalazim u situaciji gdje proizvodim radove kakvi neizbježno kao svoju prtljagu nose sadržaj koji se prepoznaje kao politički. Mene prije svega zanimaju društveni odnosi među ljudima, što naravno uključuje i njihove identitete i pripadnost zajednici, no u istom trenutku vidim se u ulozi klinca koji izvede neku spačku i kidne. Možda je moj odnos prema radu pomalo licemjeran, ali u intervjuima i razgovorima s ljudima vrlo se često nastojim odmaći od političkog i zamijeniti ga socijalnim, nakon čega ulazimo u apstraktnu raspravu o razlici između to dvoje. Na kraju se povlačim na zadnju liniju obrane, pa tvrdim da se radi o estetici, odnosno užitku.»

«Velika poruka» ima vrlo strogu strukturu - ukupno 37 minuta radnje 'u četiri sobe' vrti se u petlji, bez formalno naznačenog početka i kraja, iako se vremenski slijed scena može rekonstruirati iz konteksta. «Osnovna ideja je zadržati pažnju gledatelja, ali naravno i stvoriti petlju koja se poigrava s odnosom narativnog vremena otvorene strukture i 'zatvorenog' osjećaja linearnog vremena. Budući da nisam religiozna osoba, ne vjerujem u reinkarnaciju, ne možemo se vratiti jer je vrijeme koje nam je dano konačno i vrlo linearno. Pripovijedanje nam omogućava da suzbijemo tu misao, da se s njom igramo i opiremo joj se koliko god dugo možemo, te nakon toga ostavimo priče iza sebe. To je u biti način da zavaramo smrt. Zato i klasična metafora 1001. noći i dalje funkcionira – morate izmisliti priču, inače ćete umrijeti. Pripovijedanje je u tom smislu, barem za mene, usko vezano uz smrtnost i umiranje.»

Petlja «Velike poruke», sa svojim neprekinutim nizom svakodnevnih ali istovremeno bizarnih situacija stanovnika stambene zgrade u Belgiji, je u neku ruku i praktični odgovor na izazov izlaganja u galeriji, gdje je publici potrebno omogućiti da se uključi u priču u bilo kojem trenutku, a to se može učiniti do 24. listopada, koliko traje samostalna izložba Omera Fasta u galeriji Miroslav Kraljević.

(M.G.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici