MSU preuzima Atelier Kožarić

05.05.2007. Print | Pošalji link

Nakon gotovo pet godina pregovaranja oko otkupa kompletnog sadržaja njegovog atelijera, i nakon dviju izložbi bez kojih bi i sama ideja o tome vjerojatno bila nezamisliva, Ivan Kožarić ovih je dana, vjerovali ili ne, doživio da postane milijunaš.

Grad Zagreb je prije nekoliko tjedana konačno donio odluku o otkupu, kojim će umjetnik dobiti 2.5 milijuna kuna, a Muzej suvremene umjetnosti Atelier Kožarić na čuvanje, izlaganje i prezentaciju u novoj zgradi. Treba se ovdje prisjetiti kako «Atelier Kožarić» ima svoju pravu malu povijest, a i sam pojam znači mnogo više i konkretnije od zbroja umjetnina koje se na adresi Medulićeva 12 još uvijek nalaze.

Ništa od ovoga, naime, ne bi se dogodilo da nije bilo jedne neobične izložbe koja se prije gotovo 15 godina održala u Galeriji Zvonimir, izložbenom prostoru koji je tada vodio umjetnik i današnji ravnatelj Umjetničke galerije u Dubrovniku Antun Maračić. Imajući u planu Kožarićevu izložbu, našao se kao njen autor u nedoumici – Kožarić je često izlagao najrazličitija svoja djela, a ideja nove tematske izložbe koja bi izdvajala neki određen segment opusa Maračiću se, kako sam kaže, činilo kao 'puka kvantifikacija'. Zamisao preseljenja čitavog ateljea, sa svim inventarom, od skulptura i crteža, do kiparskih alata i materijala, drugih predmeta koji su se u tom prostoru našli, pa i samog umjetnika, rodila se spontano. No s druge strane, upravo je u njoj Maračić vidio mogućnost da nemalo radikalnim zahvatom ukaže na nešto bitno za Kožarića i njegovu umjetnost. “Pritom treba naglasiti kako se takva ideja”, kaže Maračić, “ne bi mogla dogoditi povodom nijednog drugog umjetnika. Kod nas ne bih mogao naći nikog čiji bi habitus i čija bi narav, i umjetnička i ljudska, sugerirala takvu mogućnost.”

Riječ je o predmetima koji nisu mišljeni za prezentaciju, jer Atelier Kožarić nije bio samo zbroj djela, nego i alata, materijala, privatnih fotografija, pisama i rukopisa. Maračić ga je htio predstaviti kao mjesto permanentne kreacije i metamorfoza. «Nikad ne znaš što je kod njega art, a što nije art. Kod njega je uvijek na djelu jedna osmoza između profanoga i artističkoga, a kad uđeš u taj atelje ne znaš koji je predmet već postao umjetnost, a koji je na putu da to postane.» Maračić se prisjeća da se tada bojao i kako će na ideju reagirati sam Kožarić - bojao se da ne sruši vlastiti mit o njemu. Potez je bio radikalan i riskantan, jer se radilo o svojevrsnom derafirniranju i privremenom iskorijenjenju svega što se taložilo u ateljeu tijekom 40 godina. S druge strane, i sam Kožarić svojim je umjetničkim ponašanjem, i kontinuirano «nepatetičnim odnosom prema vlasitom djelu» uvjetovao da se ta zamisao dogodi. Izložba je trajala punih pet mjeseci, umjetnik se za to vrijeme udomaćio u «Zvonimiru» i prostor je zaista funkcionirao kao atelje, kao živo mjesto.

2002. godine zahvat je ponovljen u okviru Kasselske Documente, na poziv tadašnjeg njenog direktora Okwui Enwezora. Iako je i nova situacija imala svoj intenzitet, Maračić komentira kako ipak nije mogla imati onu dimenziju organske spontanosti koju je imala 1993. u Galeriji Zvonimir. Ipak, upravo nakon te izložbe pojavile su se prve najave da će čitav Atelier Kožarić biti otkupljen za zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Antun Maračić u prvi je mah bio skeptičan, ali ideja mu se sada čini dobrom, budući da će se svi radovi u tom slučaju naći okupljeni na jednom za njih najprimjerenijem mjestu. «Ne znam jesu li se orijentirali samo na radove, ili su se uistinu konzekventno ponašali te onda uzeli i stolice, i štafelaj, i glinu. Kad su se već odlučili na to, bilo bi važno da atelier bude bitan punkt postava, međutim ni u jednoj od predloženih dviju koncepcija ne vidim uopće da taj atelier ima mjesto».

Vijest o otkupu, doduše, relativno je nova, iako su već odavno postojale naznake da bi se i s tim elementom moglo računati. Kakvo bi mjesto Atelier Kožarić imao u novom Muzeju suvremene umjetnosti pitali smo ravnateljicu Muzeja, Snježanu Pintarić. Ona kaže kako je za njega zamišljen prostor između stalnog postava i prostora za povremene izložbe. U svakom slučaju, atelje bi imao svoje zasebno mjesto neovisno o tome čija će koncepcija postava na kraju biti realizirana. «Kada smo raspravljali o otkupu ateliera složili smo se da to ne bi trebao biti eksponat zatvoren sa staklenom stijenom, već bismo željeli da akademik Kožarić dok god stvara dolazi i radi u njemu, kao i da se unutar tog prostora rade izložbe».

Maračić je pak već nakon iskustva s prvim galerijskim postavom Ateliera iznio određene zamisli o realizaciji neke vrste Muzeja Kožarić, koji bi funkcionirao upravo u duhu same te akcije kao dinamična situacija, a ne mrtva postava. U takvom se slučaju njegovo ne bi samo izlagalo i rasvjetljavalo u segmentima u segmentima, nego bi se unutar takvog muzeja izlagali i drugi autori, naročito mlađi, koji imaju istu dimenziju karakterističnu za Kožarića, a Maračić ju naziva dinamičnim vitalizmom. Jer Kožarić je, njegovim riječima, pojava koja nema pandana kod nas. «On je umjetnik koji je naprosto univerzalan, za njega nema prepreka ni medija, ni materijala, niti ideje, nego je potpunos slobodan. Svojim idejama, temama i načinom ponašanja on obuhvaća prostor od neba do zemlje, tako da mislim kako je zaista zaslužio da ga se posebno apostrofira».

Pročitajte i ...
MSU: Zbirke u pokretu
Marija Ujević: Tko je stavio kipove, taj ih mora i skinuti ako je učinjena pogreška
Suvremeno hrvatsko kiparstvo
Gledati druge
Izložba 'Oltari avangarde' - umjetnost svakog čovjeka je sakralna
Oltari avangarde u Klovićevim dvorima
'Boys and their toys' - o dječacima i njihovim igračkama
Boys and their toys
Zagrebi! – Ekofestival ili Ickeofestival?
Ljudevit Gaj u Gajevoj

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici