'Posljednji Super 8mm film' Dana Okija

03.11.2008. Print | Pošalji link

Priča o superosmici počela je sredinom šezdesetih, kada se taj filmski format prvi put pojavio na tržištu i vrlo brzo ušao u široku upotrebu.

Prigrlili su je laici jer im je omogućavala da, bez pretjeranog tehničkog znanja i previše troškova kakve su iziskivale 'profesionalnije' produkcije, bilježe i reproduciraju sve što nije trajalo više od otprilike tri minute – od scena iz svakodnevnog života, do pravih umjetničkih i filmskih radova. Danas, kada je i VHS, koji joj je svojedobno preoteo popularnost u kategoriji kućnog filma i videa, izašao iz upotrebe, Super 8 se čini kao davna prošlost. Profesionalci ju i dalje ponekad koriste uz druge formate, naročito zbog osobitog 'antikvarnog' karaktera slike kojim žele evocirati neka davna vremena, a i neki festivali ostavljaju prostora nostalgičarima i entuzijastima da pokažu svoje uratke.

Jedan od dugogodišnjih korisnika superosmice je i umjetnik Dan Oki, koji u Galeriji Galženica izlaže kolekciju vlastitih superosmica nastalih u periodu od 1986. do 2005., a sve to pod naslovom „Posljednji Super 8mm film“. Taj materijal dosad nije pokazivao ni u filmskom ni u galerijskom kontekstu, ali uvijek ga je, kaže, smatrao dijelom umjetničkog procesa, za koji je vjerovao da će dugoročno postati zanimljiv kao cjelina. Riječ je uglavnom o amaterskim filmskim pokušajima, snimkama performansa Okijeve supruge Sandre Sterle, svakodnevnog obiteljskog života, ili o filmskim bilješkama o kulturnom i umjetničkom životu Amsterdama, gdje je živio i radio čitavo jedno desetljeće.

«Nostalgija prema mediju ovdje mi je itekako bitna. Prve svoje radove snimao sam s njom, a neki su prebačeni na video i tako korišteni u profesionalnom umjetničkom kontekstu. Ovi materijali nastajali iz želje da napravim neki kontinuitet, koji će s vremenom dobiti svoj vlastiti smisao. U novije vrijeme trake sam slao u jedan studio u Švicarskoj koji ih i dalje razvija. Kada bi mi se vratile, nisam ih vrtio na projektoru, nego sam ih odmah digitalizirao, jer sam znao da će ih već prva projekcija neznatno oštetiti.» Snimke su na taj način spašene od propadanja, ali nekoliko godina morale su čekati da dobiju novi život u nekom novom kontekstu. Dan Oki smatrao je, naime, kako bi one mogle postati zanimljive ne samo njemu osobno zbog svog sadržaja, nego i kao svojevrsna arheologija medija.

«Ovakvi sadržaji u današnjem vremenu postoje kao kućni film ili kućni video, ili kao takozvani 'life video' na video-blogovima odgovarajućih zajednica ljudi koji međusobno razmjenjuju takve materijale. Zanimljivo mi je bilo vidjeti kako moji radovi funkcioniraju u tom kontekstu. Naime, čini mi se, kako je važnije vrijeme u kojem čovjek nešto snima, nego sam medij. Drugim riječima, vrijeme je 'jači' posrednik od medija u tehničkom smislu.» Filmska instalacija u Galeriji Galženica, u skladu s pričom o arheologiji medija, ima i retro sučelje. Naime, tipkovnica kojom se pokreću projekcije stotinjak Dan Okijevih filmova, organiziranih u bazu podataka, napravljena je od stare kase. Preradio ju je i preprogramirao Marcell Mars, a dizajnirao Damir Gamulin Gamba. Što se starih tehnologija tiče, Dan Oki kaže kako mu je najdraže računalo do danas ostala Amiga, koju je koristio za animacije, pa i za montažu, dok god se to moglo.

Digitalizirani osam-milimetarski filmovi ovdje su organizirani u suvremenu bazu podataka opremljenu odgovarajućim tagovima, i pristupačni su za lako pretraživanje i pregledavanje. Vrlo slično načinu na koji se koriste poznati Internet servisi poput YouTube-a, u kojima se granice između privatnog i javnog nepovratno brišu. Neki dijelovi Okijeve arhive danas su zanimljivi kao dokumentarni materijal, budući da se na njima mogu vidjeti snimke mnogih ljudi iz svijeta glazbe, filma ili umjetnosti. Neki su posebno inscenirani, dok su drugi samo bilješke, ali većina je snimljena u Amsterdamu, gdje je zadarski umjetnik Slobodan Jokić i počeo koristiti skraćenu varijantu svog imena – Dan Oki. Amsterdamske snimke su važne u socijalnom smislu, obzirom da se mnogo hrvatskih kulturnjaka u 90-ima našlo baš u tom gradu, i o tome bi se, kaže umjetnik, dalo snimiti dobar dokumentarac. «Svi danas misle da smo otišli tamo da bismo pušili travu, no to nam je bilo potpuno nevažno. U Amsterdamu se skupila zanimljiva ekipa muzičara, pisaca, arhitekata, likovnjaka, te pripadnika raznih subkultura koje su i danas u Nizozemskoj u dobroj mjeri sufinancirane od države. Odličan je primjer VJ scena, koja je vrlo rano u sustavu financiranja izjednačena sa slikarima. Amsterdam je karakterističan po tome da je vrlo brzo znao prepoznati suvremenost.»

I u predgovoru izložbe navodi se kako su predstavljeni filmovi do sad bili od drugostupanjske važnosti unutar službene Okijeve umjetničke karijere. No, ono po čemu ih se itekako može povezati s njegovim dosadašnjim radom je način na koji su predstavljeni. Naime, među Okijevim umjetničkim interesima važno mjesto ima upravo kinematografska baza podataka u kontekstu novih medija. Ovu bi se izložbu moglo usporediti i s jednim ranijim njegovim projektom, znanstvenofantastičnim filmom «Oxygen 4» koji je u svom izvornom, rastavljenom obliku, također bio svojevrsna baza podataka. S digitaliziranim superosmicama napravit će nešto slično.

Svih 100 filmova bit će postavljeno na webu, nakon čega bi se trebala razviti komunikacija između protagonista pojedinih radova, od kojih mnogi i danas žive u različitim krajevima Europe i svijeta. Na temelju izvornih materijala, Dan Oki planira snimiti i intervjue s nekima od njih, a sve novonastale materijale na kraju bi spojio zajedno i vratio u formu linearnog dokumentarnog filma. «Posljednji Super 8mm film» u trenutnoj fazi funkcionira kao instalacija u prostoru, a možete ju pogledati u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici do 23. studenog.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Dan Oki spašava 'super osmicu'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici