Retrospektiva Milivoja Uzelca u Umjetničkom paviljonu

28.11.2008. Print | Pošalji link

U Umjetničkom paviljonu otvorena je prva velika retrospektiva Milivoja Uzelca nakon 1971. godine, kada je nešto slično održano u Modernoj galeriji.

Taj podatak sam po sebi ne govori ništa presudno o Uzelčevom statusu u hrvatskoj umjetnosti, jer samo protekle godine slike Milivoja Uzelca bile su dijelom postava barem dviju velikih izložbi, koje su se održale u istom prostoru. Prva je, dakako, bila problemska izložba o Proljetnom salonu, i njegovoj ulozi u razvoju modernog slikarstva na domaćem terenu, dok se drugi put Uzelac našao unutar izbora «100 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti» iz fundusa Narodnog muzeja u Beogradu. Treća, koja je neizravno opet vezana uz njega bila je održana nešto ranije, a riječ je o retrospektivi Vilka Gecana, slikara s kojim je Uzelac u ključnim godinama bio povezan, a o obojici se govori kao o umjetnicima bez kojih bi hrvatsko slikarstvo između dva svjetska rata izgledalo mnogo drugačije.

Autor obiju retrospektiva je Zvonko Maković, koji sam kaže kako ga je zaintrigirala povezanost dvojice umjetnika, ali govoreći o Uzelcu i Gecanu, otvara se i čitava tema generacije takozvane 'druge moderne' u hrvatskoj umjetnosti. Naravno, to su samo neke od teza na kojima počiva retrospektiva Milivoja Uzelca. Makovića Uzelac posebno intrigira kao umjetnik bez kojeg se ne bi moglo govoriti o valu hrvatske moderne koji je uslijedio nakon takozvane minhenske skupine, ili Kraljevića, Račića i Becića. Posebno Kraljević je bio idol umjetnicima koji se počinju javljati pred prvi svjetski rat, pa među njima i Uzelcu.

«Toj generaciji, osim Uzelca i Gecana, pripadaju Trepše, Steiner, Babić, Tartaglia i drugi. Oni su izvlačili iz Kraljevića sve one supstance koje će odrediti hrvatsku umjetnost za ratno vrijeme od 1916. do 1919. Teme koje su kod Kraljevića naznačene, ali ne i do kraja apsolvirane, upravo su oni razradili. Riječ je o temi Cézanneove prisutnosti, kao i ekspresionizma koji se kod Kraljevića naslućuje, a ovi su ga umjetnici od 1919. do 1922. iznijeli do krajnjih konzekvenci, barem koliko je to bilo moguće u tadašnjoj situaciji.”

Uzelac se školuje u Pragu, gdje je došao kao vojni bjegunac. U toj sredini se već od 1907. prepoznaju odjeci ekspresionizma, nešto kasnije na sceni se pojavio niz umjetnika koji su radili pod izravnim utjecajem Picassovog kubizma, a neposredno nakon rata u Prag dolaze njemački dadaisti. U Pragu je očito vladala klima prihvaćanja, pa i usvajanja nekih novih avangardnih poticaja, ali sam Uzelac, kaže Maković, i nije hvatao te elemente. U praškoj sredini mogao ih je vidjeti, ali u njegovom radu ništa od tih radikalnijih otklona nije ostavilo traga. Prvim boravkom u Parizu 1921. godine Uzelac se upoznao s kubizmom, ali u njegovoj kasnoj, već akademiziranoj  verziji iz škole Andréa Lhotea. Upravo te utjecaje je nešto ranije u hrvatsko slikarstvo unio Sava Šumanović. Nakon povratka u Zagreb Uzelac sudjeluje na izložbama Proljetnog salona, s radovima u kojima se prepoznaju neki od pariških utjecaja. 1923., neposredno prije nego što će ponovno otići u Pariz da bi se tamo naselio, naslikao je «Autoportret pred barom», sliku koja se smatra njegovim ključnim djelom.

«Nju se može promatrati u kontekstu tog jednog razbijenog jedinstva, fragmentarne strukture i naracije, pune aluzija, erotske, dapače pornografske imaginacije. Može ju se promatrati i u kontekstu onoga što je u isto vrijeme radio Georg Grosz. Princip kolažiranja je nešto što će Uzelca najviše izbaciti u smjeru izvan mainstreama.” Iako se u ovom slučaju radi o organizacijskom načelu, a ne kolažu u pravom smislu, Makoviću je to djelo zanimljivo upravo u kontekstu hrvatske umjetnosti početka dvadesetih. Pritom misli prije svega na časopis «Zenit» Ljubomira Micića, i Josipa Sissela kao autora, iako Uzelac tom avangardnom krugu nikad nije pripadao. U Parizu se tim lakše uklopio u tada aktualnu klimu 'povratka redu' i klasiciziranja formi, u čemu ga Maković uspoređuje ponajviše s André Derainom. «Sve češći boravci na francuskom jugu tridesetih godina urodit će djelima s 'otvorenom' paletom, drugačijim koloritom, slikama koje isto tako prihvaćaju te elemente snažne figuracije. Na njima vidimo kako se figuralika tridesetih godina reflektira u Uzelčevu djelu.»

Za izložbu, koja u Umjetničkom paviljonu traje do 11. siječnja iduće godine, posuđena su najvećim brojem djela iz Moderne galerije, Umjetničke galerije Dubrovnik, Narodnog muzeja u Beogradu, kao i iz nekoliko privatnih zbirki. Neke od izloženih slika publika će vidjeti prvi put, ali ne radi se ni o čemu senzacionalnom što bi moglo danas mijenjati status i ocjenu Uzelca.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Milivoj Uzelac u Umjetničkom paviljonu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici