Bachrach & Krištofić: Dvostruka igra

11.12.2008. Print | Pošalji link

Odabir fotografija tandema Bachrach & Krištofić, nastalih od ranih 80-ih do danas, ovih je dana izložen u Gliptoteci HAZU, a upravo je promovirana je i njihova nova fotografska knjiga pod naslovom «Dvostruka igra».

Iako se radi o svojevrsnom pregledu kroz gotovo trideset godina njihovog rada, nije riječ o pravoj retrospektivi, pa čak niti o uvidu u ono što bi bila neka sažeta oficijelna povijest njihovog dizajnersko-fotografskog djelovanja. Sanju Bacharach Krištofić i Marija Krištofića publika poznaje kao duo koji je od osamdesetih dizajnirao omote glazbenih ploča, knjiga, kazališne plakate, surađivao uglavnom na projektima kulturnih institucija, ali i s aktivistima, ili izravno s drugim umjetnicima. Paralelno su radili cikluse studijske i portretne fotografije, te vlastite izložbene projekte, a jedan od njihovih zajedničkih interesa u ovome od početka je bio akt i erotika.

Taj dio, koji je u velikoj mjeri nastajao paralelno s komercijalnim projektima obuhvaćen je knjigom «Dvostruka igra» i istoimenom izložbom. Autorica uvodnog eseja u knjizi, Sandra Križić Roban njihove zajedničke aktove stavlja u kontekst pisanja, odnosno snimanja životne priče-dnevnika kao stalne aktivnosti Bacharach & Krištofića. I Sanja Bacharach Krištofić reći će kako se u njihovom zajedničkom djelovanju profesionalno i intimno neizbježno međusobno jako isprepliću. Akt fotografija u tome predstavlja samo jedan dio njihovog rada, ali onaj koji najviše naginje na stranu intimnog.
 
«Te su fotografije počele nastajati 1980. iz naše potrebe da se izrazimo, kao i da se suprotstavimo  jednoj struji koja je tada postojala u takozvanoj umjetničkoj crno-bijeloj fotografiji. Neki autori tada su tipično fotografirali ženske modele, najčešće s leđa, čiji je identitet bio nepoznat - muškarac je bio autor, žena je bila objekt. S druge strane, tih je godina bio moderan i ‘Start’ sa svojim duplericama, koje su nago tijelo pokazivale jedino u svjetlu komercijalne erotike. Mi smo se našli negdje između svega toga, u društvenoj situaciji osamdesetih koja je bila relativno liberalna.” Njihova potreba da se izraze, nekako se poklopila sa svime što se u glazbi i urbanoj kulturi događalo u vrijeme Novog vala. Dovoljno je spomenuti Polet i Studentski list da bi se shvatio kontekst u kojem su razvijali svoj odnos prema fotografiji. Bachrach & Krištofić s Poletom su surađivali kratko, ali komunikacija s akterima glazbene scene obilježila je i njihov kasniji dizajnerski i fotografski rad.

Studentski centar početkom osamdesetih bio je izuzetno aktivan, kaže Sanja Bachrach Krištofić, svoje su fotografije tiskali i lijepili po tim prostorima, dio ih je objavljivan u «Poletu», a onda su krenule i prve izložbe. Inače, oboje se pojavljuju samo na prvim akt fotografijama, dok se kasnije na njima javlja samo njezino tijelo.
“Neki te fotografije vide kao egzibicionizam, ali one su za nas zaista krajnje intimne. U drugoj situaciji, da to ne radimo nas dvoje koji smo toliko bliski, ne bi mogle nastati stvari kakve su nastale. Na kasnijim fotografijama je samo moje tijelo, a objašnjenje je krajnje jednostavno. Naime, u nekom trenutku postali smo nezadovoljni zajedničkim fotografijama, najviše jer ih je bilo i teže kadrirati. Na izložbi u Tvornici 1999. godine ponovno smo izlagali velike printeve za koje smo se ponovno snimali zajedno. Oba tijela opet su tada bila u igri, dakle, nisam isključivo ja na fotografijama. Podjela je zapravo slučajna, jer Mario je ipak daleko bolji fotografi nego ja.”

Ovo je, naime, pitanje koje im kolege često postavljaju, jer na površini izgleda kako se radilo o uspostavljanju tradicionalno podijeljenih uloga između fotografa i modela, tijela – koje je najčešće žensko. Sanja Bachrach Krištofić ističe kako je njihov pristup ipak drugačiji, jer je riječ o želji da se 'ogole' i upoznaju razne 'sebe' autoportretiranjem. Nekima od serija možda se može pripisivati i određeni efekt glamuroznosti, što možda proizlazi iz činjenice da su u svojoj karijeri radili s nizom pop glazbenika. Svjetovi visoke i pop kulture međusobno se preklapaju, pa oni ni ne žele praviti neku razliku, kao što je nastoje ne raditi ni u slučaju 'čiste' umjetnosti i umjetničke fotografije.

«Doba kad smo radili omote ploča, primjerice za grupu 'Dorian Gray' gdje smo bojali fotografije na jedan tada novi način, bilo je također i doba takozvane 'nove slike'. Drugi umjetnici radili su također fotografije na kojima su intervenirali bojama i drugim materijalima, a slično se događalo i na omotima Rolling Stonesa ili na albumu 'Scary Monsters' Davida Bowiea.»

Podjednako ih zanima rad umjetničkih fotografa koji se bave temom seksualnosti, ali isto tako i suvremenih umjetnika koji se izražavaju fotografijom na temu seksualnosti. Sami fotografi često jako inzistiraju na ovoj podjeli. «Uvijek postoje dva pristupa - jedan koji voli racionalizirati i objašnjavati, i drugi koji daje prednost emociji i intuiciji. To dvoje je kod nas isprepleteno, kao što bi i uvijek svugdje trebalo biti. Objašnjavanje nije uvijek potrebno, fotografiju treba gledati».

Izložba «Dvostruka igra (Nothing else matters)» ide u paru s istoimenom knjigom, ali dok bi uobičajen slučaj bio da ta publikacija ima funkciju kataloga, u ovom je slučaju obrnuto. Iako u nešto manjem opsegu, izložba također predstavlja odabir iz serija akt fotografija nastalih u razdoblju od 1981. do 2007. godine, a ostaje otvorena do 16. prosinca.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Bacharach & Krištofić predstavljaju novu knjigu i izložbu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici