Retrospektiva Josipa Račića u Modernoj galeriji

16.12.2008. Print | Pošalji link

Ne računajući stalnu aktivnost Studija Josip Račić kao njene 'suvremene' ispostave, Moderna galerija prve znakove života nakon dugo vremena daje upravo retrospektivom slikara po kojem je spomenuti izložbeni prostor dobio ime.

 Račićeva retrospektiva postavljena je u dijelu dvorana stalnog postava galerije, a želja je očito bila da se njegovim opusom, kao jednom od 'kapitalnih dionica hrvatskog modernog slikarstva', ne izlazi iz okvira Moderne galerije, koja je ionako glavni i dežurni posuđivač djela za slične izložbene projekte drugih institucija. Uostalom, i najvažnija dosadašnja predstavljanja Račića u prošlom stoljeću dogodila su se također u Modernoj galeriji, pa nema smisla ne nastavljati tradiciju.  

Što će, dakle, ova izložba otkriti novoga? Tipično, ide se na opseg, po svemu sudeći najveći i najpotpuniji dosad. Izložba sadrži oko 100 djela - iznenađujuće puno, obzirom da je Račićev opus zapravo malobrojan. A malobrojan je jer mu je život okončan u 24 godini, što nas pak vodi do drugog problema. Priča o Račićevom slikarstvu daleko je tanja od interesa za njegovu biografiju, a ponajviše smrt u Parizu pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima. Namjera izložbe, barem kako je najavljeno, jest odmaknuti se od dugo građene priče o nesretnoj sudbini umjetnika, i baviti se ozbiljnim razmatranjem njegovog minhenskog i pariškog stvaralaštva. O Račićevom djelu obično se govori u kontekstu takozvanog Minhenskog kruga, koji na početku 20. stoljeća uz njega čine još i Miroslav Kraljević, Vladimir Becić i Oskar Hermann – četiri izrazite osobnosti koje će svojim odstupanjima od akademizma dobrim dijelom utjecati i na neke kasnije generacije umjetnika. Relativno kratak raspon djelovanja u Račićevom, kao i Kraljevićevom slučaju, stvar čini samo intrigantnijom, a o recepciji Račićevog opusa govori autor izložbe Zdenko Rus.  

«Taj nesumnjivo jest opus na razini jednog studenta, ali zanimljivo je da je on unutar tog učeničkog položaja i staža ostvario jedan takav visoki umjetnički stupanj. Od 1928., kada Krleža piše svoj esej o smrti slikara, započinje intenzivna recepcija Josipa Račića. Tu su i neka bitna 'prepoznavanja' kod tadašnjih umjetnika, koji traže neke čvrste temelje za svoje vlastite pozicije. Nalaze ih, kao što znamo, u Račiću.»

Račić se sa svojim slikarstvom javlja na prijelomu stoljeća, kada su otvorena epohalna pitanja u praksi i teoriji slikanja. «Pojam 'čistog slikarstva' očekivano eksploatiraju PR-ovski  sročene najave izložbe, ali on, napominje Rus, ima izravne veze Račićem i njegovim estetskim nazorima. Pojam čistog slikarstva prvi je koristio Emile Zola, braneći Maneta od napada na njegovo slikarstvo. Zola je tada napisao da Manetovo slikarstvo ne ovisi o temi i onome što slika prikazuje, već se više radi o čistom slikarstvu. To je bila udarna igla koja je dovela do stvaralačke eksplozije, pojam su dalje razvili impresionisti, a istog pojma hvata se i Račić.»

Zdenko Rus kaže kako nije htio Račićevo slikarstvo prikazati na linearan i jednostavan način, budući da mu je istraživanje za ovu izložbu ponovno otvorilo mnoga pitanja i ukazalo na neke nove poveznice. Najviše pažnje je i posvetio kronologiji, koja je dobila veliki prostor u katalogu izložbe. Rus priznaje da je teorijski pogled na Račićev rad sveden na minimum, ali upravo kronologija pruža čitav niz zanimljivih otkrića.

U izboru djela također se išlo na maksimum, a jedan dio izložbe čak sadrži neka djela o čijoj se atribuciji Račiću još uvijek raspravlja. Poseban pak dio kontekstualizira Račića u europskoj povijesti slikarstva, ukazujući na njegove uzore: Velasqueza, Rubensa, Van Dykea, Maneta i Leibla, što je riješeno posudbama iz Muzeja Mimara. Zanimljivo, kontekstualizacija Račića u odnosu na njegovu generaciju, pa i na Minhenski krug, ipak je izostala. Zdenko Rus komentira kako se o toj povezanosti mnogo već govorilo, ali bilo je važno da se na izložbi Račić pokaže 'unutar vlastite kože'.

Prikupljena dokumentacija o Račiću predstavljena je u posebnoj prostoriji, zajedno s legendama koje predstavljaju dijelove opsežne kronologije. Središnji dio izložbe, dakako, je sam pregled Račićevog slikarstva. On, ističe Zdenko Rus, nije kronološki iz jednostavnog razloga što suočiti publiku s umjetnikovim dječjim crtežima prije ionako malobrojnih 'velikih' djela ne bi imalo nikakvog smisla. «Svi ga poznajemo po slikama koje godinama gledamo u postavu Moderne galerije, i to uglavnom po djelima koja su nastala 1907. i 1908. godine. Sve ranije od toga manje je poznato, manje pokazivano ili nepoznato. Zato smo išli obrnutim redom – prvo ćete vidjeti ono što vam je poznato, zatim otkrivati ono što niste vidjeli, da bi se tek ponovno prolaskom s kraja prema početku otvorio jedan postupni kronološki slijed događanja.»

Postav izložbe, koja se otvara 16. prosinca u 19 sati, radio je Ante Rašić, čiji studio potpisuje i dizajn kataloga. U okviru retrospektive najavljuje se i čitav niz popratnih događanja, predavanja, okrugli stolovi, radionice za djecu i slično, a s Račićem će Moderna Galerija biti zaokupljena poprilično dugo – točno do sredine ožujka.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Anto Jerković potpisuje sve što je plavo
Retrospektiva Ante Jerkovića u Umjetničkom paviljonu
Račić u Modernoj galeriji
Retrospektiva Vlade Marteka
Retrospektiva Vlade Marteka: svako uzimanje pisaljke u ruku je čin poštenja!
Igor Zidić (2006.)
Željko Kipke

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici