Novi prijevod Jansonove povijesti umjetnosti

02.01.2009. Print | Pošalji link

Od početka šezdesetih i prvog izdanja njegove slavne knjige, ime Janson gotovo da je sinonim za opći pregled zapadne povijesti umjetnosti.

Ona nije jedini takav, ali jest onaj koji se najčešće bira, i bez obzira na ograničenja kakva pregledi te vrste neizbježno imaju, desetljećima ostaje u popisima obvezne literature za studente, popularna među laicima, a korisna i stručnjacima. Jansonov kredibilitet kao stručnjaka, ali prije svega pripovjedača, koji je bio u stanju na kvalitetan način složiti, objasniti, usporediti i povezati nekih 30 tisuća godina umjetnosti, odavno je i nadrastao osobu samog autora. Naime, originalni predložak Horsta Woldemara Jansona od osamdesetih je u skladu sa zahtjevima vremena za nova izdanja dorađivao i dopunjavao njegov sin Anthony F. Janson. Kada je 2006. godine izašlo sedmo izdanje, koje su pisali posve novi autori, prezime Janson jednostavno je preseljeno u naslov knjige, nastavljajući tako tradiciju „Jansonove povijesti umjetnosti“.

Prijevod petog izdanja objavljen je kod nas prije nekoliko godina, a bio je dopunjen antologijom hrvatskih spomenika koju je knjizi dodao Radovan Ivančević. Nedavno objavljeno drugo hrvatsko izdanje, međutim, nije tek dorada prethodnoga, nego prijevod potpuno nove, iznova pisane „Jansonove povijesti umjetnosti“ od grupe autora koju čine Penelope J. E. Davies, Walter B. Denny, Frima Fox Hofrichter, Joseph Jacobs, Ann M. Roberts i David L. Simon. Disciplina povijesti umjetnosti promijenila se u desetljećima otkad je Janson napisao svoju knjigu, pojavila su se brojna nova pitanja i nove interpretacije, a mnoge stvari koje su se jednom povjesničaru umjetnosti činile sigurnima 1962. trebalo je kritički preispitati i revidirati. Jedan od predstavljača na nedavnoj promociji hrvatskog izdanja, Zvonko Maković, ističe kako je tim autora doista i uspio proizvesti, kako kaže, Jansonovu povijest umjetnosti za 21. stoljeće.

Sama širina općeg povijesnog pregleda, pa čak i s ograničenjem na takozvanu 'zapadnu tradiciju' kako stoji u podnaslovu knjige, tražila je kolaborativni pristup u novom pisanju Jansona. Šestero specijalista u svojim područjima radilo je zajednički na onome u što se njihov prethodnik početkom šezdesetih upustio sam. Njena vrijednost je i dalje u tome što pregledno prikazuje umjetničke utjecaje i veze, te vodi računa o društvenom i povijesnom kontekstu. „Pokazuje se kako je ovo knjiga pisana u ovom vremenu, kada su relativizirane razlike koje su se šezdesetih godina činile sasvim uočljivima i dominantnima. Mi koji smo tada studirali uzimali smo talijansku umjetnost kao normu, a sve je ostalo bilo minorizirano. Danas se razlike marginaliziraju, a ističu neke drugačije veze. Danas se umjetnik iz Flandrije, iz sjevernih zemalja i Italije više ne promatraju kao antitetički pojmovni par. Sjevernjak i južnjak dijele nešto zajedničko, a to zajedničko je današnja jedinstvena Europa.“

Između ostaloga, zanimljiv je iako ne pretjerano iznenađujuć podatak kako prvo izdanje Jansona nije sadržavalo niti jednu umjetnicu. U kasnijim izdanjima, kaže Tonko Maroević, i to se polako počelo mijenjati. „Prije nekoliko godina promovirao sam knjigu o feminističkoj kritici, gdje je Griselda Pollock uzela upravo Jansona kao primjer nekoga tko ne vodi računa o ženskom ulogu. Razmišljao u kojoj se mjeri naš pogled promijenio od morfološke analize, od tadašnjih apsolutizirajućih vrijednosti. O feminističkoj perspektivi postoji i posebno poglavlje, a ta poglavlja iz vizure povjesničara umjetnosti su mi i najzanimljivija. Neke od tema, nakon što su obrađene objektivistički, dobile su i svoj subjektivan, inovativan pogled. Ili se naprosto radi o otvaranju različitih perspektiva, kao na primjer o tržištu, ili o konceptualnoj umjetnosti koja nema svoj predmetni korelativ. Mnogi problemi su raspravljeni na taj način. Jedna od tema je upravo ta feministička, s razlogom istaknuta.“

Jedna od autorica knjige tako je i Frima Fox Hofrichter, koja se, primjerice, u dosadašnjem svom radu mnogo bavila nizozemskom umjetnicom iz prve polovice 17. stoljeća Judith Leyster. Judith Leyster je bila suvremenica Fransa Halsa, u svoje vrijeme priznata umjetnica, ali brzo nakon toga zaboravljena. Zvonko Maković uz nju kao primjer izdvaja još i Artemisiju Gentileschi, kćer poznatog slikara Oratia Gentileschija, i jednu od prvih žena koje su uspjele steći priznanje u umjetničkom svijetu kojim su dominirali muškarci. Neki problemi koji se ističu kao važni u tekstovima posvećenim ovim dvjema umjetnicama, kaže Maković, i danas su aktualni. Knjiga vodi računa i o ekonomskim, političkim, praktičnim, te raznim drugim aspektima umjetničkog stvaranja koji se promatraju kao relevantne činjenice, a mnoga djela sada viđena u drugom kontekstu, kaže Maković, sada znače nešto posve drugo od onog što su značila prije više od četrdeset godina.

Tonko Maroević osvrće se pak na objektivnost knjige, te kaže kako pregledi manjeg opsega, kao što su oni nacionalni, često uvažavaju više različitih vizura nego jedna sveobuhvatna sinteza kao što je Jansonova. Međutim, već i namjere autorskog tima bile su ponuditi što više različitih perspektiva, i ne tvrditi, na način autoritarnog kunsthistoričara starog kova, kako baš sve znaju. Maroević posebno ističe njihovu sposobnost da parceliraju problematiku, te da predstave pojedine teme s više aspekata. Posrijedi pritom nije samo uravnoteživanje pažnje u odnosu na različite pojave, kao i neke promjene fokusa, nego jedno prošireno, obogaćeno shvaćanje problematike.

Jansonov pregled obuhvaća trideset tisuća godina umjetnosti, od pećinskih slikarija do danas. Dok neka razdoblja bolje podnose ovakve vrste sinteza, neka druga poglavlja pokazat će se neizbježno manjkavima, pa se tako Zvonku Makoviću najmanje sviđa na koji je način obrađeno dvadeseto stoljeće. Naime, tu se, u odabiru autora u najvećoj mjeri vidi da je knjiga pisana iz vizure Sjedinjenih Država. To bi se, međutim, moglo ispraviti jednim drugim izdanjem koje je trenutno u pripremi. Riječ je o Arnasonovom pregledu moderne umjetnosti, također jednoj od knjiga s popisa obvezne literature za studente, a te dvije knjige zajedno čine više nego solidan pregled cjelokupne povijesti umjetnosti. Izdavač obiju knjiga inače je varaždinska izdavačka kuća Stanek. Nova prevedena „Jansonova povijest umjetnosti“ već je u knjižarama, gdje se po znatno nižoj cijeni može nabaviti i njeno tek nešto ranije, ali značajno drugačije izdanje iz 2003.

(M.G.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici