U Barceloni objavljena knjiga o Sanji Iveković

05.01.2009. Print | Pošalji link

Dosad najopsežnija knjiga o radu Sanje Iveković, «Selected Works» objavljena je nedavno u Španjolskoj, kao naknadni dodatak njezinoj retrospektivi «General Alert» održanoj u Fundació Antoni Tàpies u Barceloni sredinom 2007.

Od ranijih publikacija koje daju koristan pregled njezinog umjetničkog djelovanja od sedamdesetih do danas, ili nekih većih cjelina unutar njega, ima smisla izdvojiti još dva podeblja kataloga. Prvi, pod naslovom «Personal Cuts» objavljen je prije sedam godina povodom retrospektive u galeriji Taxispalais u Innsbrucku, a drugi nešto kasnije u Ljubljani, s izborom radova realiziranih u javnom prostoru. Ne treba posebno ni napominjati, nijedan od njih nije tiskan na hrvatskom jeziku.

Neki od ovih podataka jednostavno su nametnuli dodatnu temu promociji najnovije barcelonske publikacije u Galeriji Nova. O Sanji Iveković uobičajeno se govori kao o jednoj od velikih, najvažnijih umjetnica srednje generacije. Nataša Ilić, kao predstavljačica knjige, ali i autorica jednog od u njoj objavljenih tekstova, reći će kako takav opis statusa umjetnice na internacionalnoj sceni ne treba čitati jednoznačno. Činjenica da je izlagala u londonskom Tate Modernu, zatim u sklopu manifestacija kao što je posljednja Documenta u Kasselu, a imala je i seriju retrospektiva od Innsbrucka, preko Kölna i Göteborga do spomenute Barcelone, tom opisu svakako govori u prilog.

No, kao i obično radi se o tome da neki rad postaje 'velikim' onda kada ga se pokazuje u kontekstu društvene institucije koja ga čini 'velikim'. Položaj umjetnosti istočne Europe i dalje je takav da ju se uključuje u korpus Zapadne umjetnosti, ali ostaje uglavnom isključena iz njegovog sustava umjetničkog tržišta i institucija, te se ravna prema nekim drugim kriterijima.

Sanja Iveković počela je raditi u kontekstu socijalističke Jugoslavije, u vrijeme kada se oko određenih galerijskih prostora i institucija formirala vrlo jaka scena konceptualne umjetnosti. U to vrijeme 70-ih godina formirali su se i kontakti domaćih umjetnika i umjetnica s međunarodnom scenom, ali ni to slavno razdoblje u stvarnosti zapravo i nije rezultiralo probojem i znatnijim interesom Zapada za njihov rad. Dakako, kaže Nataša Ilić, radi se o tome da nije postojala potrebna infrastruktura za takvo nešto, pa lokalna sredina dijeli jedan dio odgovornosti. Dugi dio, međutim, leži na Zapadu.

«Ta zapadna scena nije pravovremeno u Jugoslaviji prepoznala takozvanog zanimljivog Drugog, nije uočila specifičnosti i autorske vrijednosti, a čitavu scenu je tretirala kao svojevrsno provincijalno ponavljanje zbivanja u umjetničkim centrima. To je vjerojatno veoma često i bio slučaj, ali je takav stav Zapada te odnose uspješno reproducirao. U slučajevima gdje se nije tako olako moglo otpisati kreativnost ili umjetničku vrijednost, bila je naprosto riječ o konkurenciji. Umjetnici koji su poznati na Zapadu, koji su tamo napravili karijere, oni su koji su otišli na Zapad i u organizacijskom i marketinškom smislu radili onako kako to rade drugi umjetnici na Zapadu.»

Sanja Iveković već ranih sedamdesetih godina sudjeluje na međunarodnim izložbama kao što je regionalni «Trigon» u Grazu, na kojem s Daliborom Martinisom i Goranom Trbuljakom dobiva pristup video-opremi, a krajem sedamdesetih s Martinisom boravi u Kanadi i uspostavlja kontakt s tamošnjom scenom videoumjetnosti. Ipak, njen pravi proboj na Zapadnu umjetničku scenu dogodio se tek krajem devedesetih u sklopu procesa kulturne reintegracije istočne, postkomunističke Europe.

Problem tog procesa općenito za istočnoeuropske umjetnike, kaže Nataša Ilić, bio je problem reprezentacije. Njima zapravo nije preostajalo ništa drugo nego u svojim radovima reprezentirati društvenu bijedu vlastitih zemalja, stanje između gospodarske nerazvijenosti, primitivizma, rata i kapitalističkih divljanja. Ako se time ne bave, osuđeni su da budu odbačeni kao nerelevantna, ahistorična ili barem ne baš tako zanimljiva umjetnost. Isključiti društveno-političku pozadinu brojnih davnih i novijih radova Sanje Iveković bilo bi nemoguće, a ona i danas očekivano pobuđuje interes, ali njen je slučaj i u tome ipak kompleksniji.

“Već u njezinom diplomskom radu pojavljuje se Savka Dabčević, tadašnja vodeća komunistička političarka i vodeća ličnost takozvanog Hrvatskog proljeća, a u kasnijim radovima i nacionalna zastava, predsjednik Tito, državna reprezentacija u materijalima javne televizije, i tako dalje. Međutim, sedamdesetih se godina Sanja Iveković prvenstveno bavi temama roda, spola i moći, a ne disidentsvom antikomunističke provenijencije. Za razliku od klišeja ženske feminističke umjetnosti, ukotvljenih u podruštvljenoj biologiji i fantazmatskoj ženskoj senzibilnosti, Sanja je predstavnica feminističke struje koja naglašava društvenu konstruiranost roda u kojoj je emancipacija žena neodvojiva od pitanja općeljudske klasne emancipacije.»

Kad se dotiče intimnog, nastavlja Nataša Ilić, ono je uvijek posredovano, odnosno medijalizirano. Ne samo doslovno kao ukazivanje na medijske eksploatacije emocija u ženskim magazinima, reklamama, svijetu zvijezda i glamura, nego i premješteno na drugoga. Takvi su primjeri intima majčinog dnevnika u radu «Searching for my mother's number» iz 2002., ili ispovijesti iz Ženske kuće u sklopu projekta koji je nastajao između 1997. i 2003. «Medijsko posredovanje i premještanje signalizirano je i dominantnim odsustvom ruke i individualne ekspresije rukopisa, naglašavanjem i afirmacijom medijske prirode i svojevrsne anonimnosti djela kroz tehnike montaže, kolaža i korištenjem pronađenog materijala. U Sanjinim radovima nije dominantna ekspresija individualnih osjećaja, svojevrsna opscenost intimnog, nego pitanje rodnih odnosa kao društveno, klasno, politički uvjetovanih.”

Publikacija pod naslovom «Selected Works» u izdanju Fundació Antoni Tàpies je trojezična – sadrži tekstove na katalonskom, španjolskom i engleskom jeziku. Izdavanje pratećeg kataloga je običaj u toj instituciji, ali ovaj Sanje Iveković, tiskan sa zakašnjenjem, prerastao je okvire običnog kataloga pa se uzimajući u obzir njegov opseg može govoriti i o nekoj vrsti monografije. Osim teksta Bojane Pejić, koji govori o važnosti projekata u javnom prostoru realiziranih proteklih godina, u publikaciji se nalaze još tri ilustrirana eseja o umjetničkom razvoju Sanje Iveković. Silvia Eiblmayr bavi se socio-političkom pozadinom njezinih videoradova i performansa, Branislava Anđelković detaljnije se bavi jugoslavenskim kontekstom u kojem su ti radovi nastajali, dok Tom Holert u svom tekstu analizira neke od relevantnih aspekata pojedinih radova iz sedamdesetih i osamdesetih.

Što se tiče izbora reproduciranih radova, sama umjetnica je zadovoljna prije svega opsegom odabira koji nije ni očekivala, jer knjiga obuhvaća gotovo sve. Na ukupno preko 250 stranica prikazano je oko 125 djela, zajedno sa sedam realiziranih s Daliborom Martinisom, te manji izbor neizlaganih projekata. Pored glavnih tekstova, svaki od radova, uključujući performanse, videe, instalacije i druge nastale od početka sedamdesetih do danas, dodatno je objašnjen kratkim opisnim tekstom. Hrvatska verzija knjige «Selected Works» Sanje Iveković zapravo samo čeka izdavača, a promocija ovog, još jednog inozemnog izdanja, bila je prilika da se i na to podsjeti domaće institucije.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
MSU: Zbirke u pokretu
Gender Check - Velika izložba o 'muškom' i 'ženskom' u umjetnosti Istočne Europe
Bojana Pejić – Zašto ne Istočna Europa?
Hrvatski suvremeni umjetnici u beogradskom Rexu
Darko Fritz o znanosti, umjetnosti, privatnome i javnome
Perforacije - festival izvedbenih umjetnosti
Perforacije između performansa, kazališta i netradicionalnog
'Od čega čovjek živi?' - 11. Istanbulski bijenale
Istanbulski bijenale - uspjeh kustoskog kolektiva WHW
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici