'Insert' - katalog retrospektive hrvatske video umjetnosti

07.01.2009. Print | Pošalji link

Katalog «Inserta» - retrospektive hrvatske video umjetnosti izašao je više od tri godine nakon što je izložba održana u Paviljonu 19 Zagrebačkog velesajma.

No, u ovom se slučaju možda i kašnjenje može računati kao sretna okolnost. Jednostavno, izdanje na kojem se u međuvremenu očito ozbiljno radilo nije tek slikovnica o minulom događaju s nekoliko stranica uvodnog teksta kakva često proizađe i iz inicijalno vrlo ambicioznih projekata. Upravo objavljeni katalog, bolje rečeno knjiga ili monografija, komplementaran je izložbi, a može funkcionirati i samostalno kao najiscrpnija publikacija o video umjetnosti uopće objavljena kod nas, s detaljnim povijesnim pregledom, kao i nekoliko eseja koji se dvojezično hrvatsko/engleski protežu na čitavih 250 stranica.

Knjiga je očito koncipirana s namjerom da odigra onu ulogu koju izložba nije mogla, barem ne u potpunosti. «Insert» se u svom postavu iz 2005., te nešto kasnije u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, najvećim dijelom bazirao na organizaciji velike količine radova u neku cjelinu, i to po miješanom kriteriju kronologije po desetljećima s jedne strane, i tipologiji, odnosno različitim pojavnostima medija videa u umjetnosti s druge. Autor retrospektive i urednik kataloga Tihomir Milovac knjigu pak vidi prije svega kao edukativno štivo o tri desetljeća hrvatske video umjetnosti, te bi kao povijesni pregled trebala biti referentna i za sve one koji video umjetnost misle proučavati, ili se njome baviti.

Izložba je bila podloga da bi se nešto na njoj uopće moglo početi graditi, a knjiga ide dalje od toga, u detaljniji prikaz samih autora i njihove djelatnosti, u fenomenološku analizu i pokušaj sagledavanja pozicije videa kao likovnog medija danas.

«Ovo nije samo retrospektiva u smislu da su baš svi koji su u nekom trenutku svoje karijere radili video unutra, nego postoji i važan kritički trenutak. Dakle, ipak smo se odredili prema nekim umjetničkim  pozicijama malo detaljnije, neke autore smo u knjizi spomenuli, ali neki drugi ipak nisu unutra iz jednostavnog razloga kritičke valorizacije. Umjetnici koji su i nešto više napravili u mediju videa možda su slabije zastupljeni u korist onih koji su radili manje, ali kvalitetnije stvari, koje smo smatrali važnijima za jedan povijesni i kritički pogled unatrag.»

Tekstove u knjizi potpisuju isti autori koji su kao tim  sudjelovali u koncipiranju izložbe «Insert». Osim kustosa Tihomira Milovca iz Muzeja suvremene umjetnosti kao organizatora projekta, na izložbi su radile Silva Kalčić, Antonia Majača i Branko Franceschi. Svi oni, kaže Milovac, pridonijeli su svojim različitim stručnim pogledima na fenomen videa, pa se tako i njihov pristup određenim pitanjima vezanim uz video umjetnost u tekstovima razlikuju. Prvi i najveći dio knjige neka je vrsta povijesnog pregleda. «Moj tekst ima karakter povijesne retrospekcije, ali ne u narativnom smislu linearne povijesti, nego kroz opis i uvod u tehnologiju videa, razlikovanje njegovih pojavnosti i prikaz razvoja samog medija unutar polja likovne umjetnosti. Pokušao sam pokazati što se dogodilo unutar ta tri i pol desetljeća, krećući se malo u povijest, pa malo opet u sadašnjost. U tom tekstu se najviše može saznati o pionirskim danima videa, s naglaskom na razdoblju sedamdesetih i osamdesetih godina.»

Kroz tekst Silve Kalčić «Samoaktualizacija i imanentna suvremenost video medija» najviše se pak saznaje o diskursu oko samog medija, te različitim aspektima s kojih se on može problematizirati. Silva Kalčić izdvaja nekoliko fenomena i problema koje je detektirala, ponudivši budućim istraživačima dragocjene referentne točke u pozicioniranju videa u širem kontekstu povijesti umjetnosti. «Ona se bavi pitanjem prostora, ženske umjetnosti, pitanjem tijela, i mediteranskog mitema kao fenomena koji je karakterističan baš za nas. U tom smislu postavlja neke od važnih točaka. Antonia Majača i Branko Franceschi u svojim tekstovima doista esejističkog karaktera razmišljaju o poziciji videa danas, apostrofirajući neke od recentnih fenomena, baveći se radovima umjetnika kao što su David Maljković ili Damir Očko».

Retrospektiva hrvatske video umjetnosti bila je izazovan projekt, ne samo zbog potrebe sažimanja i kasnije ukoričenja jednog jako širokog područja, nego i zbog nedostataka u referentnoj literaturi. Milovac napominje kako je dosad objavljeno nekoliko teorijskih i povijesnih prikaza video umjetnosti. Kao najzaslužnijeg za postavljanje nekih temelja u interpretaciji izdvaja Marijana Susovskog, a zatim i Janku Vukmir, koja se također osvrtala unatrag u povijest, ali kako bi se lakše kontekstualizirali noviji fenomeni. No to, smatra Milovac, nikako nije dovoljno. «To nije bio pristup kakav bi zadovoljavao sav potencijal videa koji je prisutan. Usporedimo li ga s pojavama koje su se događale u europskoj i svjetskoj umjetnosti proteklih četiri desetljeća vidjet ćemo da je hrvatska video umjetnost bila doista 'up-to-date'. Možda je zaostajala jedino u tehnici, ali nikako po razmišljanju, načinu na koji se medij istraživao i propitivao. Mislim da su kod nas umjetnici imali prednost u rasterećenosti očekivanjima, iz čega je, kao i u drugim područjima suvremene umjetnosti, proizašla određena lakoća korištenja medija.»

Kao ključna godina za povijest domaće video umjetnosti navodi se najčešće 1973., kada su Dalibor Martinis, Sanja Iveković, Boris Bućan i Goran Trbuljak nastupili na regionalnoj izložbi «Trigon» u Grazu. Na izložbi, koja je bila upravo posvećena tada novim medijima, prije svega televiziji, bili su u prilici iskoristiti odgovarajuće produkcijske uvjete. Za povijest su, dodaje Milovac, bitni i «Motovunski susreti», kada je Marijan Susovski u suradnji s jednom talijanskom galerijom, umjetnicima uspio osigurati ozbiljnu opremu za rad. Video umjetnost prirodno se sedamdesetih uklopila i u okvir takozvane nove umjetničke prakse, pa je redovito uključivana i u preglede tog fenomena. Sve su to ključni trenuci u kojima se medij videa uključivao u tijek umjetnosti kao ravnopravan ostalim likovnim medijima. Kasnije je išlo lakše, ali ne baš tako jednostavno kako se čini iz današnje perspektive. Video, upozorava Tihomir Milovac, počinje biti uistinu ozbiljno tretiran kao ravnopravan čak i u galerijskom smislu tek od polovice devedesetih godina.

«Čak i na svjetskim izložbama, Nam June Paik i još nekolicina njih bili su dugo vremena izdvajani i tretirani kao nešto posebno. Njih se uvijek gledalo kao autore koji rade nešto što nije slikarstvo, niti je konceptualno u smislu raznih oblika redukcije, nego se bave tim novim medijem. Mislim da je upravo negdje sredina devedesetih bila prekretnica - ne samo kod nas, nego i globalno. Video je postao posve demokratično prisutan i dostupan svima, jeftiniji nego ikad, što je uzrokovalo i nagli rast upotrebe videa u likovnim  umjetnostima, što se na kraju odrazilo i na aspekt njihove galerijske prezentacije.» Ako se tako gleda, herojsko doba video umjetnosti sada je iza nas. Danas nema gotovo nijednog suvremenog umjetnika iz bilo kojeg područja da se nije barem okušao u video umjetnosti, a mnogi su primjeri autora koji su prešli u medij videa čak i nakon dugo vremena bavljenja isključivo kiparstvom ili slikarstvom. Dok su pregledi video umjetnosti sedamdesetih, osamdesetih, pa i devedesetih godina nužno tretirali video kao nešto posebno, izdvojeno i pomalo ekskluzivno, s današnjom umjetničkom produkcijom takav pogled više vjerojatno ne bi bio moguć.

«Ova publikacija tendira suprotnome. S jedne strane pokušava pokazati da video nije ništa posebno, ali s druge strane i to da on ima svoju povijest koju je potrebno ispisati kako u budućnosti ne bismo morali otkrivati toplu vodu. Potrebno je da ljudi znaju što je u medijskom smislu značio video sedamdesetih, što osamdesetih, a što on danas znači.» Jedna od dobrih ideja «Inserta», kada je prije tri godine održan, bio je i takozvani «arhiv» video umjetnosti, koji je omogućavao publici 'informativno' pregledavanje velikog broja radova koji se i nisu nalazili u postavu same izložbe, niti se nalaze u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti. Uz katalog razmišljalo se i o izdavanju odgovarajućeg DVD-a sa sličnim arhivom sastavljenim uz dozvolu umjetnika, što nije realizirano, ali i taj arhiv će, kako se najavljuje, funkcionirati u okviru novog MSU-a.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Katalog 'Insert' - sve što ste htjeli znati o domaćoj video umjetnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici