Rutini plakati za Mamu

Još tamo od ranih devedesetih, zajedno s Dejanom Kršićem bio je odgovoran za to kako je izgledao, pa time na neki način i kako se čitao časopis Arkzin. Od početka dvijetisućitih slično se može reći za magazin „Libra Libera“, a negdje od tada Ruta je grafički oblikovao silnu količinu tiskanih materijala za događanja, izložbe i sve ostalo što je nezavisna scena na svom vrhuncu marljivo producirala. Jedna od većih, važnijih i dužih epizoda, koja do danas traje, vezana je uz net-kulturni klub Mama. Što izravno, što neizravno, i ovdje se može reći da je Ruta definirao vizualni identitet kluba, njegova su rješenja prisutna kako u samom interijeru tako i u velikom dijelu tiskanog materijala uz različite programske sadržaje.

Aktualna izložba u Galeriji Prozori predstavlja plakate koje je Dejan Dragosavac Ruta radio za klub i različite serije događanja koje su u njemu organizirane. Što zbog relativno malog, pomalo netipičnog formata namijenjenog gotovo isključivo interijerima, a što zbog variranja grafičkih rješenja te često bogatog tekstualnog sadržaja - mnogi od tih materijala danas mogu funkcionirati i samostalno od svoje izvorne namjene. S Multimedijalnim institutom, pa tako i klubom, Ruta surađuje od njihovih početaka, a suradnja se, kaže dogodila spontano, jer se Mama u određenoj mjeri i naslonila na ono je Arkzin radio kao časopis u devedesetima.

«Većina ljudi koja je pokretala inicijative krajem devedesetih već je surađivala s Arkzinom, tako da postoji i osobni kontakt, a osim toga, riječ je i o području koje me stvarno interesira. Nikad nisam imao pretjeranog zanimanja za suradnju sa standardnim kulturnim institucijama, niti su me oni zvali. S moje strane, dakle, postoji afinitet prema sadržajima kojima se udruge bave, ali imam i osjećaj da iz dosadašnjeg iskustva dobro razumijem kakvi su problemi s kojima se susreću.» Ti su problemi, kaže Ruta, prije svega materijalni. Naime, klijenti mu gotovo uvijek imaju ograničene budžete, pa se mora prilagoditi ne samo svojom cijenom, nego i predvidjeti da konačni tiskani proizvod bude efektan i informativan, ali ne preskup za proizvesti. Isto vrijedi, kako za plakate, tako i za knjige, časopise, letke i drugo, a Rutina rješenja dobrim su dijelom definirala prepoznatljiv vizualni okvir čitave scene.

«Tu imam 'monopol' utoliko što sam sudjelovao u samom stvaranju jezika cijele civilno-društvene scene. Kako prije devedesetih ta scena nije postojala, nije bilo ni iskustva u vizualnoj  komunikaciji sadržaja, pa sam se s tim problemom jako rano susreo i razvio strategije kako rješavati vizualne kodove pomoću kojih ona komunicira s publikom. Koliko god su njihovi materijali najčešće oskudni, oni obično moraju stvoriti kontekst za događaj. Moraju istovremeno funkcionirati i kao mali plakati, a kasnije na okupu i kao neka vrsta arhiva.»

Svi plakati morali su odigrati i svojevrsnu didaktičku ulogu. Trebali su predstaviti ne samo predavače, nego i različite teme, sklopove tema i diskurse koje je trebalo objasniti potencijalnoj publici, posebno zato što je riječ o čitavom nizu specijaliziranih programa, koji postupno razvijaju svoj odnos s publikom. Slično je i sa svim drugim vrstama materijala koje je Ruta oblikovao za potrebe nezavisne scene, ali plakati su osobito zanimljiv primjer budući da u sadržaju i formatu pomalo podsjećaju na stranice novina. “Može ih se gledati kao stranicu koja otvara temu ili neki intervju, ili kao ilustraciju s komadom teksta i velikim naslovom - to je u potpunosti preuzeta forma zidnih novina.” 

Vizualni kod različitih plakata ponajviše ovisi o sadržaju uz koji su vezani. Ruta će reći da su oni 'homogeni prema vani, a heterogeni prema unutra', misleći pritom na potrebu da svi zajedno izgledaju kao plakati za «Mamu», ali i da istodobno mogu predstaviti i različite inicijative i udruge koje su kreirale te programe. Mnoge serije plakata za događanja u klubu bile su dijelom definirane i nekim posve praktičnim razlozima. «Tada sam koristio vrlo jednostavne, plošne grafizme, što je bilo povezano i s određenim čisto tehničkim situacijama. U smislu produkcije, bilo je predviđeno da plakate napravim u najviše sat vremena, zatim ih pošaljem mailom na printanje, a već za par sati bili bi polijepljeni po fakultetima i drugim mjestima. 2003. sam još uvijek imao dial-up modem, datoteke su morale biti male, što je značilo da nema nikakvih fotografija visoke rezolucije.»

Prve serije plakata također se, sa svojim reduciranim geometrijskim grafičkim rješenjima, referiraju na visoki modernizam, što ima i veze s tada aktualnim trendom u domaćem dizajnu. Naime, početak desetljeća bio je obilježen svojevrsnim revivalom modernističke estetike, s čime je Ruta pokušavao polemizirati kroz vlastiti rad. «Odjednom su svi na plakatima imali kvadrate i krugove u dvije boje, kao da ih je Picelj radio. Probao sam tu pronaći nešto interesantnije, više su me zanimala rješenja u grafičkom jeziku visokog modernizma. S tim sam se pokušavao igrati, a pritom koliko-toliko stvoriti ilustracije koje će govoriti o sadržaju samih predavanja. Ponekad mi je to više  uspijevalo, ponekad manje, ali uvijek sam nastojao interpretirati u plakatu ono što on najavljuje.»

Izložba traje do 12. veljače u Galeriji Prozori. Riječ je o ponešto nestandardnom izložbenom prostoru, koji posljednjih godina uspijeva održavati zanimljiv program izložbi suvremenih umjetnika. U ovom slučaju, vrlo je prikladan baš za izlaganje plakata, obzirom da je i sam dijelom namijenjen pogledu prolaznika izvana, a dijelom s unutrašnje strane 'izloga' ili kako ime kaže – 'prozora' Knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića u Zapoljskoj 1.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Dejan Dragosavac Ruta
Ruta za Mamu u Prozorima