'Različiti počeci' Nadije Mustapić i Andree Crnković

03.02.2009. Print | Pošalji link

Nije teško povezati da izložba «Different beginnings» Nadije Mustapić i Andree Crnković prije svega govori o iskustvu promjene, odnosno novih životnih početaka i odluka koje ih usmjeravaju.

Rad koji su zapravo zajednički proizvele proizašao je iz okolnosti koje se mogu iščitati i iz njihovih biografija. Nadija Mustapić je mlada umjetnica gotovo nepoznata na našoj sceni, jer je godinama živjela i školovala se u Sjedinjenim Državama, te je dosad uglavnom nastupala internacionalno, a Andreja Crnković završila je studij arhitekture u Veneciji, gdje se također zainteresirala i za izvedbene umjetnosti. Prije povratka u Rijeku, i prilagodbe sredini koja se za njih u međuvremenu promijenila, nisu se poznavale, a srodnost njihovih iskustava i spontani razgovori koje su o tome vodile, dovele su ih do ideje da vlastite, u ovom slučaju «različite početke», pokušaju pretočiti u mediju koji im je blizak.

Rad «Different beginnings» je trokanalna videoinstalacija koncipirana specifično za Galeriju Bačva u okviru Doma HDLU-a. Riječ je o trima simultanim projekcijama na ekranima koji vise u prostoru. Njih pak međusobno povezuje zvučna kulisa i tama u koju su uronjeni, a cijeli taj sklop zvuka i slika zamišljen je tako da komunicira nešto tako neuhvatljivo kao što je subjektivan doživljaj, niz emotivnih stanja i razmišljanja o vlastitim iskustvima povratka u rodnu sredinu, i novih početaka koje su autorice najprije pokušavale podijeliti jedna s drugom. Kustos izložbe Branko Franceschi ovo će pak sažeti kao želju za ostvarivanjem emotivne veze s publikom, a u tome najvažniju ulogu ima postav u prostoru. “Promatrač, na kojega sam rad mora djelovati, postavljen je pred izbor želi li ući u središte rada i tako biti izložen trima simultanim projekcijama, ili se kretati obodno iza njih tako da ih u svakom trenutku može vidjeti po jednu. One zajedno pričaju jednu priču, a to je priča o povratku i rekonstrukciji ‘ja’, koje se, naravno, mora oblikovati prema novoj sredini u kojoj se našao. Svaka od tih projekcija komunicira drugu razinu snalaženja u toj situaciji, one se referiraju na vrlo kompleksne osjećaje koje su dijelile autorice, te po kojima su se prepoznale i osmislile ovaj rad.”

Tri simultane, u petlju povezane projekcije, funkcioniraju i samostalno kao tri na različit način i s različitim elementima ispričane priče. Pojedinačno je riječ o diptisima, gdje lijeva strana projekcije u svakom od njih predstavlja određenu radnju, dok desna sadrži animiranu sekvencu koja tu radnju na neki način interpretira. Nadija Mustapić ističe kako im je i uronjenost u tamu prostora projiciranja također bila važna, ali ne samo iz praktičnih razloga. «Na to smo se odlučile upravo zbog svođenja na esencijalno uklanjanjem pozadine. Postoji tu referenca na  Beckettovu estetiku redukcije jezika, ili na Von Trierov 'Dogville', koji isto tako reducira opisan prostor. Na takvoj crnoj pozadini jedno do drugoga predstavljene su performativne radnje i uputstva ili opisi koji uvjetuju koreografiju te radnje.» Jedan od diptiha tako sadrži odmah prepoznatljivi motiv semafora s pješačkog prijelaza, pri čemu se na njemu osim zelenog i crvenog lika pojavljuje i žuti, neuobičajen u standardnoj pješačkoj signalizaciji. Za razliku od ostala dva, on je i animiran u nekoliko poza koje se izmjenjuju i predstavljaju razne varijacije na temu iščekivanja, što žuto svjetlo u prometu i simbolizira. Taj desni dio diptiha može se, kaže Nadija Mustapić, čitati i kao serija instrukcija za kretanje, koje se pak odnose na lijevi, koreografirani dio iste projekcije. U njemu se vidi put sličan labirintu, sastavljen od starih opeka po kojima netko korača, pritom povremeno mijenjajući raspored opeka kako bi si metodom iskakanja iz uvriježenih pravila otvorio nove putanje.

«Za nas se tu radi o ravnoteži između mogućnosti dobitka i rizika, o donošenju odluka. Na sličan način, drugi diptih prikazuje neku vrstu kartografije teritorija koji se stalno mijenja dok se iscrtava i briše. Te linije u različitim bojama, koje se međusobno isprepliću i preklapaju, zapravo su rezultat radnje koja se događa na drugoj polovici triptiha, gdje vidimo dlan na kojem pleše mala loptica.» Dok su dlan i njegove linije jasno povezane sa idejom sudbine i životnog iskustva, posljednji diptih koristi još i staru metaforu kuće od karata. Njena konstrukcija, ponovno sastavljena od opeka, slaže se i razlaže uvijek iznova ponavljajući logiku 'različitih početaka' oko koje se tematski vrti čitav rad. U tom dijelu rada, s desne strane projekcije, zapravo se pojavljuju i dijelovi pjesme «Different beginnings» koje u prostoru izložbe iz zvučnika izgovara molski intoniran ženski glas. U vizualnoj i ugođajnoj uvjerljivosti, kojoj pridonose i fragmentirani stihovi, Branko Franceschi vidi snagu ovog rada.
«Danas je uobičajeno da se problemi koji se tiču odnosa subjekta sa svim objektivnim koje ga okružuje, iznose na dokumentarističan način. Preplavljeni smo radovima koji na neki način analiziraju pojedinca i društvo, najčešće društvo, onako kako pojedinac vidi. Naravno da se i «Different beginnings» referira na poziciju subjekta u društvu, ali iz potpuno drugačijeg rakursa. Ja sam ga i u tekstu nazvao poetičnim ili čak lirskim. Velika je važnost teksta u radu, koji je zapravo napisan kao pjesma, pa je i zbog toga  taj rad neobičan u sklopu suvremene produkcije.»

Rad «Različiti počeci», kaže Franceschi, na specifičan način aktivira potencijale multimedije kako bi na različitim razinama i u različitim kombinacijama prikaza elaborirao osnovni tekst, ili priču. Ona je zasebno predstavljena kroz zvučnu kulisu, odnosno recitirani tekst, ali ne u obliku linearne naracije, nego kao niz fragmentiranih misli o izboru, odlukama, promjenama, posljedicama i naravno počecima. Kao takva, ona ovdje funkcionira i kao integrirajući faktor koji povezuje inače nepovezane prizore. “Nismo, zapravo, uronjeni ni u čije singularno iskustvo kakvo se obično može izvanredno dokumentarno prikazati, a nismo suočeni s fenomenima društva u koje su se naše umjetnice vratile. Mi smo uronjeni u njihove osjećaje. Možda je zato postav bitan. Jer on dovodi posjetitelja izložbe upravo u središte njihovih emocija.” Jaso da stakve radove nema puno smisla prepričavati. Andrea Crnković i Nadija Mustapić u radu «Različiti počeci» pokušavaju prenijeti gledatelju osjećaje, razmišljanja i stanja bazirana na osobnim doživljajima, i pritom računaju s prizorima čija su slojevita značenja posve otvorena individualnom tumačenju i prosudbi. Izložba u Galeriji Bačva ostaje otvorena do 8. veljače.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
'Different beginnings' - zajednički rad Nadije Mustapić i Andree Crnković

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici