Mounira Al Solh i Darinka Pop-Mitić u Galeriji Nova

11.02.2009. Print | Pošalji link

Izložba «Nedavno, nedaleko», Darinke Pop-Mitić i Mounire Al Solh u Galeriji Nova, izravno je vezana uz pripremanje sljedećeg Istanbulskog bijenala, koji ove godine radi kustoski tim WHW.

Službeni popis sudionika te izložbe još nije objavljen, no mnogi od njih bit će još prije jeseni predstavljeni u zagrebačkoj galeriji kroz niz različitih događanja, predavanja, prezentacija, projekcija i razgovora, na sličan način na koji su prije par godina domaćoj publici bili pokazivani segmenti međunarodne izložbe «Kolektivna kreativnost». Galerija Nova će, dakle, kroz veći dio 2009. pratiti sam proces nastajanja Istanbulskog bijenala pod naslovom «What Keeps Mankind Alive?»

Mlada beogradska umjetnica Darinka Pop-Mitić u Galeriji Nova predstavlja svoj projekt «O solidarnosti», koji traje još od 2005., te je u različitim oblicima već pokazivan na nekim drugim izložbama. Sve je, međutim, počelo s istraživanjem jedne slabo dokumentirane i gotovo zaboravljene akcije koja se dogodila u Studentskom kulturnom centru u Beogradu kasnih sedamdesetih godina. U sklopu kulturne manifestacije Tjedna Latinske Amerike 1977., umjetnička brigada «Salvador Allende» iz Čilea, u suradnji sa studentima Likovne akademije, na dvorišnom zidu SKC-a naslikala je golemi mural pod nazivom «Solidarnost Jugoslavenskih naroda sa narodima Latinske Amerike».

U Beogradu su zapravo nastala tri takva murala, a brojni drugi realizirani su po svijetu krajem sedamdesetih, no Darinka Pop-Mitić krenula je od SKC-a i sačuvane dokumentacije o, s vremenom gotovo potpuno izblijedjelom, muralu, kako bi ga pokušala na licu mjesta rekonstruirati. Velik dio murala, širokog 32 i visokog četiri metra, tada je obnovljen, te je na istom mjestu postavljena ploča koja govori da je rekonstrukcija napravljena u znak sjećanja na akciju izvedenu 1977.

«Uspjeli smo od toga napraviti akciju, i inicijalno se nismo potpisali, jer akciju nisam doživljavala kao autorski rad. Daleko mi se čini značajnijom kao intervencija u prostoru koja je imala vrlo jak odjek. Prijatelji su mi nakon rekonstruiranja murala ispričali kako su dva benda kasnije snimila spot ispred samog zida, a i neki mladi pisci su se tamo fotografirali za svoje portrete u novinama. Žao mi je što je dvije godine kasnije na tom mjestu niknuo kafić, ali ipak je cijela akcija lijepo srasla s prostorom, inspirirala je druge umjetnike, tako da nema tu više mita o autoru -  to je samo jedna intervencija, i nije više bitno tko ju je radio.»

U daljnjem istraživanju, umjetnica je saznala kako je dio članova brigade «Salvador Allende» i danas aktivan, te da kao umjetnička grupa «Ramona Para» i dalje izrađuju murale po Latinskoj Americi. Projekt je, pomalo neočekivano, kaže, potaknuo daljnju rekonstrukciju pojedinih dijelova murala, razmjenu informacija preko interneta, kao i raspravu o čitavoj akciji koja je istovremeno bila i umjetnički čin i politička poruka. Sljedeća rekonstrukcija realizirana je u okviru bijenala SPAPORT u Banja Luci, i bila je bazirana na drugom muralu, koji je služio kao dekoracija u samom Studentskom kulturnom centru, a izložba u Galeriji Nova je treća po redu. Svaka od njih je drugačije postavljena, ovisno o samom prostoru, kao i o kontekstu u kojem se predstavlja.

Kada ovakve akcije radi u javnom prostoru, kaže Darinka Pop-Mitić, onda ih ne potpisuje jer smatra da one zahtijevaju anonimnost autora. Galerijska situacija nešto je, međutim, drugačija, i više je riječ o izložbi dokumentarnog materijala vezanog uz akciju. Uz neku vrstu 'ilustracije' izvornog murala, fotografije i drugu dokumentaciju, tu je i pjesma napisana povodom izložbe u Galeriji Kontekst. «Ona se bavi naivnim, utopijskim odnosom spram lijevih ideja, ali ne u smislu njegovog kritiziranja. Naime, ljudi vrlo često vjeruju da je riječ o nekoj nostalgiji, no nema tu nostalgije. Pjesma više referira na poeziju kakvu bi pisao Danilo Bata Stojković u filmu 'Kako sam sistematski uništen od idiota' Slobodana Šijana. Tekst je inspiriran osjećajem naivnog vjerovanja u lijeve ideje, koje nam, međutim, donose snagu, i koje nas jedine mogu pokrenuti u stvaranju nekog političkog prostora danas.»

Kad se danas govori o galeriji Studentskog kulturnog centra sedamdesetih godina, obično se misli na vrlo značajnu i vrlo 'koncentriranu' povijest konceptualne umjetničke prakse, pa je i to dio konteksta akcije iz 1977., kao i aktualnog projekta njene rekonstrukcije. Umjetnica, međutim, upozorava kako se čitava stvar izvorno nikako nije uklapala u djelovanje SKC-a u tom vremenu, te kako je vjerojatno od većine umjetnika koji su se kretali oko SKC-a bila doživljena kao neka vrsta političke propagande. «Kada gledate na konceptualnu umjetničku prasku sedamdesetih - koja jest temelj za nas mlade, na kojoj smo učili i koja nas je inspirirala – vidjet ćete da ona ipak ima prvenstveno liberalno-građansku orijentaciju. Od autora te generacije jedino za Želimira Žilnika mogu reći da ima izrazito lijevo uvjerenje, te kako i dalje razmišlja na taj način, ali nikako ne za autore konceptualne umjetničke prakse iz SKC-a sedamdesetih.» To događanje, kaže Darinka Pop-Mitić, dio je neke paralelne kulturne povijesti. Činjenica da je ono u tadašnjem trenutku bilo potpuno drugačije doživljavano, stvar čini posebno zanimljivom za mlađe generacije.
 
Mounira Al Solh je multimedijalna umjetnica iz Beiruta, ali trenutno živi i radi u Amsterdamu. U svojim radovima uglavnom dodiruje teme društveno-političkih i religioznih konflikata u samom Libanonu, a propituje i vlastitu poziciju imigranta, te uz to vezana pitanja identiteta. Rad «The Sea is A Stereo» sastavljen je od različitih dokumentarnih materijala, uglavnom videa i fotografija, koji prate priču o skupini muškaraca iz Beiruta. Neovisno o vremenskim prilikama, kao i daleko ozbiljnijim rizicima zbog ratnih sukoba, oni svakodnevno odlaze na neku od gradskih plaža plivati. U dokumentiranju njihovih aktivnosti, umjetnica ih prati već tri godine, no krajnja ambicija nije joj snimiti dokumentarni film. Polazište za rad «The Sea is A Stereo» dijelom je vezano i uz njenu osobnu priču.

«Kad sam otišla studirati u Amsterdam, počela sam razmišljati o svojoj poziciji. Tamo ja jesam neka vrsta imigranta, jer tu boravim tri godine, a ostaje i kontekst rata koji je u međuvremenu ponovno počeo. No zapravo nisam i imigrant, jer sam studentica. U toj situaciji na neki način jeste dio društva, ali još uvijek ste na rubu. Kao student i dalje imate neku ispriku za svoju situaciju - niste ni građanin ni imigrant, nego nešto treće. Dakle, osjećala sam se kao da jesam emigrirala, ali nisam nigdje - imigrirala. Na sličan način gledam ljude koje snimam. Oni svaki dan napuštaju svoje kuće, okreću leđa gradu u kojem žive, zarone u vodu - i odlaze, bez da stvarno nekamo odu.»

Rad zapravo govori o nastavku života, opstanku 'obične' svakodnevice čak i u turbulentnim situacijama, kroz dokumentiranje redovnog rituala skupine muškaraca. Elementi rada se, međutim, oblikuju i prezentiraju na izložbama na različite načine. «Jedan od video radova više funkcionira kao neka vrsta predavanja, u kojem pričam o paralelizmu situacije muškaraca na pola puta između emigracije i imigracije, i moje vlastite situacije. To je više kao predavanje koje predstavljam ponekad u određenim uvjetima. Za ovu izložbu napravila sam intervjue s njima u Beirutu. Postoji tu, međutim, i mali trik.  Dok odgovaraju na pitanja, nećete čuti njihove glasove, jer sam preko njih sinkronizirala vlastiti glas. Vidite ih, dakle, kako govore, ali glas koji čujete je moj glas.»

Drugi video rad prikazuje scene s plaže, ali s dodanim tekstualnim komentarima nastalim prilikom projekcije za protagoniste tih snimki, ali i njih je, slično prethodnom primjeru, također napisala sama umjetnica. Ta neobična mješavina fikcije i dokumentarnog materijala, naravno, ima i svoje razloge. «Svaki put kad stvaram određeni rad, u tome mora postojati neki osoban element. Za mene je to posve osobna potreba. U video radovima imate priliku vidjeti te muškarce i njihove priče, ali istovremeno imam potrebu u sve to uključiti svoju vlastitu maštu, projicirati samu sebe unutra. Ako pogledate moje radove, vidjet ćete da je taj element osobnih priča i fikcije uvijek prisutan.»

Fokus 11. Istanbulskog bijenala je na kritičkom potencijalu umjetnosti i političkom angažmanu, a već je najavljeno i kako će značajniji naglasak, obzirom na poziciju Istanbula na geopolitičkoj i kulturnoj mapi svijeta, biti na zonama odnosa Istočne Europe, Središnje Azije i Bliskog Istoka. Mounira Al Solh i Darinka Pop-Mitić samo su prve autorice koje se predstavljaju hrvatskoj publici tijekom nastajanja Bijenala. Izložba u Galeriji Nova pod naslovom «Nedavno, nedaleko» otvara se večeras u 20 sati, a trajat će to 28. ožujka. Na samom otvorenju, umjetnice će kratko i predstaviti svoje radove.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Još jedno predstavljanje nadolazećeg Istanbulskog bijenala u Zagrebu
'Onaj koji zna da zna, još ne zna kako znati'
'Nedavno, nedaleko' u Galeriji Nova

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici