'366 rituala oslobađanja' Igora Grubića

21.03.2009. Print | Pošalji link

Tijekom prošle i ove godine umjetnik Igor Grubić zaista je imao puno posla, puno više nego što se u hodu stiglo zabilježiti, kamoli izložiti.

Njegov projekt „366 rituala oslobađanja“ povremeno bi se, naime, u nekim svojim fazama očešao o programe različitih manifestacija u Zagrebu i šire, ali većina od akcija i intervencija, koje je radio gotovo svakodnevno, nisu imale tu razinu vidljivosti, a to mu nije bila ni namjera. Publika Grubićevih akcija očito su i trebali biti slučajni prolaznici, a sam umjetnik potpuno je pak ušao u ulogu 'usamljenog revolucionara', koji se bori protiv defetizma u društvu, ali prije svega u samome sebi.

Akcija bojanja vode u javnoj fontani ispred zgrade HNB-a na Trgu hrvatskih velikana za vrijeme posjeta Georgea W. Busha Zagrebu, podsjetit će možda na raniju radikalnu, i također ilegalnu, akciju «Crni Peristil» krajem devedesetih izvedenu u Splitu. Druge su pak bile posve tihe intervencije, ponekad i takve da je njihov doseg nemoguće pratiti, kao na primjer puštanje u cirkulaciju novčanica označenih agitacijskim porukama: «Odupri se epidemiji pohlepe». Grafite s nacionalističkim i neofašističkim sadržajima prerađivao je na licu mjesta, obrćući ili poništavajući njihovu poruku. Vlastite je pak grafite ostavljao na pročeljima različitih galerija koje promoviraju i prate suvremenu umjetnost. «Make Love Not Art», bila je poruka upućena razjedinjenoj hrvatskoj likovnoj sceni i njenim akterima, koje je, kako kaže, želio uputiti jedne na druge.  

Izložba otvorena u  Galeriji Miroslav Kraljević završna je faza projekta „366 rituala oslobađanja“, koji se inače odvija u sklopu međunarodnog suradničkog projekta Land of Human Rights. Ne treba zaboraviti da se prošle godine obilježavala obljetnica 1968., a Grubićev se projekt provlačio i kroz programe jasno tim povodom politički obilježenih manifestacija kao što je Salon revolucije i Subversive Film Festival. Grubićev projekt pokretala je prije svega volja za vlastitim oslobađanjem kroz kreativni rad, a zatim i želja da se to isto oslobađanje, poput virusa, proširi na druge pojedince, i na društvo.   

«2007. godine u mom privatnom životu nizale su se tragedija za tragedijom, i to me potaklo da promišljam o situaciji u kojoj sam se nalazio. Bol koju sam osobno osjećao bila je neka vrsta pritiska, koji sam svakako morao kanalizirati. U osmišljavanju «366 rituala oslobađanja» kretao sam, dakle, prije svega iz osobne pozicije. Te osobne situacije su me potakle da razmišljam o vlastitim prioritetima – jednostavno, 'pukne' vas trenutak spoznaje o tome kako je život kratak. Budući da sam dotad godinama radio kao filmski producent u Fade In-u, osvijestio sam kako mi previše energije odlazi na bavljenje drugima. U tom smislu, htio sam se ponovno vratiti samome sebi.»

Sve akcije koje je Grubić radio tijekom prošle, ali i ove godine, izvedene su u javnom prostoru. Galerijsko predstavljanje došlo je na red tek na samom kraju projekta, a publika su sve do sada uglavnom bili slučajni prolaznici, koji su ili imali priliku vidjeti umjetnika u radnom odijelu u akciji, ili kratkotrajno neku od njegovih intervencija dok je njen trag još postojao. Nisu bile potpisivane, niti uopće označene kao nešto što je umjetnost, nego su neposredno i neopterećeno djelovale na promatrača. «Kako sam godinama prisutan na ovoj sceni, vrlo brzo sam uvidio da na otvorenjima izložbi kontinuirano fluktuira jedan te isti krug ljudi. U jednom sam se trenutku morao zapitati o tome kome se ja zapravo želim obraćati. Ti ljudi i ovako i onako već sve znaju, oni u svakom slučaju kritički promišljaju svijet u kojem živimo. U smislu izvedbe akcija imao sam zbog toga potrebu izaći u javni prostor, obratiti se ljudima koji inače ne idu u galerije. Samim time, odlučio sam i da ne zovem publiku na izvođenje akcija, znači, izvodio sam ih potpuno nenajavljeno, i doista su i bile namijenjene slučajnim prolaznicima.»

Akcije koje je radio prizivaju prakse historijskog konceptualizma. Neke od njih, primjerice, sadrže izravne reference na Vladu Marteka, ali i na, recimo, Josepha Beuysa. Ništa manje važni su mu principi za koje vjeruje da su ga njima inficirali bendovi koje je slušao odrastajući. Kako bi ga trajno podsjećala na principe koje si je zadao, dao si je tetovirati na tijelo riječ «Neposlušan». Citati kao što su «Razbijamo u komade mit o apolitičnosti umjetnosti» od Majakovskog, «Domoljublje opravdava pripremu velikog broja ubojica» Lava Tolstoja, bili su ispisani na transparentima koje je Grubić postavljao na spomenicima u Zagrebu, ali i u drugim gradovima. Paralelno s tim «Malim lekcijama citata» na pojedine spomenike postavljao je i crvene marame, nastojeći ih, kako kaže, oživjeti i «dati im auru aktivnih boraca u našoj društvenoj svakodnevici».

«Po nekom automatizmu, mi na njih više uopće ne reagiramo. Spomenici praktički kao i da ne postoje, dio su jednog ambijenta koji nam je prepoznatljiv i uobičajen, i na neki smo način uspavani u toj interakciji sa njima. Stavljajući citate na spomenike pokušavao sam ih oživjeti. Naravno, bilo je i onih koji su reagirali negativno u odnosu na citate, jer su ih citati provocirali. Tako je bilo s citatom «Što si bliže crkvi, to si dalje od Boga» od John Heywooda. Spomenici, kao nosioci nekakvih viših društvenih vrijednosti, sa tim citatima su oživljavali, i izgledalo je kao da su oni, odnosno osobe koje su u njima predstavljene, ti koji komentiraju društvenu situaciju.»

Na Grubićeve akcije i intervencije bilo je mnogo spontanih reakcija, nekih pozitivnih, ali i nekih negativnih. Sam umjetnik kaže kako mu je u takvim slučajevima najvažnija bila spremnost na dijalog i komunikaciju. Akcije su, naime, podrazumijevale odgovornost, a s tim u vezi i spremnost umjetnika da brani svoj rad. Jedan od najsnažnijih radova male su post-it naljepnice koje je Grubić ostavljao na mjestima gdje se svakodnevno zadržava velik broj građana, kao što su stanice tramvaja. Poruka je bila izravno i iskreno obraćanje, glasila je «Isto kao i vi čekam promjenu, javite se.» s potpisom: «Pasivni građanin».

«Iskoračivši na pozornicu, odnosno u javni prostor, svjestan sam da su oči javnosti uprte u mene. To također znači da trebam biti odgovoran što se tiče svakog svog čina djelovanja. U tom smislu ja jednostavno ne dijelim svakodnevni život i umjetnost. To smatram jednim te istim prostorom svog djelovanja i življenja. Isto tako, svjestan sam da, ako u tom djelovanju kritiziram druge, onda prije svega trebam početi od samoga sebe. Nastojim se boriti sa svojim demonima i mehanizmima samozavaravanja, sa vlastitim impulsima sebičnosti, pohlepe, lijenosti, potrebe za konformizmom i za sigurnošću.»

Izložba u Galeriji Miroslav Kraljević predstavlja fotografsku i video dokumentaciju čitavog projekta «366 rituala oslobađanja», a ostaje otvorena do 21. travnja.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Gender Check - Velika izložba o 'muškom' i 'ženskom' u umjetnosti Istočne Europe
Bojana Pejić – Zašto ne Istočna Europa?
'Od čega čovjek živi?' - 11. Istanbulski bijenale
Istanbulski bijenale - uspjeh kustoskog kolektiva WHW
366 rituala oslobađanja - Igor Grubić
Igor Grubić spreman je za Istanbul
Grubićeva 'Priča s istočne strane' na Istanbulskom bijenalu
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!
Priručnik za kriminal Siniše Labrovića na Istanbulskom bijenalu
Narančasti pas ili nenapisana povijest performansa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici