Igor Hofbauer - «Prison stories»

04.04.2009. Print | Pošalji link

Igora Hofbauera ponajprije je poznat kao autor koji je nacrtao sve one plakate, programske knjižice, elemente interijera, i druge materijale za Močvaru, te je tako posredno definirao dobar dio vizualnog identiteta klupske scene.

Ovom prilikom ipak ne pričamo o tome, ili barem ne samo o tome. U posljednje vrijeme Hofbauer se počeo ozbiljnije baviti stripom, neki su njegovi radovi objavljivani u izdanjima slovenskog Stripburgera i domaćih, ali zapravo internacionalnih, Komikaza. Prije dvije godine pojavio se prvi put i naslov strip albuma «Prison stories», no ne i u obliku u kojem je on tek ovih dana objavljen i promoviran. Inicijalno je mala zbirka kratkih stripova na pedesetak stranica objavljena u sedamdeset primjeraka s namjerom da ga se podijeli prijateljima i poznanicima. Udruga Otompotom i Igor Hofbauer kasnije su za istu stvar dobili i neka sredstva, pa se isti «Prison stories» konačno pojavio u kvalitetnom tisku, za naše prilike solidnoj nakladi od 300 komada, i sa još nekoliko dodanih priča kojima je album finaliziran. Nekako istovremeno objavila ga je i jedna izdavačka kuća iz Portugala, no to je priča kojoj ćemo se nešto kasnije vratiti.

Igor Hofbauer i strip su zanimljive tema još zbog nečeg. Danas će sam reći kako različite aktivnosti na sceni u svim medijima treba gledati kao sinkronizirane, jer strip ide s glazbom, kojom se također bavi, glazba s dizajnom, dizajn s ilustracijama, a sve zajedno sa subkulturom i nezavisnom kulturom. Ali što se samog stripa tiče, Hofbaueru je trebalo jako dugo da uopće nešto u tom smislu nacrta i objavi. Gledajući crteže koji su ilustrirali Močvarine klupske programe to zvuči posve čudno, ali je istinito. Ranije se, kaže, jednostavno nije usudio. «Trebalo mi je dugo vremena da steknem samopouzdanje i onaj osjećaj da mogu nacrtati stvari točno onako kako sam ih zamislio u glavi. Ako čovjek skoči u rijeku, kad izađe iz vode mora na sličici izgledati kao da je mokar, a za takvo nešto napraviti moraš ipak imati osnovno znanje crtanja. Zapravo, imao sam znanje što se crteža tiče, ali nisam znao kako ga formulirati i na koji ga način upotrijebiti u današnjem svijetu. Nisam imao želju iskorištavati ga na akademskoj osnovi, nego od svog tog crtačkog znanja napraviti nešto suvislo, s čim se može ići na ulicu, i što bi moglo reagirati na današnje vrijeme.»

Treba se ipak sjetiti kako su se i likovi iz Močvarinih mjesečnih programskih knjižica također više ili manje kretali unutar nekih 'priča', na svom ograničenom prostoru. Osim što donosi duže forme, «Prison stories» se od toga razlikuje i još u nečemu. «Ovo su ipak privatne stvari, dok kod knjižica nikad nisam radio s tendencijom referiranja na sebe i svoj život. Tamo sam ipak  pokušavao ubaciti što više zabave, ili barem neko moje morbidno viđenje zabave. Uvijek me fasciniralo gurati neki paralelni svijet. Stvarnost me najmanje zanima u pričama, osim kao pomaknuta stvarnost, pomaknuta percepcija ili trenuci u kojima prelaziš u iracionalno.»

Za sedam strip-priča objavljenih u «Prison stories» može se reći da ih povezuje ideja zatočeništva, bilo u konkretnim kavezima, bilo likova u njihovim vlastitim tijelima, ili sjećanjima iz prošlosti. Jednako tako, povezuje ih atmosfera grada, jedinog glavnog junaka svih priča, i to u raznim svojim dijelovima – od Novog Zagreba do Zoološkog vrta. «Moram reći kako nisam htio da mi strip isklizne u metaforu ili alegoriju, ali alijenacija u slučaju Novog Zagreba jest nešto što me uzbuđuje. Lik u jednom od stripova je inkasator, koji jedini ima priliku ući svim tim penzionerima u stanove. Recimo, živim u jednoj zgradi koja ima niz vrata koja se rijetko otvaraju u vrijeme kad ja hodam okolo po stubištu. Ponekad neke od tih ljudi sretnem u liftu, i to je sve, ali svejedno nisam htio raditi priču o otuđenju, nego o jednom mogućem viđenju Novog Zagreba, iz drugog kuta.” Dodaje kako ga nije zanimao svijet surove realnosti, a i način na koje su priče konstruirane, te na kraju i nacrtane, jako je blizak onome kako izgledaju snovi. U snovima mjesta koja su nam bliska i poznata izgledaju sasvim drugačije nego u stvarnosti, ali nikad nemamo problema s njihovim prepoznavanjem. Hofbauer je te slike usvojio kao svoj 'privatni' grad, iako mu je neposredan motiv bio Novi Zagreb -  sve ono što vidi kroz prozor dok crta, sve što zamišlja da bi se moglo nalaziti u prtljažnicima automobila, ili crnim vrećama za smeće koje ljudi nose.

«Upravo to mi se vrtjelo po glavi. U snu stvari  nikad ne izgledaju kao stvarnosti. U snu hvatam neke trenutke kad sam, na primjer, uvijek na istom mostu i izlazim iz jednog te istog tramvaja, ali i tramvaj i most su drugačiji od onih koje znam. Na jednoj strani se ne nalazi ništa, a na drugoj strani neke čudne cijevi i kanali. I uvijek u snu idem u taj dio u kojem je ništa - crna rupa. Prošavši kroz jedan rukavac nađemo se u Budimpešti, ali mjesto ne izgleda kao Budimpešta nego kao neka močvara. Stvar je u tome da, malo po malo, već naučiš na pamet kako izgledaju svi ti izlozi i ulice. Iskonstruirao sam u glavi cijeli taj grad.»

Kada kaže da je «Prison stories» jedna kolekcija osobnih priča, Hofbauer želi reći kako nije imao nikakvu marketinšku kalkulaciju, niti želju da se nekom svidi sa svojim stripom, nego je 'kopao' po svojoj glavi – do te mjere da su priče nekih od stripova koje je radio potpuno iracionalne konstrukcije. Pokušao je crtati stihijski, bez razmišljanja kakve bi konotacije pojedini elementi u priči i kadrovima mogli imati.

«Očito me zanimaju dlakava bića - ne znam zašto volim te teksture, ali i inače jako volim crtati teksture i dlakava bića. Možda bi trebao pitati psihijatra. Stripovi su malo autobiografski utoliko što poznajem dovoljno dobro i sebe i svoj život, da polazeći iz vlastitih iskustava mogu izvlačiti priče. Osim toga, ponekad crtam sam sebe u ogledalu. Za neke od grimasa jednostavno moram pogledati da bih ih znao nacrtati, tako da na par mjesta u stripu sigurno postoji moje lice. Opet, ne radi se ni o kakvoj autobiografskoj patetici, ne jadam se, niti doslovno prenosim svoj život. I sam prošećem tu i tamo kroz svoj strip.» Osjećaj kojem se čitanje «Prison storiesa» najviše približava vjerojatno je onaj rekonstruiranja odsanjanog sna, ili gledanja kakvog lynchevski košmarnog filma. Kada ih je crtao, dodat će Hofbauer, nije ni razmišljao o drugim stripovima, nego samo o filmovima.

«Neki filmovi me toliko motiviraju kad ih gledam, da nakon njih stvarno dobijem želju raditi strip. Nikad nisam dobio želju da radim strip nakon čitanja drugih stripova, isključivo su me filmovi motivirali, ne doslovno, nego kroz kadrove, i kroz priče.» «Prison stories» je tiskan klasično crno-bijelo, ali s dodatno otisnutom crvenom bojom, koja se kroz priče pojavljuje, ponegdje kulminira, a ponegdje je uopće nema. Ona mu ne služi kao dekoracija, nego kako bi istaknula određeni predmet, komad odjeće ili lika, te sama na neki način igra vlastitu ulogu. “Recimo, u jednom stripu je crvena samo vreća u kojoj lik spava, a neke bi to moglo podsjetiti na Guantanamo. Interpretaciju prepuštam čitatelju. Meni je bilo samo važno da taj lik hopsa u vreći, i da se ga se po tome prepoznaje. Crvena inače ima toliko značenja, da njima možda i previše opterećuje strip.”

Što se objavljivanja tiče, najviše je vezan uz fanzin i kolektiv Stripburger, te jednako tako i Komikaze, koje posljednjih godina igraju vrlo sličnu ulogu u regiji i šire, te na isti način korespondiraju sa scenom takozvanog autorskog stripa. Oba kolektiva su internacionalna, okupljaju ljude koji su fascinirani stripom, i u tom se krugu informacije strašno brzo šire. Plakati za koncerte i drugi klupski materijali također su ga jako obilježili kao autora, što ima svoje dobre, ali i loše strane. “Bilo bi mi možda i draže raditi za tržište na kojem moje ime nije toliko opterećeno Močvarom, jer ovdje te puno ljudi može odbiti baš na temelju toga. Kažu: ‘gle, to je onaj tip koji radi za Močvaru, a ja ne želim da moje stvari tako izgledaju'. Tržište je jako malo, svi se znaju, i puno ljudi nije sigurno je li nešto dobro ili nije dok ne dobiju potvrdu izvana.»

Komentirajući situaciju na sceni kod nas, Hofbauer kaže kako ne zna kakav bi bio presjek i 'prosjek' hrvatskog stripa, ali ono što zna jest - da ne postoji kontinuitet. «Ljudi zapravo ni ne znaju da je netko prije njih možda radio neke slične stvari osamdesetih godina. Tek nakon što sam dugo, dugo pokušavao naći ono što me zanimalo, našao sam grupu koja se zvala Zzot. Kad sam to izvukao, pronašao sam neki link za koji nisam ni znao da postoji. U međuvremenu, autorica s kojom osjećam bliskost je Dunja Janković. Mislim da je to što ona radi uzbudljivo, neopterećeno, jako se trudi, ima žar, i mislim da će ona napraviti super stvari.»

Gotovo istovremeno s udrugom Otompotom, Hofov «Prison stories» objavila je i nezavisna izdavačka kuća Chili Com Carne, koja ima dobro razvijenu distribuciju po striparnicama i festivalima širom Europe. Hrvatsko izdanje istog, kako je pojasnio sam autor, još je poludivlje u smislu da nije registrirano, te bi se u striparnicama i nekim knjižarama tek trebalo pojaviti.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!
Priručnik za kriminal Siniše Labrovića na Istanbulskom bijenalu
Igor Hofbauer: I sam prošećem tu i tamo kroz svoj strip
Zagrebačka Sloboština ponovo poslužila kao literarna inspiracija
'Sloboština Barbie' - roman o odrastanju
'Povratak izgubljene generacije' u Salonu Izidor Kršnjavi
Edo Popović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici