'Nepoznato mjesto' - nakit Nenada Robana

09.04.2009. Print | Pošalji link

Kad se kaže 'suvremeni umjetnički nakit', to odmah zvuči kao pokušaj da se odijeli fenomen novog, drugačijeg i zanimljivog iz nečeg što možda neće svi odmah ozbiljno shvatiti.

Druga je stvar to što u međunarodnim razmjerima doista i postoje vrlo jake umjetničke scene u ovom području, te niz autora koji se dosjetljivo poigravaju s ustaljenim obrascima ukrašavanja, parodiraju ih, ili rade stvari koje će publici dobrano razdrmati sve ideje koje su dotad imali o nakitu. Za Nenada Robana, kad se zbroji sve što on o toj temi ima za reći, nakit najviše ima veze s komunikacijom, a to proizlazi iz vrlo jednostavne temeljne postavke – membrana ljudskog tijela, tamo gdje se nakit nosi, predstavlja granicu između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Roban kao oblikovatelj nakita posljednjih dvadesetak godina radi stvari koje proizlaze iz njegove vlastite svakodnevice, emocija, neposrednog okoliša, prirode, interesa za različite umjetničke pokrete dvadesetog stoljeća, arhitekturu, generacijski obilježenih inspiracija u određenim supkulturama i popularnoj glazbi.

Njegova samostalna izložba «Nepoznato mjesto» u Muzeju za umjetnost i obrt predstavlja jedan dio uglavnom recentnih Robanovih radova, ali i s ponekim skokom u prošlost zbog kojeg bi netko neoprezno mogao pomisliti i da je riječ o retrospektivi. Ovo posljednje, naime, ne bi se moglo realizirati čak ni da to autor želi. «Ne znam hoću li ikad imati retrospektivu, jer nemam radove za to. Moji radovi su uglavnom u privatnom vlasništvu, ili postoje unutar čitavih kolekcija ljudi koji su tijekom vremena kupili po dvadesetak komada. Dio toga nalazi se u Zagrebu, ali kako sam ja prilično šlampav u vođenju evidencije o tome što je kod koga, radove bih jedino mogao naći tako da stavim oglas u novine. Ostatak je u inozemstvu, jer su neki vlasnici otputovali, a drugi su kupili za nekog.»
 
Izložba pod nazivom «Nepoznato mjesto» predstavlja presjek radova nastalih u posljednje tri godine. Prije toga, zadnju veću izložbu imao je u Novigradu, organizirala ju je Jerica Ziherl i zvala se «Adaptacija», tako da «Nepoznato mjesto uglavnom okuplja nakit realiziran nakon toga, ali s dodatkom radova iz bliže ili dalje prošlosti koji su bliski konceptu ove izložbe. Koncept je sadržan u istoimenom tekstu Nenada Robana, koji se na različite načine provlači kroz cijeli postav u Muzeju za umjetnost i obrt. Pojmovi izvučeni iz teksta nalaze se na nekima od dizajniranih kutija u kojima se izlaže nakit, a cijeli tekst, doduše, u dva dijela, može se čitati na polu-skrivenim 'ekranima' u središnjem dijelu postava, vidljivim kroz neku vrstu špijunki. Na konceptu je temeljen i dizajn postava, kao i kataloga, a Roban kaže kako je htio da sve to funkcionira kao jedna zaokružena cjelina. «Taj koncept odnosi se na stvaralaštvo općenito. Kad neko stvara - a to znaju ljudi iz bilo kojeg medija - kreće na jednu vrstu putovanja i uvijek pronalazi neka nepoznata mjesta. Zemlja je okrugla, sva mjesta su nam uglavnom poznata, pa za mene ostaje još duhovno istraživanje, u kojem tražim nepoznate oblike, nepoznate načine izraza, i tako dalje.»

Engleski prijevod bio bi «Unknown site», a s takvim sličnim izrazima Roban barata već neko vrijeme. Pojedina predavanja koja je držao zvala su se «Sound Site», «Body Site», «Nature Site», ili «Soul Site». U tom kontekstu nazivi su govorili o relaciji prema tijelu ili prostoru, ili o nakitu specifično vezanom uz prirodu, arhitekturu, i slično. Razlika u ovoj seriji, kaže Nenad Roban, jest da ovdje daje potpunu slobodu u interpretaciji i sebi i drugima. Riječ je o više različitih inspiracija ili različitih 'koncepata'. Sve što radi započinje najprije pišući koncept, a on proizlazi iz određene teme iz života, svakodnevice ili prirode. Prethodna izložba u Novigradu tako se zvala «Adaptacija», a govorila je o prilagođavanju promjenama koje se događaju s globalnim zatopljenjem. Slično je i s temom arhitekture, koja je po sebi u izravnoj vezi s tijelom, ili glazbe, koju, kako kaže, i danas neprestano sluša dok radi. Na osnovu svega toga odabire i materijale – radi s onim tradicionalnima, ali i s pleksiglasom, različitim vrstama drva, najrazličitijim odbačenim i nađenim predmetima, a u posljednje vrijeme mnogo i s kartonom.

Što se tiče suvremenog umjetničkog nakita i okvira koje taj termin podrazumijeva, smatra kako je status te vrste umjetničke produkcije jako određen edukacijom, ili nedostatkom iste. Nije samo riječ o edukaciji autora, nego i publike, budući da su modni časopisi suvremeni nakit relativno kasno otkrili i još uvijek vrlo rijetko nastavili koristiti. «Modni časopisi su tijekom proteklih četrdeset ili pedeset godina, otkad postoji suvremeni nakit, neprestano objavljivali suvremenu odjeću koja je bila up-to-date, i tu su svi eksperimenti bili mogući. Ali kada su birali nakit sukladan odjeći, on je uglavnom bio out-of-date. Bio je ili puno stariji od odjeće, ili bižuterija, koja nije uopće odgovarala njenom smislu.»

Tu je jedan od razloga zašto je ovakva scena u prosjeku većini još uvijek nepoznanica. Roban je diplomirao oblikovanje nakita na Odjelu za nakit Kraljevske akademije lijepih umjetnosti u Antwerpenu 1977., nakon čega je bio i na  poslijediplomskom studiju na Višem institutu iste akademije. Od prošle godine sam je docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje u sklopu kolegija primijenjenog kiparstva podučava o dizajnu nakita. Dosad takvog tipa obrazovanja kod nas nije ni bilo. «Zbog toga se suvremeni nakit kod nas nije pojavljivao u društvu, te nije imao utjecaja na to da ljudi promijene svoje mišljenje o kićenju. Naime, tradicionalni način kićenja znači uzeti zlatni nakit, koji je vanjski pokazatelj bogatstva i taštine, i ljudi se s tim zadovolje. S druge strane, od polovice šezdesetih, sam oblik nakita, ideje i misli koje stoje iza njega - postali su puno važniji nego materijal, pogotovo onaj dragocjeni. Prevladalo je «ono što se želi reći.»

Ne treba zaboraviti, kaže Roban, da svaki nakit nosi poruku, a takav je slučaj i sa suvremenim umjetničkim nakitom kojim se može podcrtati određena ideja, osobnost onog koji ga nosi, ili pak odgovornost onoga koji ga radi. «Ako želim nešto reći u odnosu na društvo, prirodu koja nas okružuje ili društvene događaje, mogu to iznijeti kroz nakit. Nakit je dobar medij, jer se on nosi posvuda, te tako prolazi kroz društvo. Može se na isti način koristiti kao i tekst, film, fotografija, ili nešto treće. Samo, nakit je tijekom čitavih stoljeća imao potpuno drugu konotaciju, te je, vjerujem, upravo zato zapostavljen kao izraz. Ljudi većinom ne misle da on može nešto reći, ali temeljna je svrha umjetničkog nakita da govori. Apsolutno ga se može priznati kao medij koji govori, jednako kao što govori video, instalacija, ili bilo što drugo.»

Postav izložbe osmislio je mladi dizajnerski studio Bilić_Müller. Dora Bilić i Tina Müller dizajnirale su i atraktivan katalog izložbe, koji osim klasičnog dijela s fotografijama i teksta Sandre Križić Roban, sadrži i njihovu svojevrsnu autorsku fotografsku knjižicu koja podcrtava koncept izložbe, i zajedno s postavom sve zaokružuje. U Muzeju za umjetnost i obrt izložba traje još do 3. svibnja.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Izložba nakita Nenada Robana
Zatvara se Galerija Križić Roban

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici