'Rauch macht frei' Damira Sokića u Gliptoteci HAZU

04.05.2009. Print | Pošalji link

U jednom svom tekstu Damir Sokić je za povijest umjetnosti napisao da ju vidi kao skladište, a najizravnija ilustracija toga njegovi su vlastiti radovi.

Sokić je, naime, umjetnik koji pažljivo bira svoje reference, te zatim citira, parafrazira i komentira ono što je vidio i iščitao iz djela drugih umjetnika. Najčešći mu je oslonac u tom smislu umjetnost avangarde, te imena i djela usko vezana uz nju, a rezultat prisvajanja i svojevrsnog 'redizajna', je izmjena značenja izvornog djela, koja se nerijetko bliži apsurdu.

Izložba koja se u Gliptoteci HAZU održava pod naslovom «Rauch macht frei», ili u nedostatnom hrvatskom prijevodu «Dim oslobađa», sastoji se većinom od recentnih radova, no stvar je, uzmemo li u obzir već spomenuto Sokićevo shvaćanje umjetničkog čina kao čina posezanja za već gotovim, zapravo i nešto kompliciranija. Mjesto u 'skladištu' o kojem je Sokić pisao posve logično imaju i njegovi vlastiti radovi, pa se na samoj izložbi, osim 'čistih' referenci na druge umjetnike, nalaze i one koje se odnose na njegove radove, a samim time to su i svojevrsne 'reference na ranija referiranja'.

Jedan primjer svakako bi bio rad pod nazivom «Osam crnih pravokutnika», koji jasno asocira na suprematističke kompozicije Kazimira Maljeviča, umjetnika kojem se Sokić nekoliko puta vraćao od ranih osamdesetih godina. Naime, 1984. nastala je slika «Drugi let supremacije», u kojoj je već bio preuzeo raspored s jedne Maljevičeve slike, pritom ga 'uštimavši' s tada aktualnim 'novim ekspresionizmom'. Mnogo godina kasnije, u vrijeme vrhunca 'rata protiv terorizma' rad je rekonstruirao u prizemnom prostoru Doma HDLU-a, odnosno takozvane 'Džamije'.

Iza naziva «Suprematistička kompozicija Allahu ekber» stajala je instalacija sastavljena od istočnjačkih ćilima, dodatno pojačana efektnim osvjetljenjem zbog kojeg su predmeti na zidu djelovali kao da lebde. Na aktualnoj izložbi vratili su se i ćilimi, čiji su uzorci otisnuti na valovitim ljepenkama, no oni su ovog puta, barem na prvi pogled, oslobođeni od referenci na Maljeviča. Još jedna rekonstrukcija istog djela, međutim, ipak je tu.

«Zapravo su svi ti radovi vrlo osobno doživljeni. Konkretno, ne odnosi se ovo toliko na Maljevičev rad, koliko na jednu fotografiju koja me mučila dugo vremena. Riječ je o strašno bizarnoj fotografiji Maljeviča na odru, o kojoj je Božo Majstorović u mom katalogu napisao da je upravo od nje počelo mitiziranje i dizajniranje njegove umjetnosti. Pri pogledu na tu fotografiju bježao mi je dojam Maljevičevih radova – s tim mi je postao previše materijalan, previše tjelesan. Toliko je puta ta fotografija pokazana da je postala pamtljivija nego njegova djela.»

Nisu svi radovi na izložbi citati, napominje Sokić, jer neki sadrže samo manje ili više čitljive asocijacije na radove ili djelovanje određenih umjetnika. Pritom dodaje kako ni ne očekuje da će ih baš svi u publici prepoznati i uspjeti odčitati do kraja, jer to uvelike ovisi o njihovom obrazovanju i informiranosti. Instalacija nazvana “Crni pravokutnik i crveni krug” zbog svog naziva može opet podsjetiti na suprematistički rječnik. Konkretan izloženi predmet zapravo je električna stolica, čiji naslon i ‘aureola’ od žice odgovaraju spomenutim oblicima, što Sokićev komentar čini gotovo zastrašujućim. Istodobno, električna stolica je i motiv koji je svojedobno eksploatirao Andy Warhol.

“Priroda me nikad nije inspirirala, sva moja umjetnost dolazi iz umjetnosti. Spomenuo sam da je povijest umjetnosti jedno veliko skladište u koje svako malo ulazimo s ručnom svjetiljkom i onda nešto iznutra vadimo na svjetlo dana. Ali što vadimo? U trenutku kada biramo što ćemo izvaditi, to što biramo obično je ili zaboravljeno, ili zabranjeno.»

U jednom dijelu radova Sokić se ponovno bavi i statusom i značenjem slike unutar umjetnosti, ali tako da konstruira objekte koji će teško na prvi pogled ikoga podsjetiti na slikarstvo, nego prije na sliku kao goli materijalni predmet. Naslovni rad «Rauch macht frei» zapravo je ispolirana metalna naprava, a asocijacija na slikarstvo postoji utoliko što ima okvir u obliku blind rame na koju se napinje platno. Ona funkcionira kao neka vrsta jednostavnog robota s umjetnim plućima, koji u izložbenom prostoru čini nešto što posjetitelj nikako ne smije – puši cigarete. «Rauch macht frei» ili «Dim oslobađa» je komentar na jednu od zanimljivih aktualnosti u kojoj umjetnik osobno vidi prije svega licemjerje društva, državnih institucija i duhanskih kompanija. Osim ovoga, tu je i jedan drugi rad realiziran na sličan način. Sam Sokić kaže da je to 'antipatičan rad koji smrdi’, ali ima svašta za reći pa u tom smislu i ‘oslobađa’.

«Ima tu uvijek i skrivenih stvari koje možda netko neće vidjeti dok nije upozoren. U radu 'Čekanje' postoji sat, i na njemu čokolada. Taj sat se vrti unatrag, što za mene ima asocijaciju na čekanje, gotovo u nekoj pjesničkoj varijanti ili pokušaju. Mašinice i bočice za rad 'Jebanje' kupio sam davno u Americi. Kad sam ih vidio pomislio sam da je sigurno unutra bio afrodizijak, mnogo kasnije dodao sam čokoladu, elektronički dio i arhitekturu. Nisam inače sentimentalan prema mašinama, nego mi one služe da stvar učine, neću reći banalnom, ali sirovom. Volim tvrdi, čvrsti pokret koji daje kratku i jasnu rečenicu.»

Iako nije nesklon i u vlastitom radu okrznuti se i o pojedina aktualna društvenopolitička pitanja, Damir Sokić nije baš osobito dobro raspoložen prema ideji eksplicitnog društvenog angažmana. Ne vjeruje kako danas ima smisla djelovati avangardistički ni modernistički, niti pokušavati prekrojiti povijest, ali smatra da mogućnost komentara uvijek postoji. Što se tiče posezanja za djelima drugih umjetnika, dodaje kako to uvijek čini s dubokim poštovanjem prema njima. 

«Svoje poštovanje prema tom djelu izražavam ne sakralizirajući ga i klanjajući mu se, nego ulazeći u najbanalniju razinu prezentacije. Cigareta i nešto što je ispolirano - to je nešto što se u umjetnosti ne radi često. Smatram da se jednostavnom rečenicom stvar uvijek može dovoljno jasno i duboko reći. Također, ja ipak koristim materijal. Nisam konceptualni umjetnik, riječ mi nije dovoljna, za mene je djelo jače od riječi. Budući da sam vizualni umjetnik, onda to govorim nekom slikom, skulpturom, instalacijom - nečim što oči vide. A oči vide ono što im glava kaže da gleda.»

«Rauch macht frei» različita je od nekih prethodnih Sokićevih izložbi utoliko što manje funkcionira kao čvrsto zaokružena cjelina, i nešto je konzervativniji pregled recentne produkcije. Ostaje otvorena u Gliptoteci HAZU do 22. svibnja.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
HDLU dobio novu-staru upravu
Damir Sokić – HDLU je počeo funkcionirati kao 'tajno društvo'!
Je li HDLU 'tajno društvo'?
Trijenale hrvatskog kiparstva 2009.
'Dim oslobađa' Damira Sokića
MSU i dalje bez ravnatelja
Kinetizam u Umjetničkom Paviljonu
Kinetizam od početka do danas
MSU dobio novu staru ravnateljicu
Nastavak političkih muljaža oko MSU-a: tko je kome koga prodao?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici