'Društveno čitanje' Dalibora Martinisa u Galeriji Prozori

Ako već niste pokopčali, spomenute brojke su godine smrti dvojice vladara s ovih prostora, Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana, obje duboko utisnute, između ostaloga, i crnom tintom u odgovarajuća izdanja onodobnih dnevnih novina. Martinisov rad pod nazivom «Društveno čitanje – Zidne novine 1980/1999» u osnovi je kombinacija dva različita primjerka Večernjeg lista - dva izdanja, koja s današnje distance nevjerojatno nalikuju jedno na drugo. Novinarsko oplakivanje i veličanje lika i djela u Martinisovoj hibridnoj presloženoj verziji pred novog se čitatelja spaja u duplerice s velikim naslovima kao što je «Teška bol i...predsjednik Tuđman». Lijevi dio izvorno je pripadao Titu, a desni Tuđmanu, zajedno s detaljnim kronologijama, popisima zasluga, svjedočanstvima, i dokumentiranim ključnim trenucima.

Istoimena izložba, kao što će objasniti i sam Martinis, jednom je nogom u njegovoj seriji radova o individualnoj i društvenoj memoriji, koju naziva «Data recovery», a drugom u odgovaranju na specifične uvjete izlaganja. Naime, mjesto izlaganja je Galerija Prozori, u svakom slučaju jedna nestandardna galerija, koja s publikom i prolaznicima komunicira isključivo preko staklenog izloga Knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića u Zapoljskoj ulici. «Društveno čitanje» blisko je grupi radova u kojoj je, primjerice, Martinisovo ponovno izvođenje Titovih govora. Riječ je uvijek o nekoj vrsti spašavanja podataka, procesu sličnom onome u kojem se isti skidaju s nepovratno oštećenih diskova. U ovom se slučaju samo radi o jednoj drugoj vrsti memorije.

«Nastojim iz prošlosti izvući neki događaj, tekst ili govor o nekom fragmentu naše društvene povijesti, koji, kad ga se izvadi iz njegovog vremena, ostane bez konteksta. Možete ga historizirati i interpretirati, ali tada ćete dobiti narativni kontekst. Mene, međutim, zanima što ostaje, te kakav je naš kontakt s fragmentima prošlosti onda kad nemaju više nikakvu narativnu ili interpretativnu opnu. U ovom slučaju, oni su kao komadići razbijene vaze. Nema više vaze, nego samo komadići postoje. Možete gledati komadiće, ali nitko više za vas neće ponovno složiti tu vazu.»

Jedini kontekst koji je preostao za taj događaj, ili barem jedini koji ga potvrđuje kao stvarnog, smatra Martinis, je pojedinačni izravan doživljaj, odnosno sadašnje realno iskustvo. Bez toga, radi se samo o prezentaciji arhivskog materijala. Svi radovi iz serije «Data recovery» upravo zato sadrže komponentu izvedbe, a tako je i u ovom slučaju. To je izložba koja se čita, ali preko ramena, kao što se u tramvaju čitaju tuđe novine, ili kao što su se kolektivno čitale zidne novine. Naime, rad je, u suradnji s Borisom Cvjetanovićem, realiziran kao niz uvećanih fotografija na kojima umjetnik, okrenut leđima kameri, drži u rukama spomenuti hibridni Večernjak o Titu i Tuđmanu. Zamišljena, ali nerealizirana varijanta istog rada bila je tiskanje čitavog jednog takvog izdanja s nemogućom kombinacijom tekstova, koje bi se prezentiralo kao stvarne novine, dezorijentirajuće za onog tko ih uzme u ruke. Međutim, rad izveden specijalno za izlaganje u Galeriji Prozori ima i neke druge svoje razine čitanja. 

«Jedno čitanje je čitanje prostora i lokacije. Kako je lokacija knjižnica i čitaonica, čitanje je već upisano u taj prostor. Drugo čitanje odnosi se na intertekstualnost, koja se pojavljuje kada se na ovaj način dovedu u vezu dva teksta. To su dva posve odvojena teksta, ne samo zato što su odvojeno pisana, nego zato što su u smislu povijesnog zbivanja dvije apsolutno odvojene cjeline. Međutim, kad se dovedu u izravnu vezu, odjedanput se pronalaze sličnosti, i počne se čitati treći tekst. Nadam se da su oni ovdje isprepleteni tako da stimuliraju istraživanje teksta, kao svojevrsnog skladišta naše društvene i osobne povijesti.»

Radovi iz serije «Data recovery» u pravilu i zahvaćaju podjednako u društvenu i osobnu povijest, jer je jedno prilično čvrsto vezano s drugim. Čovjek odrasta, sazrijeva i djeluje u društvenom kontekstu. Čak i svaki oblik njegovog osamostaljenja od konteksta u kojem djeluje, opet je vezan uz taj isti kontekst. Martinis kaže kako u glavi nema ni recept, niti temu kao takvu, nego pronalazi fragmente iz svoje i naše zajedničke prošlosti, koji mu se čine podatnima za neku vrst remakea. 

«To što sam se u svojim radovima nekoliko puta dosad prihvatio Tita, proizlazi iz činjenice da je najveći dio mog života prošao u sustavu na čijem je čelu stajao Tito, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Neko vrijeme je kod nas postojala ideja, da to nije bilo vrijeme, nego neko 'nevrijeme'. I danas u politici ima ljudi koji ne žele o tom vremenu opće razgovarati. Smatraju da ga treba izbrisati, da je to je nešto čega se svi mi trebamo sramiti. Moj vlastiti život je, međutim, vrlo tvrdo usađen u tom vremenu. Bilo bi idiotski da čovjek krene s takvom autodestruktivnom ambicijom.»

Jedan sličan rad ovome izloženom u Galeriji Prozori dovršen je nedavno, a riječ je o ponovno snimljenom “TV Dnevniku» od 4. rujna 1974. Snimak originalne emisije nastao je slučajno, jer je prvi video koji je Martinis realizirao, napravljen tako što je snimio televizijski program koji se emitirao u tom trenutku. Remake «Dnevnika» iz 1974. u medijskom je, tehnološkom i oblikovnom smislu, današnji proizvod, kao bilo koja nova HTV-ova ili CNN-ova emisija. Sadržaj je, međutim, vjerni transkript «Dnevnika» starog tridesetak godina. U njemu se pojavljuje sva sila termina i likova koji nikome više ništa ne znače. Oba rada referiraju se na medijsku sliku vremena, te u tom vremenu dominantnog društvenog ili ideološkog sklopa. Oni ne govore samo o događajima, nego i o medijima, koji su u datom trenutku te događaje na određeni način prikazivali. Za oba je također karakteristično da Martinis u njima ništa izravno ne komentira.

«To je ključna stvar za cijelu ovu grupu radova, čak i ako bi moj komentar možda bio poželjan i očekivan. Postupak kojim se služim je sličan postupku nekog tehničara. On dođe, izvlači iz kompjutera podatke koji su nestali, a uopće ih ne čita. Ja radim upravo to, iako već samim izborom događaja ili fragmenata iz prošlosti dajem, u krajnjoj liniji, neki komentar. Dobivate događaje iz prošlosti, ali oni vam se serviraju kao da su se dogodili sad. Nema tu 'kako', i 'zašto', se događa, nego se jednostavno događa.»

U posljednje vrijeme Dalibor Martinis je veći broj radova realizirao u javnom prostoru, obraćajući se i publici koja inače ne zalazi u galerije. Za umjetnost koja teži biti kritički angažirana, taj je način bolji, učinkovitiji, a nerijetko i jedini moguć, pa ga klasične galerijske izložbe trenutno previše ni ne zanimaju.

«Znamo da umjetnost nije gola estetika. To vrijeme je odavno prošlo. Etička dimenzija umjetničkog djelovanja je uvijek vezana za društvo, ne možeš se zatvoriti u muzej i djelovat etički. Etičko djelovanje, u bilo kojem smislu, uvijek uključuje odnos prema drugom ljudskom biću. Što vas to više zanima, to ste više orijentirani na javno djelovanje - tamo gdje umjetnost nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva.» Galerija Prozori, dakako, jest galerija, ali njena publika su i slučajni prolaznici i čitači namjernici. Obzirom da se 'čita' izvana na prozorima, nekog posebnog dnevnog radnog vremena nema, a "Društveno čitanje - Zidne novine 1980/1999" Dalibora Martinisa, možete pogledati do 30. lipnja. Da se ne izgubite, adresa Knjižnice S.S. Kranjčevića je Zapoljska 1.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Dalibor Martinis u Muzeju za umjetnost i obrt
MUOrtinis – pola Martinis, pola MUO!
Hrvatski suvremeni umjetnici u beogradskom Rexu
Darko Fritz o znanosti, umjetnosti, privatnome i javnome
Dalibor Martinis: Zanimaju me kontakti s fragmentima prošlosti
Tito - heroj, zločinac i/li filmska zvijezda
Tito – filmska zvijezda tamnog sjaja
Subversive film festival posvećen Kini
Kina u fokusu Subversive Film Festivala
Katalog 'Insert' - sve što ste htjeli znati o domaćoj video umjetnosti