Marko Marković - o pijenju vlastite krvi i zarađivanju na samome sebi

01.07.2009. Print | Pošalji link

Osim što se i sam bavi performansom Marko Marković na domaćoj suvremenoj umjetničkoj sceni je poznat i kao pokretač i organizator DOPUST-a – Dana otvorenog performansa u Splitu.

Festival koji je dosad imao dva izdanja uspijevao je okupiti na jednom mjestu neke od vodećih hrvatskih suvremenih umjetnika i umjetnica, ali i dovesti međunarodne goste, a sve je zapravo krenulo od ideje jednog studenta tamošnje Umjetničke akademije. DOPUST je u prvoj godini imao i naglašenu edukativnu ulogu, budući da je uz sam izvedbeni program uključivao i seriju predavanja na kojima su gostujući umjetnici splitskoj publici i studentima predstavljali svoj rad. Samo mu ime funkcionira kao skraćenica, ali se može iščitati i kao komentar o statusu umjetnika, i umjetnosti, u društvu. Pitanje pripada li to što umjetnici rade sferi slobodnog vremena ili sferi rada, nešto je što između ostalih, muči i Markovića. Tematika socijalne, ekonomske i egzistencijalne pozicije umjetnika, kao i njegove uloge u društvu, provlači se u pozadini niza njegovih radova.

Ima toga i u jučer izvedenom performansu «Samojed» u Galeriji Močvara - u kojem Marković pije vlastitu krv. Budući da namjera nije samo šokirati javnost, iako je taj efekt namjeran i poželjan, Markovićev «Samojed» zaslužuje nešto opsežniji uvod. Kao i neki raniji radovi, polazište «Samojeda» je revolt, etički stav umjetnika, i želja za društvenom promjenom. U ideji on, međutim, ima i nešto s golim preživljavanjem, slično kao jedan raniji performans realiziran u sklopu DOPUST-a. U okviru festivala izložio je sam sebe, i istovremeno se angažirao kao čuvara eksponata u izložbenom prostoru. Čuvajući sam sebe, zarađivao je na sebi, uz slijedeću napomenu: “To i jest svrha ovoga rada, čista zarada.”

«Hvatao sam honorarne poslove po galerijama, pokušavajući zaraditi svaku kunu koja mi je potrebna. Jedan dan sam sjedio u galeriji, razmišljajući o tome kako će izložba završiti, i pitajući se ima li neka druga u gradu u koju bih se mogao ubaciti, čisto kao postavljač, ili čuvar. U to vrijeme je i krenula ideja o DOPUST-u. Pokrenuvši taj festival sebi sam našao posao. To sam povezao jedno s drugim izvodeći performans u kojem sam sâm sebi dao posao. Referirajući se na vlastito financijsko pitanje, izložio sam sebe kao eksponat.»

Marković je tu bio i umjetnički artefakt, i izvođač, i čuvar istoga. Nakon same izvedbe ponudio je svima iz publike koji se nalaze u sličnoj situaciji da mu se jave, s obećanjem da će im u kasnijem drugom dijelu performansa osigurati jednokratan honorar za sudjelovanje. Dva mjeseca kasnije to je i učinio, plativši članovima publike simboličan iznos u kuvertama. U akciji «Superrevolucija» režirao je u javnom prostoru sakupljanje plastičnih boca za reciklažu. Svakodnevnu sliku, koja posljednjih godina najbolje ukazuje na dramatične ekonomske i socijalne podjele u hrvatskom društvu, umjetnik je iskoristio i nadogradio, potenciravši njenu vidljivost i masovnost fenomena. Većina Markovićevih projekata ima jako izraženu socijalno-kritičku dimenziju, a tako je i sa serijom galerijskih performansa «Iglanje», te već spomenutim radom  «Samojed», jučer izvedenim u Močvari.

«Ono što se događa narodu, događa se i meni. Uzimam te situacije i sublimiram u performansu. 'Iglanje' je simbolika prikazana kroz bol koju su svi proživljavali u to vrijeme, i još uvijek proživljavaju. U državi se ne mijenjaju stvari, nego, nažalost, postaju sve gore i gore. Nedavno smo bili svjedoci situacija koje su se događale studentima. Država koja koči svoju mladost ne funkcionira kako bi trebala, te su nam potrebne drastične promjene. Svatko ima obavezu pridonijeti izražavanju želje za promjenom, pa tako i ja.»

U «Iglanju» i «Samojedu» Marković kao medij koristi vlastito tijelo. Oba performansa uključuju trpljenje izravne fizičke boli, za koju, u slučaju «Iglanja», odgovornost preuzima sama publika. U zagrebačkoj verziji performansa, izvedenoj u Galeriji SC prije nekoliko mjeseci, Marković stoji pred trobojnicom, a na prsima ima crnom bojom naslikanu šahovnicu. Publika je pak pozvana da ga gađa strelicama, zapravo iglama pričvršćenima na plastične slamke, a najboljima i najpreciznijima obećane su nagrade.

Prvo «Iglanje» izvedeno je u Prištini, gdje je scenografija uključivala obrisnu kartu Balkana s crnim zvjezdicama. Zvijezde s američke zastave u vrijeme prošlogodišnjih izbora korištene su u splitskoj verziji performansa, a nedavno je u Sloveniji, opet s odgovarajućim simbolima, dotaknuta i tematika slovensko hrvatskih odnosa u kontekstu EU. Svaka izvedba «Iglanja», pojašnjava Marković, interpretira aktualnu političku i društvenu situaciju u odnosu na kontekst u kojem se ona događa. Jedina konstanta je, kako bi to volio reći Markovićev stariji kolega Mladen Stilinović - bol.

«Trpljenje dolazi iz onoga što vidim gledajući druge ljude. Oni trpe sve i svašta, pa sam odlučio uzeti komponentu boli, koju sam sada prenio i na fizički dio sebe. Ranije sam gledao kako bih to interpretirao na neki subliman način, a sada uzimam svoje fizičko tijelo koje pokušavam dovesti do granica izdržljivosti. Sve više u tim izvedbama želim trošiti samog sebe, onako kako se građani troše od strane ove države i ovog sistema. Tako ja gledam na iscrpljivanje samoga sebe»

Kao i «Iglanje», ni «Samojed» nije završena serija. Prva izvedba tog performansa bila je na DOPUST-u u Splitu, a scenarij je uglavnom bio isti kao i na jučerašnjem nastupu u sklopu programa Galerije Močvara. U prvom dijelu umjetnik publici dijeli šećernu vunu crvenkaste boje, koja se pravi na licu mjesta u samom klubu. Nakon što ju je počastio 'slatkim, slijedi onaj 'gorki' dio priče. Uz pomoć medicinske sestre, kroz cjevčicu spojenu u venu, Marković pije vlastitu krv do iznemoglosti. «Samojed» je na neki način njegovo konkretiziranje metafore o sisanju ili pijenju krvi, pri čemu iritantna 'krvopija' nije netko drugi – poput političara, vlasti, kapitalizma ili tranzicije - nego se u tu ulogu svjesno stavlja on sam. Kao što to često biva u praksi body arta, riječ je o preuzimanju kontrole nad vlastitim tijelom, ali i obliku protesta.

«Riječ je o onim situacijama u kojima nam se pred očima servira nešto zavodljivo i omamljujuće poput reklama, a iza toga se pojavljuje ona gorčina koju prikazujem ispijanjem svoje krvi.» Dok je u «Iglanju» publika mogla odabrati preuzeti aktivnu ulogu, u «Samojedu» je se provocira da napusti pasivnu poziciju. Oba performansa uključuju i pitanje odgovornosti. U prvom slučaju to je zbog ponuđene mogućnosti sudjelovanja u pomalo sadističkom ritualu probadanja umjetnika koju će mnogi iskoristiti, a u drugom zato što publika svojim prisustvom i nedjelovanjem postaje suučesnikom u nečemu što je u osnovi autokanibalistički čin.

Performans «Samojed» Marko Marković posvećuje svima onima koji se, kako kaže, «i danas bore za javno dobro: studentima, profesorima, građanima, te onima koji se nadaju i iskreno misle da budućnost ipak može biti bolja». Sva nelagoda koju taj performans izaziva nije nešto što bi se trebalo prikrivati i ublažavati, jer «Samojed» je rad o revoltu, slobodi izbora, mišljenja i izražavanja, ali i o odgovornosti za njihovo ostvarivanje.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Perforacije - festival izvedbenih umjetnosti
Perforacije između performansa, kazališta i netradicionalnog
Zagrebi!
David Icke na Zagrebi! Festivalu
Marko Marković je 'Samojed'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici