Dora Budor i Maja Čule – 2 djevojke i instalacija

08.07.2009. Print | Pošalji link

Kad je Hrvatsko dizajnersko društvo ranije ove godine u svom tek uređenom prostoru osnovalo galeriju, trebalo je brzo sastaviti i program, a prvi niz autora pronađen je među nagrađenima na HDD-ovoj izložbi '0708'.

Njih je bilo i više nego dovoljno, a trenutno je tamo i gužva, jer do kraja srpnja u prizemlju u Boškovićevoj 18. traju istovremeno čak dvije izložbe. Na njima se predstavljaju dva ženska dizajnerska tandema koji su bili nagrađeni za najbolje koncepte u studentskoj kategoriji, a riječ je o Dori Budor i Maji Čule, te Nini Bačun i Roberti Bratović. Iako su osmišljavana i rađena potpuno odvojeno, njihova dva izložbena predstavljanja u nekim stvarima su slična. Nijedno ne uključuje pokazivanje starijih i već viđenih radova, nego su se autorice, na različite načine, poigrale s idejama o tome što danas znači biti dizajner, te kakvu on, ili ona, sliku stvara o sebi, kao i nekim aktualnim trendovima u dizajnerskom ponašanju i praksi.

Ova posljednja tema još je izraženija na izložbi '2 girls and an installation' Dore Budor i Maje Čule. Svoju priliku samostalnog izlaganja one su iskoristile da se poigraju s rasprostranjenim žanrom 'osobnih' dizajnerskih radova, situacijama u kojima društveni angažman dizajnera postaje sredstvom samopromocije, ali i nekim drugim fenomenima od kojih su neki karakteristični baš za našu sredinu. Kažu kako im je bilo nezanimljivo ponovno izlagati plakate i grafičke materijale manjeg formata, budući da svi oni imaju jednokratnu funkciju za koju su namijenjeni. Osim toga, dugo ih je zanimao koncept narativa, odnosno različiti načini na koje se kroz dizajn može ispričati neka priča, pa su priliku samostalnog izlaganja iskoristile da realiziraju rad s jednom takvom slobodnom temom.

U radu «2 girls and an installation», ili «Dvije djevoke i instalacija» Dora Budor i Maja Čule preispituju svoje vlastite subjektivne stavove prema suvremenim dizajnerskim praksama i njihovom društvenom okruženju. Nešto što, za Maju Čule, barem u jednom dijelu jako dobro reprezentira pojavu kojom se bave, su web stranice dizajnera koje vrlo često uz radni portfolio imaju i sekcije posvećene takozvanom eksperimentalnom dizajnu i 'osobnim radovima'.

«Pomalo nam je smiješno to gledati, jer eksperimenti koje dizajneri rade u slobodno vrijeme su najčešće užasno blesavi radovi sa spajalicama i velikim količinama bijelog papira. Izgleda kao da se radi o nekom polu-artističkom smjeru u dizajnu. S druge strane zanimljiv nam je taj otvoreniji pristup dizajnu koji je malo manje opterećen snažnom konceptualnom podlogom ili aktivizmom u pozadini, zato što se ne uklapa u logičan slijed onog što smo dosad radile.»

Ono što i dalje ostaje karakteristično za njihov rad neovisno o sadržaju, jest humor, nerijetko samoironija, pa i malo campa, kao elementi kojima grade i vlastiti imidž. Dora Budor dodaje kako je to možda i nešto najosobnije što unose u svoje dizajnerske projekte, a smatra i da se na taj način stvari često mogu bolje reći, bez lažne patetike i licemjerja. Iako u radu za ovu izložbu polaze od vlastitih stavova, ne žele upirati prstom niti tvrditi da su neke pojave u suvremenoj dizajnerskoj praksi nužno loše i pogrešne. Ovdje je jednostavno riječ o samorefleksiji, odnosno o jednom od načina da artikuliraju to što su naučile kroz djelovanje na sceni u posljednje četiri i pol godine.

«To je u biti naš subjektivan pogled prema stvarima koje su nam osobno zanimljive u dizajnu, ali i izvan njega. Naime, kad dizajneri rade osobne radove, oni se vrlo rijetko u svojim promišljanjima odmiču od samog dizajna i dizajnerskih praksi. Mi smo htjele otići malo dalje, baviti se temom dizajnerskog aktivizma, koji za svrhu često ima samopromociju autora.»

Najveći problem, kaže Maja Čule, su situacije u kojima dizajner proizvodi radove u kojima želi poboljšati, promijeniti nešto u društvu, ili ukazati na neku negativnu pojavu, ali samo zato da bi se ispod toga mogao potpisati svojim imenom. Rad «2 girls and an installation» očito i sam pripada područjima osobnih, samointerpretacijskih i kritičkih dizajnerskih radova na koje se osvrće. Autorice, međutim, tvrde kako njima samopromocija kroz takvu vrstu rada nije bila namjera.

«Činjenica je da se ne može baš pobjeći od nekih autorskih principa i zanimacija. I mi smo radile na isti način na koji drugi dizajneri prilaze toj temi, ali htjeli smo kroz niz minijaturnih priča koje se događaju unutar instalacije ipak preispitati svoje stavove na jedan drugi način.»

Referiranje na prakse društvenog angažmana i aktivizma u dizajnu zapravo i nije slučajno. Rad za koji su Budor i Čule  nagrađene u studentskoj kategoriji koncepta na izložbi «0708» imao je tragove aktivizma. Riječ je o projektu «Duties free store», koji je bio njihova reakcija na neka događanja vezana uz Studij dizajna, čiji se prostori nalaze u Frankopanskoj ulici.

«To je bio naš finalni rad na fakultetu, a s njim smo reagirale na nekoliko situacija. Jedna je svakako pristup dizajnu kakav se u to vrijeme njegovao na studiju. Bavili smo se isključivo advertisingom i marketingom, dok nije bilo mjesta za kritičke prakse, ili dizajnom za kulturu. Sve je to 'drugo' bilo marginalizirano, a u to vrijeme se oko prostora Studija dizajna još formirao i cijeli šoping centar, koji nam je otimao prostor. Kao reakciju, pretvorili smo fakultet na tjedan dana u svojevrsni disfunkcionalni supermarket».

Sve predmete u tom prostoru, od pločica do kvaka na vratima, su brendirale, koristeći jezik marketinga i sve što su ih na fakultetu učili o tome kako neki proizvod učiniti prepoznatljivim na tržištu. Iznad ulaza u zgradu Studija dizajna stajala je i tabla s natpisom koji sugerira da se unutra nešto prodaje, a bilo je prolaznika koji znatiželji nisu mogli odoljeti. Nakon svega, održale su prezentaciju za svoje kolege i profesore, a je li rad na kraju imao i nekog efekta, nisu posve sigurne ni same autorice.

Izložba u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva sastoji se od jednog velikog zidnog kolaža i niza objekata razmještenih u galeriji i u njenim izlozima. Svi oni, kaže Maja Čule, imaju svoja specifična značenja, budući da dizajnerski duo od samih početaka zajedničkog rada stvaraju vlastiti vizualni jezik i ikonografiju.

«Što se tiče estetike, htjele smo da sve što izlažemo izgleda pomalo infantilno, kako bismo mogle iza toga ubaciti i maskirati neke naše ironične poruke. Instalacija se sastoji od predmeta u lijepim bojama napravljenih da glume druge predmete - od keramičkih banana, psića napravljenih do dječjeg plastelina, do vrtnog patuljka-fontane.»

Cijela scena prikazana na kolažu smještena je u idiličnu prirodu nekog hrvatskog turističkog središta. Autokamp je igrom riječi pretvoren u Auto-kemp, tako da podsjeća na estetski senzibilitet campa u kombinaciji s autorefleksivnim pristupom u dizajnu. Drugdje pak ironiziraju moto minimalističkog dizajna «Less is more», predlažući kako ima neke veze s Lassie, a u jednom dijelu izložbe duhovitim knjižnim naslovima komentiraju i izdavaštvo u području dizajna.

«Većina knjiga koje se pojavljuju su zapravo slikovnice. Daleko od toga da tvrdimo kako takvih izdanja ne bi trebalo biti, ali činjenica je da ima jako malo knjiga koje se kritički bave dizajnom.  Opća je poplava - pogotovo među onim što se u Hrvatskoj može naći – dizajnerskih slikovnica tiskanih po principu 'još više slika, manje teksta'.»

Po dobrom običaju HDD-ovih izložbi, i aktualne dvije će dobiti dopunu u obliku javnog razgovora s autoricima. Razgovor s Dorom Budor, Majom Čule, ali i Robertom Bratović i Ninom Bačun, održat će se u HDD Galeriji večeras, 08. srpnja, s početkom u 19 sati.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Likovnost 2009.
Dvije djevojke i dvije instalacije
Nina Bačun i Roberta Bratović 'peku zanat' u HDD Galeriji
Pečenje zanata u Galeriji HDD-a

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici