Umjetnost predstavljena slijepima

29.07.2009. Print | Pošalji link

Približiti likovnu umjetnost slijepoj osobi nije mali izazov.

Sa skulpturama je jednostavnije, no ne tako jednostavno kako se čini, jer unatoč tome što se ona može doživjeti osjetom dodira, vid je ipak dominantan u tome kako skulpturu percipiramo i razumijemo. U slučaju slikarstva može se računati jedino s nekom vrstom 'prijevoda'. Takvim prevođenjem mijenja se i sam medij u nešto u čemu bi taktilni osjet, kombiniran sa audio vodstvom, mogao barem dijelom prenijeti informaciju o onome što se inače vidi, ili ne vidi, okom. Upravo to slijepima i slabovidnima odnedavno nudi Taktilna galerija, osnovana kao poseban odjeljak u okviru zagrebačke Moderne galerije.

Projekt, čija je autorica povjesničarka umjetnosti Nataša Jovičić, obuhvatit će odabrana djela stalnog postava i iz cjelokupne zbirke Moderne galerije. Prva tri takva su „Autoportret s psom” Miroslava Kraljevića, skulptura «Pas na tragu» Branislava Deškovića, te umanjena replika Fernkornove konjaničke skulpture Bana Jelačića. Osnovna logika odabira čini se jednostavnom: jedna slika, jedna skulptura, te djelo koje je također skulptura, ali vjerojatnije uzeto kao prepoznatljiv motiv i važan orijentir u zagrebačkom urbanom prostoru. Sva tri su kapitalna djela hrvatske umjetnosti devetnaestog i dvadesetog stoljeća, što dovoljno govori o ambiciji projekta da svojoj publici, kroz seriju izložbi, predstavi ne selekciju slijepima manje ili više 'pristupačnih' komada, nego upravo najvažnije dijelove zbirke. Idejna začetnica Taktilne galerije, povjesničarka umjetnosti i ravnateljica Spomen područja Jasenovac Nataša Jovičić, za projekt koji je realizirala u suradnji s Modernom galerijom kaže kako se on počeo razvijati iz jedne osobne priče.

«Ivica Bagarić, inače glavni recenzent za katalog, postav i buduću knjigu, je moj prijatelj od njegove šeste godine, kada je stradao od mine i ostao bez vida. Tu počinje moj veliki interes za opće obrazovanje slijepih i slabovidnih osoba. Zanimljiv je trenutak kad Ivica dođe u prvi razred srednje škole, i njegov je najveći problem, naravno, likovna umjetnost. Dakle, kako će on položiti taj ispit, kako će ga uopće naučiti? U jednom mi je trenutku rekao kako bi najviše na svijetu volio vidjeti Mona Lisu. Tu je bio početak mog razmišljanja kako zaista slikovno djelo predočiti slijepoj osobi.»

U idejnoj razradi taktilnih dijagrama, njihovoj izradi, te prevođenju tekstova na reljefno pismo slijepih, odnosno brajicu, važnu je ulogu imao Ivan Krznarić iz Hrvatskog saveza slijepih. Osvrćući se na neke od osnovnih ideja projekta, Krznarić kaže kako često griješimo kad govorimo da slijepe osobe 'žive u mraku'. To u čemu žive, dodaje, 'nije ni svjetlo ni mrak, ali je u svakom slučaju nešto u čemu se one jako dobro snalaze'. «Moramo ipak biti iskreni i reći da je vizualni osjet mnogo bitniji nego slušni, ili recimo taktilni osjet. Vid je naše osjetilo za daljinu. Kad pogledamo, vidimo nepregledno prostranstvo, do horizonta, dokle god pogled seže. Kad se nešto pipa, uvijek se radi o neposrednom kontaktu. Osjetila vida i sluha su osjetila za daljinu, dok je osjetilo opipa za blizinu. Sve što je namijenjeno osjetilu opipa mora biti prikazano na drugi način, jer se opipom ne može dobiti opći pojam o nečemu, odnosno, jer ne možemo jednim dodirom spoznati čitavu sliku.»

Prva slika koja se u Modernoj galeriji pomoću taktilnih dijagrama predstavlja slijepima je „Autoportret s psom“ Miroslava Kraljevića iz 1910. godine. Nataša Jovičić kaže kako je analiziranju te slike pristupila onako kako bi to i inače činila kao povjesničarka umjetnosti. Slijepim osobama je taj postupak prilagođen tako što je rastavljen na nekoliko koraka, ili nekoliko 'slojeva'. Uz pomoć specijalne tehnologije reljefne obrade papira istaknute su najprije rubne linije unutar slike, označene su plohe, a jedan od većih izazova bio je predočiti slijepima i prostor u slici, što je značilo i pozabaviti se i problemom perspektive.

«Razvijam jednu priču koju slijepa osoba može sebi lako zamisliti. Znači, analiza slike odvija se kroz jedan poseban jezik, jezik navigatora. Slijepu osobu vodite kroz taj prostor kao što vas, recimo, GPS vodi kroz ulice. Na početku dajemo koordinate na slici gdje mora postaviti ruku kako bi mogao osjetiti o kakvoj se formi, obrisnoj liniji, ili plohi radi. Međutim, ne možete objasniti sliku samo na jednom dijagramu, pa smo ih zato napravili pet. Tek nakon istraživanja petog dijagrama, u mislima se prethodna četiri sklapaju u jedan, i dobiva se cjelokupna slika.»

Pet taktilnih dijagrama na reljefnom papiru umanjenog su formata u odnosu na originalno djelo. Za to postoji više od razloga. Dok Nataša Jovičić navodi kako u tiskanju dijagrama odgovarajućih  dimenzija postoje i tehnička ograničenja, Ivan Krznarić dodat će je još jedan razlog, specifičan za slijepe i način na koji su oni navikli čitati slike i tekstove.

«To je u prirodi osjeta opipa. Kad bi slika bila onakva kakva jest u naravi, dakle 1:1, to bi slijepoj osobi koja ju mora pipati centimetar po centimetar uzelo jako puno vremena. S vidom je drugačije. Kad bacite samo jedan pogled, već imate čitavu sliku u glavi. Zbog toga se sve mora pojednostaviti i razložiti, te na kraju staviti na manji format koji se može brže pregledati»

Realizaciji projekta prethodilo je istraživanje različitih metoda koje koriste druge muzejske institucije koje dijelove svojih zbirki nastoje približiti slijepima. Takvih primjera ima u inozemstvu, u Hrvatskoj pak postoji i Tiflološki muzej, no u nekim elementima zagrebačka Taktilna galerija, tvrdi Nataša Jovičić, je jedinstvena u svijetu.

«U Tate Modernu u Londonu postoje radionice za slijepe osobe, no oni rade tako da iz tkanine izrezuju plohe. Kraljevića kojeg ovdje imamo možda bi onda izrezali iz baršunaste tkanine koja bi označavala njegovo tijelo, glava bi možda bila izrezana u nekom drugom, za opip drugačijem materijalu. Dakle, to bi bilo na razini jedne likovne radionice. Naravno, ne može se reći da radionice nisu znanstvena metoda, ali ja sam ovdje htjela ostati u struci povijesti umjetnosti, te djelo pokušati razložiti na jedan matematički način.»

Na isti taj matematički način predstavljene su i boje na slici, naravno, s nekim potrebnim pojednostavljenjima. Kao kod svakog sučelja, i ovo teži biti na neki način intuitivno za korisnika kojemu je namijenjeno, u što se uvjerio i Ivan Krznarić. «Boja se ne može prikazati reljefno, barem ne na način koji bi išta značio slijepoj osobi. U ovom slučaju, bijela površina naznačena je čistom plitkom plohom, crna je potpuno izdignuta, zelena se može opipati kao tekstura poprečno povučenih linija, i tako dalje. Na taj način slijepa osoba može dobiti ideju o bojama i njihovom rasporedu. Sjećam se da sam, kad sam bio dijete, uz pomoć sličnih dijagrama naučio kako izgledaju različite zastave.»

Istraživanje slike u ovom slučaju se metaforički može opisati kao jedno 'putovanje' u kojem važnu ulogu ima vodič. Preko slušalica koje se mogu uzeti u galeriji snimljeni glas daje koordinate početne točke takvog putovanja, te odatle usmjerava kretanje ruke po taktilnim dijagramima. Iskustva s takvim vođenjem, napominje Nataša Jovičić, su različita, naime, nekima nije jednostavno pratiti priču i istovremeno istraživati krećući se prstima po slici. Ivan Krznarić, međutim, smatra kako je u pojedinim segmentima glas koji vodi važniji nego u drugima. Za razliku od klasičnog reljefnog prikaza, koji je često pogodniji za gledanje slika dodirom, u ovom slučaju posrijedi je puno veći stupanj apstrahiranja. Budući da su istaknute obrisne linije i pojedini detalji na liku i u njegovoj pozadini, njih je potrebno u mislima povezati sa sadržajem slike.

«Uvijek se postavlja pitanje perspektive. Recimo, stol se crta u perspektivi, no kada takav crtež prenesete slijepoj osobi u reljefnom obliku, ona ne bi znala o čemu se radi. Jedino se učenjem dolazi do razumijevanja pojma perspektive»  U slučaju skulpture, poput izloženog „Psa na tragu“ Branislava Deškovića, zvučno vodstvo traje daleko kraće, ostavljajući ipak nešto više mjesta smještanju djela u kontekst povijesti umjetnosti i njegovoj interpretaciji. Ipak, glas koji vodi čak i u ovom primjeru pomaže slijepoj osobi do bolje upozna formu koju istražuje.

«Na izložbi imate Deškovićevu skulpturu 'Pas na tragu'. Kada slijepa osoba dodiruje tu skulpturu, ona osjeća da se radi o psu, te da predmet koji dodiruje ima i neke izvinute linije. Kad ne bi bilo zvučne popratne informacije, ne bismo znali da te izvinute linije predstavljaju mišiće koji su napregnuti jer pas želi skočiti.» Posve razumljivo, djela u mediju skulpture najčešće i jesu ona koja se prva koriste za predstavljanje umjetnosti slijepim osobama. U muzejskom kontekstu zato je važno ostaviti mogućnost publici da ih dodiruje, što ponekad i nije slučaj. Nataša Jovičić navodi primjer već spominjanog londonskog Tate-a, koji ovu praksu njeguje, ali uz neka ograničenja.

«Unutar tamošnjeg stalnog postava postoji dvadesetak ograđenih skulptura koje imaju oznaku da ih slijepa osoba može dirati. Međutim, obavezne su rukavice. Mislim da to nije dobro, jer ako stavite rukavice, onda ne možete 'vidjeti' skulpturu do kraja. Važno je dodirnuti materijal kako bi se osjetila razlika između, jer nije isto opipavate li metal ili drvo. Materijali imaju svoju toplinu, a ako imate rukavice, ne možete to osjetiti.»

Zanimljiv je i sam odabir djela za prvu izložbu. Još jedna umanjena verzija konjaničke skulpture Bana Jelačića austrijskog kipara Antona Dominika Fernkorna nalazi se svega nekoliko metara dalje, izložena u stalnom postavu Moderne galerije. U gradskom prostoru ona pak markira jedno od glavnih sastajališta do kojeg, kaže Nataša Jovičić, i slijepci bez problema znaju doći, iako ne mogu izravno doživjeti kako stvarno izgleda. S druge strane, Kraljevićev „Autoportret s psom“ je na neki način i osoban odabir. Autorica izložbe reći će da joj je to najdraža slika hrvatske moderne umjetnosti, no to nije bio i jedini razlog zašto je odabrala baš tu sliku.

«Meni je bila važna analiza Kraljevićevih ruku, ali ne samo iz perspektive povjesničara umjetnosti, nego zato što su ruke slijepoj osobi izrazito važne. Fokusirala sam se na elemente za koje mislim da slijepim osobama pomažu identificirati se s onim što istražuju. Iz istog razloga sam u jednom od dijagrama izdvojila glavu psa. Opet je riječ o osobitom emotivnom trenutku, jer mnogi slijepi imaju pse vodiče.»

Prva izložba u Taktilnoj galeriji u sklopu Moderne galerije ostat će otvorena sve do jeseni. Zasad su još u planu predstavljanja djela Josipa Račića, Julija Knifera, Marije Ujević, te još nekih umjetnika i umjetnica, na ovaj isti način prilagođena slijepima. Uz svaku od izložbi tiskat će se nekoliko posebno pripremljenih kataloga s taktilnim dijagramima i tekstovima na brajici, a krajem godine mogla bi biti dovršena još jedna publikacija. Riječ je o knjizi za slijepe čiji će naslov biti „Moderna umjetnost kroz dodir i zvuk”, a riječ je o svojevrsnom udžbeniku iz novije povijesti umjetnosti koncipiranom na temelju iskustava s projektom Taktilne galerije.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Takltilna galerija u Modernoj galeriji

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici