Matei Bejenaru – 'Umjetnost ne mijenja život, ali pomaže nam da ga razumijemo'

07.08.2009. Print | Pošalji link

Kad se kaže 'bijenale' obično se misli na Veneciju, a ako ne, onda već na neku od današnjih par stotina sličnih manifestacija koje se održavaju širom svijeta.

Venecijanski bijenale, živući fosil star malo više od stoljeća, poslužio je kao model za mnoštvo drugih izložbi te vrste, uz potrebne prilagodbe. Mlađe manifestacije tako rjeđe uključuju nacionalna predstavljanja i s tim u vezi natjecanje među državama, no element natjecanja itekako je ostao. Za svoje mjesto na karti kulture, suvremene umjetnosti i kulturnog turizma natječu se sada sami gradovi domaćini tih raznih novih bijenala. Među njima je i Periferic bijenale, koji se od 1997. održava u rumunjskom gradu Iasiju, a osnovao ga je jedan umjetnik.

Njegovo ime je Matei Bejenaru, u Iasiju nije rođen, no tamo je studirao i formirao se kao umjetnik, te mnogo toga što radi itekako ima veze s onim odakle dolazi. S Periferic bijenalom htio je, kako sam kaže, ponajprije pokušati 'staviti grad na međunarodnu kartu'. Iz festivala performansa s vremenom se ta manifestacija zaista i razvila u međunarodni bijenale suvremene umjetnosti, tematski se nastavlja baviti odnosom centra i periferije, a izložbe i niz drugih događanja služe nerijetko kao podloga za raspravu o povijesnom, društvenom i kulturnom kontekstu samog Iasija. Bejenaru još od devedesetih surađuje sa skupinom umjetnika, filozofa i sociologa, s kojima je početkom dvijetisućitih osnovao asocijaciju Vector. Kao i bijenale, ta institucija služi kao podrška lokalnoj umjetničkoj sceni, te izdaje istoimeni časopis, s vrlo malo sličica, ali zato puno teorijskih i kritičkih tekstova.

Krivo bi bilo potpuno odvajati njegovu ulogu organizatora, od onog što Matei Bejenaru radi kao umjetnik. Njegovi radovi su društveno angažirani, vrlo se često tiču konteksta ili zajednice iz koje sam potječe, neovisno o tome izlaže li ih u Barceloni ili u Tate Modernu u Londonu. Osim toga, njegov umjetnički svjetonazor formirao se paralelno sa sudjelovanjem u organiziranju rumunjske suvremenoumjetničke scene sredinom devedesetih.

«U usporedbi s drugim zemljama koje sam upoznao, u Rumunjskoj nije bilo prave, strukturirane podloge za suvremenu umjetnost. Nismo imali generaciju apstraktnih umjetnika pedesetih kao što ste vi imali u bivšoj Jugoslaviji, a nismo imali ni generaciju koja se kasnih šezdesetih i sedamdesetih bavila konceptualnom umjetnošću. Razlog je ponajviše taj što je politička situacija u Rumunjskoj je bila potpuno drukčija, i to ne samo od one u bivšoj Jugoslaviji, nego i drugim istočnim zemljama poput Poljske, Čehoslovačke ili Mađarske. U takvim okolnostima sam prije petnaestak godina sa svojim sam kolegama počeo razmišljati o umjetnosti, o tome kakvu umjetnost možemo stvarati, te na koje načine ju komunicirati. Dakle, to je bio početak.»

Određeni potencijal, dodaje Bejenaru, u toj sredini je ipak postojao. Iasi je sveučilišni grad, a sa svojih 400 tisuća stanovnika treći najveći grad u Rumunjskoj. Ima jaku tradiciju židovske kulture, a neki od važnih avangardnih umjetnika, poput Tristana Tzare, rođeni su u moldovskoj regiji, čiji je simbolički glavni grad upravo Iasi. Naravno, Tzara je odselio u Pariz, ali mali trag koji je ostavio za Mateija Bejenarua je značajan kao referenca, pogotovo u nedostatku čvršće tradicije eksperimentalne i avangardne umjetnosti. Nova suvremena umjetnička scena u Iasiju na neki je način proizvod zajedničkog rada sociologa, filozofa i umjetnika. Bejenaru će reći kako su jedni mnogo naučili od drugih, što je za sve njih bilo izuzetno važno, pogotovo u specifičnom kontekstu sredine devedesetih u Rumunjskoj.

«Sociolozi su naučili umjetnike kako gledati na ulicu, filozofi su doprinijeli teoretskom artikulacijom koncepata, s teorijom, te sa svojim političkim razmišljanjem. Nismo svi imali iste mehanizme čitanja društva. Bila su to teška vremena, a mi smo se u početku okupili čisto kao skupina prijatelja koji su zajedno pili pivo, družili se, i bili frustrirani situacijom u zemlji tih godina. Bili smo izolirana zemlja. Sredinom devedesetih nitko nije imao ideju o tome kakva će nam biti budućnost. Postojao je strah kako ćemo i dalje ostati pod ruskim utjecajem, te kako će samo one zemlje koje su bliže srednjoj Europi biti integrirane u Zapadni svijet». 

Solidarnost i suradnja među intelektualcima u tom su razdoblju, kaže Bejenaru, bile prijeko potrebne. Magazin Vector povezao je filozofe, sociologe i umjetnike u istraživanju i tumačenju lokalnog konteksta Iasija i Rumunjske u odnosu na druge regionalne kontekste. Jedan od zadataka Vectora bio je staranje mreže s drugim neovisnim umjetničkim institucijama iz regije. Danas se unutar te mreže zajednički produciraju programi i realiziraju međunarodne razmjene umjetnika. Za Bejenarua su sve te aktivnosti dio procesa učenja i razumijevanja sličnosti i razlika, budući da svaka istočnoeuropska zemlja ima svoju specifičnost, odnosno svoje specifične parametre koji utječu na umjetničku produkciju. Osim toga, iskustva s organiziranjem događanja, komunikacijom s drugim institucijama, te s različitim interdisciplinarnim suradnjama, u mnogo toga su odredila i Bejenaruovu vlastitu umjetničku praksu posljednjih petnaestak godina.

«Kad sam tijekom posljednje dvije godine fakulteta počeo raditi i izlagati, imao sam posve drugačije interese. Znao sam puno manje nego što sada znam. Ali bivajući uključen u organizacijski rad, u kreiranje scene i institucija na njoj,  postupno sam se pomaknuo prema području umjetnosti koja je bazirana na interakciji, na analizama različitih društvenih aspekata života, a počele su me posebno zanimati i izvedbene forme unutar umjetnosti. Zaista mislim kako je ono što danas radim kao umjetnik rezultat petnaestogodišnjeg organizacijskog iskustva.»

Naučio je, kaže, kako kucati na vrata odgovarajućih institucija, kako ishoditi dozvole, te općenito kako raditi s ljudima. Za društveno angažiranu umjetnost kakvu Bejenaru prakticira, te vještine su možda i one najvažnije. «Želim uprti prstom u gumb za uzbunu, a to se pak odnosi na različite aspekte društva u kojem živim. Vrlo smo polarizirano društvo, sa puno kontradikcija i problematika koje utječu na naše živote u ovim tranzicijskim vremenima. Želim istaknuti, otkriti, pokazati one aspekte života o kojima ne govorimo tako puno i često. Ovo nije relevantno samo za rumunjski kontekst, nego i za mnogo širi, jer mi je namjera zapravo pokazati na koje sve načine globalizacija utječe na moju zemlju i regiju.»

Dvjema temama Matei Bejenaru se često vraća u svojim radovima. Obje proizlaze iz rumunjskog, ali i ne samo rumunjskog nego općenito takozvanog tranzicijskog konteksta, a međusobno su prilično čvrsto povezane. Naime, riječ je o temi migracija i temi rada. Rumunjska ima oko 22 milijuna stanovnika, od čega 3 milijuna radno sposobnih još i danas živi izvan zemlje. Ova situacija, kaže Bejenaru, utječe na sve do devedesetih godina prilično zatvoreno društvo. Istodobno, smatra kako je uloga umjetnika 'skenirati' što se u tom društvu događa, i kako se procesi tranzicije i globalizacije reflektiraju na ljudske živote.

Umjetnost, po njegovom mišljenju, nikad neće promijeniti život, ali zato može imati utjecaj na to kako ga razumijemo. Što se tiče teme migracija, dobar primjer je njegov projekt «Travelling guide», koji je razvijao od 2005. do 2007. Riječ je o pravom vodiču napisanom za ilegalne radne imigrante iz Rumunjske, koji sadrži niz detaljnih instrukcija kako ući u Veliku Britaniju bez vize. «Riječ je o istraživanju na osnovu razgovora s ljudima koji su zaista i uspjeli ući u Veliku Britaniju bez vize, dakle ilegalno. Oni su mi dali sve potrebne informacije, a ja sam ih samo skupio na jednom mjestu i strukturirao ih u formu turističkog vodiča. Vodič je tiskan, te je bio distribuiran na razne načine - unutar umjetničkog sistema, ali također i uz pomoć dviju pravih putničkih agencija iz Rumunjske. To je rad u kojem sam dodirnuo pitanje migracija, a gdje god sam ga izlagao, izazvao je polemike.»

Nakon što je rad izlagan u Beču, umjetnik je dobio poziv od novinara magazina Times. Objavljen je intervju o projektu, pri čemu naglasak uopće nije bio na njegovim umjetničkim i konceptualnim kvalitetama, nego na samoj temi ilegalnih imigranata. Novinar je, primjerice, tražio od Bejenarua da mu kaže odobrava li ilegalni ulazak imigranata u Veliku Britaniju. «Normalno, izbjegao sam odgovor na pitanje, jer to nije bila ni tema niti cilj projekta. Ali činjenica je kako su zbog te izložbe novinari iz utjecajnih časopisa pisali članke o tome, te sam posredno uspio staviti na javnu raspravu ne samo pitanje migracija, nego i prešutnu potrebu unutar same Britanije za jeftinom radnom snagom. Naime, ukoliko pročitate vodič vidjet ćete kako nije nimalo teško ući u zemlju ako to zaista želite. Postoji rizik, no sam je sustav takav da vam zapravo omogućuje ostati, jer je Britancima potrebna jeftina radna snaga iz Istočne Europe, pogotovo Bugarske i Rumunjske. Bilo mi je važno da se ovo osvijesti u javnosti, i nije nimalo čudno da je projekt odmah izazvao reakcije u medijima.»

Temom rada i imigranata, ali onih legalnih, Bejenaru se pozabavio u projektu «Strawberry fields forever», realiziranom u Barceloni. Iza naslova posuđenog iz pjesme Beatlesa, stoji zapravo priča o rumunjskim beračima jagoda, koji rade na farmi tridesetak kilometara udaljenoj od grada. U dogovoru s njima, umjetnik je preuzeo dio jagoda namijenjenih tržištu EU, od njih je sam napravo pekmez. Novac koji je dobio njegovom prodajom u Barceloni slao je natrag radnicima, a na etiketama prodanih tegli bio je otisnut tekst o situaciji u kojoj oni žive i rade.

«Mogu reći da je pekmez vrlo ukusan, a radio sam ga inače prema receptu svoje bake. Uglavnom, ovim radom pokrenuo sam raspravu o situaciji tih radnika. Zašto su se uopće tamo našli? Španjolskoj odgovara da ih imaju, jer su spremni raditi za male plaće ispod državnog standarda. Rumunjima je također odgovaralo, jer u svojoj zemlji nisu imali posla, pa su otišli raditi u Španjolsku bez obzira na to što su znali da će biti slabo plaćeni. Situacija se promijenila od 2007., kada je Rumunjska postala članica EU i kada je standard počeo rasti. Sada dolazi više radnika iz Ukrajine i Moldove, koji su spremni prihvatiti slabo plaćene poslove. Ovaj proces je također nešto o čemu treba razmišljati.»

Iako je ukazivanje na neke od takvih situacija ono glavno čime se Bejenaru bavi, on ne zanemaruje formu u korist 'sadržaja'. Uz fotografije, različite tablice, dokumentaciju i video radove, nerijetko bitnu ulogu igraju i objekti koji privlače pažnju. Primjerice, stol za stolni tenis u sklopu jednog projekta postavljen u galeriji može se gledati kao izložak, no njegova je prava funkcija da služi socijalizaciji među ljudima koji će zaista zaigrati neku partiju u tom prostoru. Drugdje, pak, predimenzionirane majice i hlače ostavljaju gledatelja zbunjenog, sve dok ne otkrije kako njihova veličina zapravo samo preslikava nesrazmjer plaća tekstilnih radnika iz jedne države, i njihovih kolega koji za istu kompaniju rade negdje drugdje.

«Kao umjetnik uvijek pokušavam postići ravnotežu između senzualnosti predmeta i koncepta. Na mnogim izložbama izlažem artefakte koji su preuzeti iz određenih situacija. Spomenuli ste projekt u kojem koristim preveliku odjeću. Slično kao i drugdje, ovdje sam htio ukazati na to kako je jeftina radna snaga u Rumunjskoj iskorištavana od tekstilnih kompanija koje su tamo preselile svoje tvornice kasnih devedesetih. Svi su to tada, naravno, znali. Međutim, kad sam izložio predimenzionirane komade odjeće, tek onda sam ljude zaista uspio zainteresirati za ovu temu. Takvi vas predmeti privuku, a kad priđete bliže, stvarnost vas ošine po nosu.»

Matei Bejenaru samo je jedan od suvremenih umjetnika čija praksa uključuje rad s ljudima i njihovo izravno sudjelovanje u projektima. Pitanje koje si takvi umjetnici uvijek postavljaju je – što ti ljudi dobivaju zauzvrat. «Kao prvo, osobno ne mislim da će dobiti nešto konkretno. U nekim slučajevima dobivaju simboličan iznos novca, kao što su radnici u spomenutom projektu «Strawberry fields forever» dobili novac od prodanih tegli pekmeza. U slučaju 250 Rumunja s kojima sam radio performans u Londonu, nitko od njih nije očekivao neku naknadu za sudjelovanje. Vjerujem da su bili zadovoljni i ponosni zbog toga što su njihova imena bila zapisana na zidu u galeriji Level 2 Tate Moderna. Osim toga, možda oni nisu ništa dobili osobno, ali jesu nešto dobili kao zajednica. Projekt je progovarao o rumunjskoj zajednici u Londonu pokazujući njen građanski duh. Od toga, dakle, nitko nije ništa dobio individualno, ali sam imidž zajednice dobio je bolju vidljivost.»

Pitanje vidljivosti bilo je jedno od onih ključnih iz kojih se formirao i Periferic bijenale. To nije klasični bijenale na koji ljudi dolaze konzumirati umjetnost, nego je riječ o projektu koji pokazuje različite aspekte grada i daje lokalnoj publici mogućnost da vidi zanimljive radove koji tematiziraju upravo njihov kontekst. „Drugi važan razlog za organiziranje bijenala bila je želja da stavimo grad na međunarodnu kartu, te da razvijemo bolju kvalitetu lokalne produkcije umjetnosti. U svakom izdanju Bijenala izlagao je barem jedan umjetnik iz naše sredine. Za njih same bilo je korisno i izazovno sudjelovati u toj manifestaciji, kao i imati mogućnost financijski i logistički producirati projekt kakav su željeli. Osim svega ovoga, mislim da Bijenale ima i vrlo važnu edukativnu dimenziju.»

Osim što nastavlja izlagati, Matei Bejenaru i dalje je direktor Periferic bijenala, dok koncepcije pojedinačnih njegovih izdanja prepušta međunarodnim kustosima. Tu manifestaciju, ali i vlastiti umjetnički rad, predstavio je nedavno zagrebačkoj publici na jednom od predavanja u sklopu programa Mikropolitike, održanom u Galeriji Miroslav Kraljević. O samom bijenalu - koji se održava kao kontinuirana serija događanja, i to ne samo vezanih uz dvogodišnji ritam izložbi - možete više saznati na adresi www.periferic.org.

(M.G.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici