53. venecijanski bijenale – 'Stvaranje svjetova'

19.08.2009. Print | Pošalji link

Venecijanski bijenale oduvijek je bio svijet za sebe, svojevrsni Disneyland za ljubitelje umjetnosti, svijet u malome, a opet, za prosječnog gledatelja, uvijek veći i uvjerljivo nadmoćan.

Nacionalni paviljoni od kojih svaki traži pažnju, strpljenje i razumijevanje, stotine umjetnika od kojih je svaki došao odnekud drugdje, i još mnogo, mnogo više publike koja na svim svojim raznim poznatim i nepoznatim jezicima čavrlja u redovima za ulaznice, brzu hranu, i u bezbrojnim izložbenim dvoranama gdje pronalaze ono po što su došli, pa i mnogo više od toga.

Naravno, dio svega onog viđenog u Veneciji za vrijeme Bijenala uvijek se brzo zaboravi, dio neizbježno promakne u lutanju uskim uličicama, a ono najbolje što Bijenale nudi nerijetko ostaje u sjećanju kao sjajna stvar zbog koje vam je žao da za nju niste imali više vremena. Zato će svatko Bijenale neizbježno vidjeti drugačije, svaki će ga posjetitelj u svojoj glavi rekonstruirati na drugi način, kao svoju vlastitu priču o Veneciji tog ljeta ili jeseni.

Jedan od najmlađih umjetničkih direktora u povijesti Venecijanskog bijenala, Daniel Birnbaum, u svojem uvodnom tekstu kojim objašnjava kako je i zašto došlo do Stvaranja svjetova, što je tematski naslov 53. izdanja jedne od najvećih, a još uvijek i najvažnijih grupnih izložbi u svijetu, implicira da je ta težnja sadržana u svakom umjetničkom djelu. Ono, tvrdi kurator tog, kako ga posprdno nazivaju, sajma likovne umjetnosti, nije ni objekt niti roba, nego reprezentira viziju svijeta, a ako ga se ozbiljno shvati, ne Birnbauma nego umjetničko djelo, mora ga se gledati i kao jedan od načina stvaranja svijeta. Šarena perspektiva iza tog naslova koji sve obuhvaća ako to želi i ako ga se "uzme ozbiljno", podrazumijeva gotovo sve, a izbor uz takav kriterij sve je samo ne izbor. Umjetnički direktor 53. Venecijanskog bijenala možda nije želio birati, ali ni publika, koje u Veneciji uvijek ima, ionako nema izbora pa u tih par sati koliko im dopušta jednodnevna ulaznica mora prihvatiti, shvatiti ili barem pokušati uzeti ozbiljno zaista preveliku količinu umjetnosti, s navodnim znacima i bez njih.

Svakom posjetitelju Bijenala prvi je zadatak svladati njegove gabarite, kako prostorne tako i organizacijske - pročitati mapu i shvatiti da se on proteže po cijelom gradu, ali da su najvažnije dvije točke - Giardini ili vrtovi gdje već stotinjak godina stoje nacionalni paviljoni otkuda je Bijenale i počeo, te Arsenal, nekadašnje venecijansko brodogradilište. Među paviljonima u  Giardinima jedna je velika i važna iznimka.

Riječ je o Talijanskom paviljonu koji je u međuvremenu postao internacionalni a onda je konačno i postao tek glavni, zapravo paviljon jednostavno nazvan Bijenalskim. On je jedini dio Giardina koji zaista nosi težinu i iluziju Venecijanskog bijenala kao donekle koncipirane izložbe, dok nacionalni paviljoni na temu smotre mogu reagirati na potpuno neovisan način, što uglavnom i čine. S jedne je strane dakle nacionalna promocija svoje, domaće umjetnosti, a doslovno vrata do je i najveći paviljon čija tema najavljuje odustajanje od kategorija nacionalnog i isticanje individualizma, jer svaki je umjetnički rad, kako tvrdi umjetnički ravnatelj, svijet za sebe. Zvuči pomalo šizofreno, a na terenu je još gore.

Drugi dio tematskog dijela Bijenala manje je reprezentativan jer je već godinama skriven u Arsenalu, starom, nekad brodograđevnom, a danas policijskom i vojnom dijelu Venecije gdje  turistima nije dozvoljen pristup. Umjesto u kičastim paviljonima Giardina građenim podjednako s reprezentativnom kao i kompetitivnom namjerom, u bivšim tvorničkim halama i samim je radovima nekako lakše, jer je prostor bitno manje definiran i time inspirativniji. Zato je uvijek taj dio u Arsenalu probavljiviji i zanimljiviji, čak i ako ga se "uzme ozbiljno".

Domaća reprezentacija ponovno je, nakon iskoraka koje su na prošli izdanjima pokušali napraviti Leonida Kovač ili Slaven Tolj, pokazala hrvatsko slikarstvo. Ovogodišnja izbornica Biserka Rauter Plančić, odlučila se za tri generacije domaćih slikara: Nikolu Koydla, Zoltana Novaka i Matka Vekića, čije je radove Getulio Alviani rasporedio po reprezentativnim prostorima palače Querini Stampalia. S arhitektonskim intervencijama čuvenog Carla Scarpe koje jedinstveno obilježavavaju svaki ambijent, još se donekle mogao nositi opus Julija Knifera kada ga je u njega ugurao Zvonko Maković, ali Koydlove pomalo anakrone apstrakcije nemaju previše šanse. U nešto boljem položaju su goleme Novakove slike pune metafizičkih narativa, jer njima bi se ponosio svaki nacionalni paviljon koji, kao i ovaj naš, ne zna što bi uopće trebao pokazati na jednoj od najvećih svjetskih smotri suvremene umjetnosti. Vekićevi radovi pak, osim što bi zbog crno-bijele obrade filmskih motiva mogle krasiti bilo koji objekt široke potrošnje, od šalica do školskih bilježnica i plastičnih sandala, ujedno su i jedino što donekle korespondira sa zanimljivijim ali manjim dijelom ovogodišnjeg Bijenala. Ipak, domaćoj organizaciji treba dati i jednu pohvalu - iako se ulaz u paviljon naplaćuje bez obzira na posjedovanje ulaznice za Bijenale u sklopu kojeg jest, građani Hrvatske s pasošem ulaze  besplatno, što ranije nije bio slučaj.

Sveukupno, treba li stvari ipak grubo grupirati, radove na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu moglo bi se svrstati u nekoliko kategorija. Naravno, kao i uvijek, postoji ona socijalno osviještena struja, koja brine za Treći svijet, za izbjeglice, azilante, emigrante i gastarbajtere. Druga je grupa ona koja pokušava reagirati na samu činjenicu Venecijanskog bijenala, točnije prije na činjenicu same Venecije, što je naravno, puno lakše, nego na samu izložbu koja bi bila ali i ne bi bila najobičniji sajam ili tek još jedan institucionalni i razvikani mamac za turiste. Treću, i ove godine poprilično iznenađujuće veliku grupu radova, bez obzira je li riječ o tematskom dijelu Bijenala ili nacionalnim reprezentacijama, čine umjetnici koji svoj rad prezentiraju sami i samima sobom, uglavnom tako da izložbeni prostor pretvaraju u životni. Toj gruboj kategorizaciji treba dodati i poneku osobnu opsesiju, manifestiranu u pravilu prikupljanjem predmeta ove ili one vrste ili namjene, kao i neke sasvim autonomne svjetove, za suvremenost uglavnom a komunikabilnost potpuno nezainteresirane. 

Treba ipak razumjeti da na sajmu veličine Venecijanskog bijenala čak i dobronamjerni posjetitelj ne može pojedinom radu dati više od nekoliko minuta. Tako najbolje prolaze ili jednostavnije konceptualne igrice ili vizualno atraktivni radovi, po mogućnosti oni koji pritom i nude barem komadić na brzinu razumljive poruke ili poente. Na primjer, dok klasika Brucea Naumana u paviljonu Sjedinjenih Američkih Država većina uzima tek kao referentnu činjenicu, jednostavne "Instrukcije" Yoko Ono, ili oglas o samima sebi koji su u dnevnim novinama na početku svojeg djelovanja objavili Gilbert & George, i danas plijene pažnju, pa čak i zabavljaju. 

U, uvjetno rečeno, podvrstu koja se bavi samom Venecijom ulazi nekoliko zanimljivih radova. Na primjer, Aleksanda Mir je tiskala milijun razglednica Venecije koje posjetitelji mogu slobodno uzeti. «Kvaka je u tome što su na njima zapravo fotografije stotinjak svjetskih više ili manje poznatih gradova koji se ponose svojim plažama, rijekama ili kanalima, ali preko tih fotografija piše jednostavno - Venecija. Meksikanac Hector Zamora je pak izmislio još jedan venecijanski festival, utrku cepelina iznad grada, dok se Jorge Otero Pailos zabavljao općom i trajnom fascinacijom poviješću Venecije tako što je plahtom od lateksa očistio zid Duždeve palače, čime je zapravo posvojio njegovu stoljetnu patinu. Reakcije konzervativnih konzervatora na taj rad tek se očekuju.
 
Osim neke od milijun razglednica Aleksandre Mir, iz ovogodišnje bijenalske Venecije posjetitelj će se doma vjerojatno vratiti i s vrećom kupljenih ili besplatno dijeljenih kataloga, publikacija i drugih predmeta u rasponu od suvenira do onih stvari koje će mu zaista i koristiti. Najprestižnija i uvjerljivo najveća međunarodna izložba suvremene umjetnosti traje još dugo, sve do 22. studenog, ali kao i uvijek, bez dobrih nekoliko dana ranog ustajanja, dosta hodanja i vrlo ambiciozno organiziranog rasporeda, nema pravog doživljaja niti ozbiljnijeg razgleda Venecijanskog bijenala.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
'Stvaranje svjetova' u Veneciji
Matei Bejenaru – 'Umjetnost ne mijenja život, ali pomaže nam da ga razumijemo'
Noćne slike - Zoltan Novak
U Veneciju na bijenale putuju Koydl, Novak i Vekić
Venecijanski bijenale – hrvatskom patetikom protiv 'groblja kulture'
Likovnost - godišnji pregled 2008.
Hrvatski arhitekti na Venecijanskom bijenalu
11. Međunarodna izložba arhitekture u Veneciji
Novi uspjeh kustoskog tima WHW
Kustoski tim WHW radi 11. Istanbulski bijenale

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici