Grubićeva 'Priča s istočne strane' na Istanbulskom bijenalu

26.08.2009. Print | Pošalji link

Socijalni i etički angažman nekako su uvijek bili u središtu umjetničkog djelovanja Igora Grubića, čak i kada se radilo o, u svemu drugome, vrlo različitim radovima.

Tijekom posljednjih godinu i pol dana bio je prilično aktivan, pa nije teško ni pronaći dobre primjere. Naime, čitavo to razdoblje obilježila je vrlo ekstenzivna serija svakodnevnih akcija «366 rituala oslobađanja», dok su istovremeno reaktualizirani i neki drugi njegovi projekti, do tada neizlagani u Zagrebu.

Video instalaciju «East side story», domaćoj publici prvi put pokazanu na posljednjem Zagrebačkom salonu primijenjene umjetnosti i dizajna, sprema se sada izložiti i u sklopu Istanbulskog bijenala. Upravo je izdana i knjiga «366 rituala oslobađanja», kojom je i taj projekt konačno zaključen, jer je u vrijeme istoimene izložbe s dokumentacijom ove serije akcija u javnom prostoru projekt još uvijek trajao. Ubrzo nakon otvorenja Istanbulskog bijenala, čije 11. izdanje kurira zagrebački kustoski tim WHW, u Beogradu će pak početi Oktobarski salon, koji je i dalje jedna od najvažnijih umjetničkih manifestacija u regiji, a Grubić i za tu priliku priprema posve novi rad. Zvuči kao gomila posla u kratkom vremenu, ali umjetnik se očito naučio na onaj tempo kojim je odrađivao već spomenute 'rituale oslobađanja'. Svrha čitavog tog projekta ionako i jest dobrim dijelom bila osobna 'borba protiv vlastite letargije i lijenosti'.

S radom «East side story» domaća se publika još najmanje stigla upoznati, iako se sama priča iza njega itekako tiče i ove sredine. Rad je originalno produciran za samostalnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu nakon uspjeha ranije izložbe «Anđeli garavog lica». Igor Grubić kaže kako je, dobivši još jednu priliku za izlaganje, odmah počeo razmišljati o projektu koji bi se ticao i sredine u kojoj će biti predstavljen, ali i sredine iz koje dolazi. A jedan od društvenih problema koji je podjednako karakterističan za obje je i onaj odnosa prema seksualnim manjinama. Kako je sve donedavno radio kao producent u studiju Fade In, imao je na raspolaganju arhivske snimke prvih Gay pride-a u Zagrebu i Beogradu. Na njima su zabilježeni i svi nasilni ispadi i agresivne reakcije na Povorke ponosa 2001. i 2002. u tim gradovima, i to je bio početni materijal. Prva ideja bila je, prisjeća se Grubić, napraviti dokumentarac koji bi sadržavao, između ostaloga, i intervjue s protagonistima jedne i druge strane. Rezultat je, međutim, na kraju bio rad koji je ipak mnogo manje dokumentarističan, a mnogo više, na određen način - tjelesan.

«Pregledavajući te snimke, svaki put mi se javljala ista reakcija u želucu. Brutalne su i šokantne, ostavljaju te u nevjerici da ljudi zaista mogu biti toliko okrutni prema nekome samo zato što je drugačiji od njih. Zbog mučnine kao fizičke reakcije znao sam od početka kako želim napraviti jednako tako 'fizički' rad, odnosno rad s tijelom. Tako sam došao na ideju da radim s plesačima. Ples dovoljno opisuje, a istovremeno i transformira sav taj negativitet gotovo u nekom ritualnom smislu.»

«East side story» izlaže se u obliku dvokanalne video instalacije. Jedna video projekcija sastoji se od kompiliranih dokumentarnih snimaka Beogradskog i Zagrebačkog Pride-a, te agresivnih reakcija na njih 2001. i 2002. godine. Na drugoj strani prikazuju se pak snimke u kojima plesači reinterpretiraju neke od istih tih scena na približno istim lokacijama. Koreografiju potpisuje Irma Omerzo, a u realizaciji rada kao plesači su sudjelovali Pravdan Devlahović, Darko Japelj, Zrinka Šimičić i Zrinka Užbinec.

«Plesači su reagirali tako što su povremeno preuzimali ulogu žrtve, povremeno ulogu agresora, a povremeno bi reagirali na osnovu nekih svojih unutrašnjih impulsa. rezultat je za mene bio fascinantan, ali čitav proces trajao je nekoliko mjeseci. Svaka dva ili tri dana isprobavali smo izvedbe na trgovima i ulicama. Cilj nam je bio izvoditi rituale iscjeljenja na istim onim lokacijama gdje su se odvijali i ti zastrašujući događaji.»

Iako je «East side story» u svom konačnom obliku namijenjen galerijskom izlaganju, u osnovi je to ipak još jedan od radova koji uključuju izlazak na ulicu i kratkotrajno interveniranje u javni prostor. Grubić kaže kako takve strategije kod njega igraju jako bitnu ulogu, jer je često zapravo riječ o puštanju svog glasa u javnom prostoru, te jasnom i glasnom izražavanju mišljenja.

«Sama ideja takvog djelovanja sadrži i intenciju da potakne druge da puste svoj glas: da jasno kažu što misle, da se suprotstave, kritiziraju i reagiraju na kreativan način. Uvijek je riječ o kreativnom djelovanju. Društvena svijest u našoj zajednici i dalje je poprilično pasivna. Mislim da građani još uvijek nisu svjesni toga da su oni ti koji kreiraju situaciju u društvu, a sve što je potrebno je pustiti glas, bilo individualno, bilo udruženo.»

Naravno, udruživanje istomišljenika ima puno jaču kritičku oštricu, te samim tim može biti i djelotvornije. Ekspresivnim plesnim izvedbama pokušalo se, dodaje Grubić, na suptilan način reagirati i djelovati na svijest zajednice. Sama koreografija je takva da ne odaje na prvi pogled o čemu se točno radi, pogotovo zato što plesači brzo skaču iz jedne uloge u drugu, ali prolaznici su odmah mogli prepoznati da je riječ o nekoj vrsti borbe.

«Oni bi gotovo u šoku stali i promatrali što se događa sve dok ne bi ugledali kamere. Ljudi se opuste čim vide fotoaparate i videokamere, jer im postane jasno kako se radi o insceniranoj situaciji. Ponekad su nam prilazili i ispitivali nas o tome što radimo, pa smo tako ulazili u neku vrstu dijaloga. Zanimljivo je da su nam uvijek davali podršku nakon što bismo im objasnili o čemu je riječ, ali isto tako, osjećali su da se radi o nečem zastrašujućem već i kroz samu plesnu interpretaciju koja se pred njima odvijala.»

Kreativno djelovanje, ili u ovom slučaju djelovanje skupine kreativaca, po umjetnikovom je mišljenju jedan mogući vid izraza otpora, koji pokušava popraviti tvrdokorno konzervativno društvo i svijest ljudi na bolje. Za sam rad važna je i odluka da se u montaži dokumentarnih materijala ne učini ništa što bi gledatelju moglo pomoći da jasno prepozna je li u nekoj od scena Zagreb ili Beograd. Neki elementi koji prepoznavanje olakšavaju sadržani su, međutim, u samim snimkama.

«Moguće je razaznati radi li se o Beogradu ili Zagrebu po nekima od političkih obilježja koja se pojavljuju na snimkama. U Beogradu su prema ljudima u paradi vikali 'ustaše', dok su u Zagrebu dočekani s povicima poput 'idite u Srbiju'. Zanimljivo je kako se tim rječnikom sve vrijeme upućuju jedni na druge. Kontinuirano kod njih postoji svijest o podjeli strana, o tome tko je 'ovdje', a tko je 'tamo'.»

Naslov «East side story» je referenca na mjuzikl i film «West side story», čija se priča vrti oko članova dviju zaraćenih tinejdžerskih bandi različitih etničkih i kulturnih pozadina. «Ipak, i u tim suprotstavljenim bandama postoje pojedinci koji su u stanju nadići netrpeljivost, predrasude i mržnju, te krenuti jedan drugome u susret. To je prisutno kao ideja unutar rada, ali sam naziv «East side story» upućuje na činjenicu da se problematika ovakvih tvrdokorno patrijarhalnih reakcija kontinuirano javlja upravo u zemljama bivšeg istočnog bloka i u gradovima kao što su Moskva, Budimpešta, Bukurešt, Beograd, Zagreb ili Sarajevo.»

Rad je dosad uspješno izlagan u Beogradu, u Zagrebu u sklopu Zagrebačkog salona gdje je dobio i nagradu, u Tallinu, Berlinu, a za tjedan dana bit će ponovno pokazan i u Istanbulu. Nešto bliže nama, u Beogradu se 2. listopada otvara ovogodišnji Oktobarski salon. Ništa čudno, recesija se i u susjednom nam zemlji odrazila na sredstva za kulturu, pa će izložba uključivati manji broj umjetnika nego što je bilo uobičajeno, te će se više koncentrirati na lokalnu scenu nego na međunarodnu.

Igor Grubić jedan je od pozvanih autora od kojih se očekuje da odgovore na temu salona pod nazivom «Okolnosti». Misli se zapravo na okolnosti u kojima se odvija sama izložba, od onih političkih i ekonomskih, do onih koji se tiču, primjerice, same umjetničke scene u Srbiji. Ovo posljednje tematizirat će Grubićev novi rad, koji će biti izlagan zajedno sa serijom fotografija «Anđeli garavog lica» i «East side Story». Rad koji će se zvati «Individualni kolektivizam» reagira na već spomenute recesijske 'okolnosti' i utoliko što je zamišljen da služi i kao neka vrsta PR-a čitavoj manifestaciji, ali i umjetnicima koji na njoj sudjeluju. Grubić, koji nerijetko kaže da mu je glavna motivacija u umjetnosti želja da učini nešto za zajednicu u kojoj djeluje, ovog je puta reagirao na nevidljivost i slabu prisutnost suvremene umjetnosti u javnim medijima.

«Moj prijedlog je bio napraviti TV portrete dvadesetak umjetnika koje bismo zatim pokušali plasirati u programe svih značajnijih televizijskih kuća u Srbiji. RTS, B92 i Studio B dobit će emisije besplatno, a svaka bi sadržavala i špicu koja bi jasno ukazivala da se radi o projektu vezanom uz Oktobarski salon. Bilo bi zanimljivo na taj način približiti suvremenu umjetnost gledateljima koji inače ne idu u galerije i muzeje.»

Zanimljivo je znati kako od sada već pradavnog projekta «TV galerije», koju je osamdesetih godina prošlog stoljeća na beogradskoj televiziji uređivala Dunja Blažević, suvremena umjetnost na televiziji nikad više nije bila praćena i prezentirana tako sustavno. Grubićev rad nosi naziv «Individualni kolektivizam», a on, prema autorovim riječima, ukazuje na potrebu da umjetnik u današnje vrijeme reagira na situaciju u društvu, umjesto da samozadovoljno sjedi zatvoren vlastitom ateljeu.

«Umjetnik koji je upućen na drugoga te koji promišlja i reagira na situaciju u društvu i zajednici uvijek oko sebe na neki način stvara jednu vrstu mreže. U tom smislu, odgovoran umjetnik koji je prema društvu i prema sebi usmjeren kritički duhovno se razvija i raste, a s njim se razvija i raste i mreža koju on uspostavlja. Ako se mijenjamo mi, mijenja se i zajednica, i to je čitava ideja oko 'Individualnog kolektivizma'.»

Nedavno je tiskana, a uskoro će biti i promovirana knjiga o projektu «366 rituala oslobađanja», koja sadrži iscrpnu dokumentaciju o brojnim intervencijama i akcijama koje je Grubić izveo tijekom 2008. i dijela 2009. godine. Budući da je, u skladu sa samom zamisli projekta, velik dio njih bio nenajavljen i nevidljiv, ukoričenje fotografija i tekstova o njima je i najprimjereniji način da se sve to predstavi publici. «366 rituala oslobađanja» opet uključuju neku vrstu socijalnog angažmana, ali rad je ipak i puno osobniji nego mnogi drugi Grubićevi raniji radovi na tom tragu. Svakodnevni «rituali» prije svega su služili oslobađanju i kanaliziranju emocija koje su vezane uz umjetnikov privatni život, no također i uz situaciju u društvu na koju kao pojedinac ima potrebu reagirati. To je bila, kaže, i neka vrsta borbe sa samim sobom.

«Tako sam se borio protiv vlastite letargije, pasivnosti, potrebe za konformizmom i sigurnošću. Imao sam jednostavno potrebu vratiti se nekom entuzijazmu i energiziranom stanju u kojem sam bio kao dvadesetogodišnjak. Smatram da je to pitanje stanja duha. Upustivši se u «366 rituala oslobađanja» i svakodnevne akcije doživio sam da je ta promjena moguća, i da je proces prilično psihološki transformirajući.»

U većini tih akcija Grubića se moglo prepoznati na ulici kako nosi plavo radničko odijelo. Riječ je na neki način o preuzimanju uloge, nekoj vrsti identifikacije, pa čak i odabiranju strana. «U situaciji u kojoj je nekolicina moćnika ekstremno bogata, dok drugi sve više postaju ekstremno siromašni, smatram kako je to nužno. Kao umjetnik mogu na sebe preuzeti određenu ulogu, dakle, kad oblačim radničko odijelo, na neki način sugeriram da se jednako kao i oni borim za radnička prava. Isto tako želim potaknuti i njih da se počnu više udruživati, da jasno kažu što ih sve smeta, što žele mijenjati i za što se treba boriti.»

Knjiga «366 rituala oslobađanja» sadrži eseje Antonije Majače i Sezgina Boynika, koji kontekstualiziraju ovaj projekt unutar cjelokupnog dosadašnjeg umjetnikovog rada, te kratke tekstove samog Igora Grubića koji opisuju i pojašnjavaju pojedinačne akcije. Slična publikacija, samo puno manjeg formata, tiskana je i za rad «East side story», koji će 12. rujna do 8. studenog biti izložen u sklopu Istanbulskog bijenala. Televizijski portreti umjetnika sudionika Oktobarskog salona, odnosno rad «Individualni kolektivizam», tek je u produkciji, ali nadamo se da ćemo ga s vremenom imati priliku vidjeti i u Hrvatskoj.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Gender Check - Velika izložba o 'muškom' i 'ženskom' u umjetnosti Istočne Europe
Bojana Pejić – Zašto ne Istočna Europa?
'Od čega čovjek živi?' - 11. Istanbulski bijenale
Istanbulski bijenale - uspjeh kustoskog kolektiva WHW
366 rituala oslobađanja - Igor Grubić
Igor Grubić spreman je za Istanbul
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!
Priručnik za kriminal Siniše Labrovića na Istanbulskom bijenalu
Narančasti pas ili nenapisana povijest performansa
Narančasti pas i druge priče – predstava o povijesti performansa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici