Paviljon Njirić+ arhitekata najavljuje 44. Zagrebački salon

14.09.2009. Print | Pošalji link

Svaka kulturna manifestacija trebala bi težiti i tome da ne bude samo priredba za uski elitni krug stručnjaka, nego i da uđe u stvarni život, kao i u ono što volimo zvati - javni prostor.

Zagrebački salon arhitekture ne samo da nije iznimka, nego bi u svoj iskorak u svakodnevno posebno trebao ulagati, između ostaloga i zato što izložbe o arhitekturi ne govore o svojoj temi toliko koliko govori sama arhitektura koja nas okružuje i stvarni prostor unutar kojeg se krećemo.

Salon počinje prvog dana listopada, ali jedan njegov mali dio vidljiv je, i zapravo se već neko vrijeme gradi, u strogom centru grada. Riječ je o neobičnom objektu točno preko puta Gradske kavane, dakle u neposrednoj blizini glavnog gradskog trga i katedrale, a potpisuju ga Hrvoje Njirić i Vedran Škopac iz ureda Njirić+ arhitekti. Ured je, naime, na 41. izdanju Zagrebačkog salona posvećenog arhitekturi dobio Grand prix, a već je odavno ustaljena praksa da se pobjednicima organizira samostalna izložba u sklopu sljedećeg izdanja Salona. Hrvoje Njirić i njegovi suradnici ove su godine, međutim, odlučili iskoristiti tu priliku da bi napravili nešto, barem u našim okvirima, potpuno novo.

Umjesto hermetične arhitektonske izložbe u nekom od zatvorenih galerijskih prostora, u izgradnji je paviljon čija je glavna namjera afirmirati postojeći javni gradski prostor. Ovakva praksa je u svijetu uobičajena, kao što je uobičajeno i to da se arhitektura koristi za brending gradova. Najbolji primjer je možda London i galerija Serpentine, koja tradicionalno poziva renomirane svjetske arhitekte da na odabranoj lokaciji na otvorenom izgrade nešto što je privremeno, ali istovremeno i prepoznatljivo. Ovo bi mogla postati i nova tradicija Salona arhitekture u Zagrebu, iako je sama inicijativa zapravo došla od autora prvog takvog paviljona čije bi se otvorenje trebalo dogoditi početkom listopada. Mjesto je zaboravljena livada koja nikad nije nizašto posebno služila, a namjera arhitekata je markirati ju, te privremeno stvoriti funkcionalan novi prostor koji bi bio poprište nekih novih događanja.

Hrvoje Njirić reći će kako su se kao autori konceptualno pomogli filmom Bustera Keatona «One Week». Riječ je o nijemom crno-bijelom ostvarenju iz dvadesetih godina prošlog stoljeća u kojem se Keaton kritički odnosi prema fenomenu industrijalizacije Amerike, i velike vjere, ali i skepse, u masovnu produkciju, prefabrikaciju i montažnu gradnju u arhitekturi tog doba. «Keaton svoju kritiku daje pričajući priču o peripetijama mladog para koji je naručio montažnu kuću da bi na kraju, koristeći izmijenjene upute za montažu, konstruirao nešto što nalikuje kući, ali nije posve na očekivanoj razini upotrebljivosti. U skladu s filmskom pričom, mi se na neki način pitamo tko je to u Hrvatskoj tko uzima prave upute a podmeće krive. Svjesni smo da je naš stambeni okoliš niskoga ranga, te da ta stambena produkcija jedva hvata korak s kulturnom stambenom Europom, a da ne govorim Skandinaviji kao posebnom fenomenu. Dakle, pitamo se što u tom procesu ne valja, i koji su to faktori koji dovode do iskrivljavanja inicijalno dobrih i pozitivnih ciljeva i namjera.»

Ovakvi paviljoni, kao privremene građevine, autorima daju maksimalnu slobodu da izraze ono što žele ili što misle da reprezentira njihov rad i način razmišljanja. Iz istog razloga, neki će paviljone nerijetko vidjeti i kao izraz ega i samopromocije arhitekta. Čak i ako je namjera autora suzbiti vlastiti ego, rezultat je i tada neka vrsta ekspresije. Dakako, Hrvoje Njirić želi ostati na tom tragu, ali što je još važnije, i dati čitavom projektu kritičku notu, odnosno, kroz njega provući svojevrsni osvrt na graditeljstvo u Hrvatskoj.

«Konkretno, napravili smo statističku analizu iz koje smo saznali da se preko pedeset posto hrvatskih domova gradi s plastičnim prozorima. Znamo koliko su oni nesretno rješenje, ali isto nam je tako jasno i da je zbog niske cijene često i jedino. Pročelja, odnosno fasade, također su u velikom postotku napravljene od bijelog stiropora na koji se zatim nanosi žbuka. To su banalne, ali i potencijalno štetne fasade, obzirom da stiropor nije zdrav materijal, te bi ga se po principima struke trebalo ugrađivati u zatvorene konstrukcije, kao što su temelji. Ravnajući se, dakle, prema statistici i prosjeku, odlučili smo naš paviljon napraviti od stiropora, sa plastičnim prozorima.»

Hrvoje Njirić kaže kako je kvaliteta svakog kreativnog čina, pa tako i arhitektonskog, da se on iščitava postupno i u slojevima. Puno toga ovisi i o dobi, obrazovanju i polazištima svakog gledatelja koji će se susresti s objektom, pa će se tako razlikovati i njihova čitanja i doživljaj onog što su vidjeli. Već sada su kao autori, kaže, svjedoci vrlo oprečnih reakcija građana - u rasponu od oduševljenja, do zaprepaštenosti pred uljezom koji si je zauzeo mjesto u neposrednoj blizini katedrale.

«Veseli me višeznačnost i mogućnost višestrukog čitanje. Kao autori smo neskloni otvoreno tumačiti rad, jer bismo radije da se taj naš kreativni čin prepozna, očita i odmota pred očima samog promatrača. Svakako priželjkujemo da rad bude i predmet strukovne polemike i kritike. O arhitekturi se treba javno govoriti, kao i o estetici i financijama.»

Zanimljivo je da je sam oblik paviljona zapravo generiran slučajno u računalu. Njirić kaže kako su isprobali pedesetak različitih varijanti, da bi na kraju odabrali jednu koja im se činila 'dovoljno posebnom, neobičnom, upečatljivom, pamtljivom', pa i dovoljno 'nespretnom' da bi mogla poduprijeti ideju koju su željeli komunicirati. «Nismo išli na herojsku estetiku i formalnu izvrsnost, nego na oblik koji bi mogao biti simpatičan u svojoj nezgrapnosti, razbarušenosti i neravnim konturnim linijama. Paviljon se, inače, osim izvana percipira i iznutra. Unutra će biti projekcije Keatonovog filma, tako da prolaznik može vidjeti paralele između našeg kreativnog čina i podloge koju smo uzeli. Isto tako, moguće su i aluzije na sakralno, budući da se objekt nalazi podno katedrale pa i sam podsjeća na malu kapelicu.» 

Umjesto oltara ova «kapelica» ima pult s elektronikom za kontrolu svjetla i projekcija. Aluzije na sakralno, istina, nisu nešto što promatrač nužno mora prepoznati, ali predstavljaju jednu od mogućih paralela i jedno od mogućih čitanja. Želja arhitekata bila je otvoriti dijalog o građevinama u javnom prostoru, kao i uopće o stvaranju javnog prostora kao takvog. Što se tiče forme, budući da je ona nasumce računalno proizvedena, sve se zapravo čini kao svojevrsna namjerna 'parodija estetike', ne toliko u konačnom rezultatu, koliko u samoj metodi.

«Parodija estetike i 'random' su riječi koje rado vidimo u vezi s vlastitim konceptom i postignutim rezultatom. Sraz između računala i banalnih, da ne kažem proskribiranih i prejeftinih, materijala, čini se kao vrlo bremenita, kompleksna i zanimljiva  sintaksa. S jedne strane, tu je low tech i vrlo rudimentarna ambicija, a s druge strane je nešto što je visoko tehnologizirano. Naime, sama forma je kompleksna, da ne govorim o projektiranju, izrezivanju i preciznoj montaži svih elemenata. Stalno kretanje između 'low' i 'high' je jedna bitna odrednica paviljona, i željeli bismo da se barem ta dva pola mogu jasno pročitati.» 

Paviljon, dakako, nije objekt baš posve bez funkcije. Natuknuo je to i Hrvoje Njirić, koji se nada kako će, osim za projekcije Buster Keatonovog filma koji je poslužio kao inspiracija i konceptualna podloga, paviljon biti i okvir za neke druge sadržaje. Paviljon bi od svog otvorenja trebao služiti građanima, različitim neprofitnim organizacijama, i udrugama većinom kulturnjačkog profila koje u njemu i uz njega besplatno mogu organizirati performanse, koncerte i druga događanja.

Da bi se do kraja pokrila i financijska konstrukcija, paviljon će djelomično biti ponuđen i komercijalnim subjektima, a njegov život i trajanje svakako će najviše definirati sami sadržaji, odnosno odaziv. Radi ovog posljednjeg arhitekti pozivaju kulturnjake najrazličitijih profila da pokušaju osmisliti projekte u kojima će iskoristiti ponuđeni im prostor, a mogu se javiti mailom na info@njiric.com. Otvorenje paviljona laureata prošlog Zagrebačkog salona arhitekture koincidirat će s otvorenjem ovogodišnjeg, 44. izdanja te manifestacije, 1. listopada. Riječ je, dakako, o efemernoj građevini koja će vjerojatno imati vijek trajanja od oko tri mjeseca. A ako 'nova tradicija' Salona zaživi, nešto ćemo slično na istoj ili drugoj lokaciji vidjeti opet za tri godine. 

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Zagrebački salon arhitekture
44. zagrebački salon – arhitektura 06-09
Niče privremeni paviljon ispod Katedrale

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici