Željko Kipke i 'nevidljivi' MSU

30.09.2009. Print | Pošalji link

Adresa Katarinin trg 2 odlazi u povijest, barem simbolički.

Riječ je, dakako, o prostoru gornjogradske palače Kulmer, koji je, pod različitim imenima, više od pedeset godina služio kao izložbeni prostor onoga što danas znamo kao Muzej suvremene umjetnosti. U vrijeme kad su sve oči uprte u drugu, prekosavsku lokaciju u Novom Zagrebu gdje će uskoro biti otvorena nova zgrada Muzeja, te, što je još važnije, konačno i njegov stalni postav, jednodnevna izložba koja će se 30.  rujna održati na staroj adresi MSU-a mala je gesta opraštanja od mjesta koje ima svoju nezanemarivo vrijednu povijest. Štoviše, u njemu su se dobrim dijelom tijekom desetljeća i oblikovale i prezentirale suvremene umjetničke prakse koje će MSU, ako je vjerovati novim službenim datumima, uskoro pokazati na jednom mjestu.

Jednodnevna izložba «Nevidljive galerije» Željka Kipkea ima i tematski veze s cijelom pričom. Koncipirana je oko istoimenog novog filma i povezanih dviju serija slika u kojima se Kipke bavi različitim galerijama u Zagrebu koje danas ili ne funkcioniraju kao takve, ili egzistiraju, ali na drugim mjestima, a zajedničko im je i što su sve bile značajna mjesta okupljanja protagonista suvremene umjetničke prakse.

Galerija, odnosno Prostor proširenih medija iz razdoblja osamdesetih, te Podroom dva su takva legendarna mjesta. Tu je i Salon Schira, koji zvuči manje poznato dok ga se ne poveže sa Studiom G, u kojem su se ranih šezdesetih događale neke od aktivnosti članova grupe Gorgona. Galerija «AM-M14F/1Z», ili u kraćoj verziji samo «AM» podudara se pak s inicijalima njenog tadašnjeg voditelja, a danas ravnatelja Umjetničke galerije u Dubrovniku, Antuna Maračića. Bila je ilegalna, djelovala je u razdoblju između 1987. i 1990. u iznajmljenom stanu u Martićevoj ulici, ali ugošćavala je izložbe brojnih danas, a i tada, renomiranih hrvatskih suvremenih autora. Zanimljivo je na istom tom popisu redom alternativnih, samoorganiziranih umjetničkih prostora, vidjeti i ime Muzeja, odnosno tada još Galerije suvremene umjetnosti na Gornjem gradu. Upravo kontekst u kojem je promatran, a smatra tako i Željko Kipke, govori mnogo o prostoru koji odlazi u povijest, te njegovom značenju i ulozi.

«To je bio jedan klasičan građanski stan sa sedam prostorija. Dakle, nije bila riječ o galeriji ili muzeju, ni u tradicionalnom, niti u netradicionalnom smislu. Doslovno su uselili u postojeću kuću, u kojoj se današnji, često vrlo zahtjevni suvremeni umjetnički projekti teško mogu realizirati. Taj je prostor proživio svoje i ušao u povijest. Sama gesta opraštanja čini mi se u redu, tim više što je i moj film pomalo intimistički. Moram priznati da žalim za tim prostorom, a i sam rad je jedan od mojih manje agresivnih. Ljudi će ga doživjeti kao nostalgičnog, iako mi to nije bila namjera.», kaže Kipke.

«Nevidljive galerije» je kratak, dvadesetminutni film koji njen autor najradije opisuje kao «laganu šetnju» kroz šest nekoć izložbenih prostora u Zagrebu, s malom rekapitulacijom zbivanja. U njemu Željko Kipke priča i o svojim osobnim iskustvima vezanim uz te prostore, prepričava određene anegdote, ali posredno govori i o Zagrebu u razdoblju od početka 60-ih do početka 90-ih godina. Jedno od mjesta koje je posjetio je i Multimedijalni centar u Savskoj 25, koji, doduše, još egzistira, ali Kipke će ipak reći kako «to više nije onaj MM kakav je nekad bio.

«Više se tamo ne vrte značajni filmski programi, sporadično vidim da se realiziraju neki kazališni projekti, ali ne možemo više govoriti o pravom multimedijalnom centru. MM je danas jednostavno programski zapušten. O tome zapravo i govorim - o zapuštenosti tih prostora. Oni su ili zapušteni, ili su prenamijenjeni, ili su se institucije iz njih iselile, kao što se dogodilo s MSU-om i Galerijom PM.»

Osim filma, na izložbi će biti predstavljene i dvije serije slika: «Nevidljive galerije» i «Zagrebačke galerije lete u nebo». Ovaj drugi naziv zvuči ilustrativno, ali tako je nekako zamišljen i sam ciklus.

«Slike su», kaže Kipke, «ilustrativne, i to zato što su to 'slike s razlogom'. Vrlo sam pedantno naslikao zgrade u kojima su se galerije nekad nalazile, minuciozno, sa svim detaljima, i točno se na njima može vidjeti koji su to prostori. U ciklusu «Zagrebačke galerije lete u nebo» one su doslovno naslikane kao da su u orbiti iznad Zemlje, ispucane u svemir.»

U drugih šest slika, autor se koncentrirao na ploče s uličnim brojevima kakve se nalaze uz ulazna vrata nekadašnjih galerija. Kipke se i inače u svojoj slikarskoj praksi nerijetko bavi objektima i prostorima. Dapače, kaže kako ima 'specijalan' odnos prema prostorima i energijama, odnosno, frekvencijama tih prostora. Jedna slikarska šetnja takvim prostorima, u ovom slučaju konkretno i institucionalnim, dogodila se prije deset godina, s ciklusom koji se zvao «Kletve». Ona tada upućena Muzeju suvremene umjetnosti, glasila je: «I ne probudili se do daljnjega», iako će Kipke danas reći kako se nada da će Muzej vrlo skoro «zaživjeti punim plućima».
 
«Pripadam jednoj aktivistički raspoloženoj generaciji koja je bila nezadovoljna s njihovom tromošću. Iz današnje perspektive, možda je bolje reći kako institucije ipak ne mogu biti toliko aktivne koliko mogu biti pojedinci i umjetnici. Pretpostavljam da će se nešto promijeniti, iako se ništa nije bitno promijenilo nakon «Kletvi». Kustosi i drugi zaposlenici MSU-a su se ozbiljno počeli baviti činjenicom preseljenja, a nakon svega toga vidjet ćemo kojim će tempom nastaviti. Nadam se da će biti puno aktivniji, pogotovo s obzirom na umjetnike, koji očekuju žestoku aktivnost.»

Film «Nevidljive galerije» sadrži naraciju u prvom licu, gdje umjetnik izlaže sjećanja, ali i svoje subjektivne stavove. Na kraju priče o nekadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, izreći će kako sa skepsom prati izgradnju nove zgrade MSU-a, te da ne vjeruje da će monumentalno zdanje samo po sebi popraviti pomanjkanje zanimanja za suvremenu likovnu praksu. To, međutim, ne vjeruje nitko, a činjenice su svjesni i sami kustosi koji rade na dovršenju stalnog postava. Željko Kipke nije jedini koji smatra kako će već i samo otvaranje takvog prostora, a time i otvaranje jedne dosad, prije svega mlađim generacijama, nedostupne povijesti - ključan događaj za ovu sredinu.

«To je prilika da MSU pokaže domaću scenu. Za internacionalnu scenu se uglavnom zna, jer nju se može vidjet po silnim drugim muzejima po Europi. Ono što je zaista bitno su radovi i arhivska građa  koja se tiče domaćih autora, s kojima se većina mladih ljudi koji se sad školuju nije bila u prilici suočiti. Nadam se da ćemo u postavu to konačno uspjeti i vidjeti.»

Za ovo posljednje važno je znati da su trenutni službeni datumi otvorenja novog MSU-a: 12. prosinca za široke mase, te dva dana ranije za struku i novinare. Film o «nevidljivim galerijama» prvi je Kipkeov profesionalni rad u tom mediju, snimljen je u produkciji Hrvatskog filmskog saveza, pa je tom logikom i svoju zagrebačku premijeru imao u sklopu otvorenja nove sezone u Kinu Tuškanac. Izložba je ujedno i prilika da se posjetitelji sami prisjete i oproste od starog prostora Muzeja suvremene umjetnosti.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Likovnost 2009.
Nevidljive galerije Željka Kipkea
'Hram' ili Meštrovićev paviljon
Meštrovićev paviljon kao 'Hram'
Tri djevojke bez revolvera: 25 FPS slavi petoljetku
25 FPS - peti put
U Veneciju na bijenale putuju Koydl, Novak i Vekić
Venecijanski bijenale – hrvatskom patetikom protiv 'groblja kulture'
Lovro Artuković - Najbolje slike
Crveni Peristil Borisa Cvjetanovića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici