Tematska izložba o hrvatskom slikarstvu i münchenskoj Akademiji

03.11.2009. Print | Pošalji link

Prošle godine počela se obilježavati 200. obljetnica Münchenske likovne akademije i tom je prilikom oformljen projekt «München kao europsko središte umjetničkog školovanja». Koliko to ima veze s nama? Ima, čini se, puno.

Jedna od glavnih teza kojima su se vodili Irena Kraševac i Petar Prelog, autori izložbe «Zagreb – München», koja se upravo održava u Umjetničkom paviljonu, bila je da, pojednostavljeno rečeno, postoji hrvatsko slikarstvo «prije» i «poslije» Münchena. Školovanje na tamošnjoj Akademiji bitno je obilježilo hrvatsku likovnu umjetnost zadnje četvrtine devetnaestog i na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Možda zgodna zanimljivost koju vrijedi navesti je i da su slične izložbe nacionalne umjetnosti u relaciji s Münchenom već održane u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Skandinaviji, te je zapravo riječ o jednoj široj, europskoj temi, u koju se Zagreb ulančao inicijativom Instituta za povijest umjetnosti.

Iso Kršnjavi, Oton Iveković, Nikola Mašić, Celestin Medović, Bela Čikoš Sesija, Robert Auer, te nešto kasnija četvorka: Josip Račić, Vladimir Becić, Oskar Herman i Miroslav Kraljević koje se svrstava u uži pojam «Münchenskog kruga», iako im je taj grad poslužio tek kao portal prema Parizu, umjetnici su čija su djela pokazana ovom prilikom u kontekstu njihovog školovanja. Izložba čiji je puni naziv «Zagreb – München: hrvatsko slikarstvo i Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu» po svojoj je prirodi znanstvena, a istražuje što je to što su hrvatski münchenski đaci dobili od Akademije, svojih profesora, i samog grada kao umjetničkog centra tog doba, te s tim ciljem sučeljava njihova  djela s djelima njihovih profesora. Kratki odgovor koautora izložbe Petra Preloga je da neki od profesora nisu značili mnogo, a neki drugi nisu značili ništa.

«Ključno je to da su naši slikari živjeli i radili u samom Münchenu, a München, kao što znamo, nije bio samo i isključivo Akademija. To se najbolje vidi na primjeru takozvanog Münchenskog kruga, gdje njihov profesor Hugo Von Habermann, čije dvije slike ovdje izlažemo, za njih u formativnom smislu nije značio mnogo. S druge strane, sam grad München, kao i sloboda koju su uživali u klasi uputili su ih u osnovne postavke nečega što bih nazvao slikarskom modernošću» - kaže Petar Prelog.

Na samoj izložbi fenomen münchenske škole raščlanjen je na četiri tematske skupine. Jedna od njih je historijsko slikarstvo, koje se na Akademiji njegovalo ponajviše između šezdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća. Druga se odnosi na portrete, a Irena Kraševac vjeruje kako će najviše zanimanja pobuditi segment pejzaža, koji kao takav nikad nije bio dominantna grana na münchenskoj Akademiji, nego ju je tek rubno doticao. «Posljednja cjelina», dopunjava Irena Kraševac, «odnosi se na žanr slikarstvo, mrtvu prirodu i motive iz svakodnevnog života kakve je posredno unio Wilhelm Leibl. On je izvršio jak utjecaj na njemačko slikarstvo, u kojem motivi iz svakodnevnog života bavarskog sela postaju omiljeni. Posredno će se taj utjecaj reflektirati na ostale nacije, a kod nas je izraziti predstavnik takve struje Nikola Mašić.»

Primjer Wilhelma Leibla, čija je jedna slika i izložena u Umjetničkom paviljonu, ovdje je zanimljiv upravo zato što dotični nije bio profesor na Akademiji, ali je općenito imao velik utjecaj na slikare svog vremena. Naime, izložba «Zagreb – München» nastoji ponuditi ne samo pogled na Akademiju u drugoj polovici 19 i početkom 20. stoljeća, nego i na cijelu münchensku 'likovnu situaciju' tog vremena, te način na koji se ona odrazila na hrvatsku umjetnost. «Prije odlaska velikog vala naših slikara nakon sedamdesetih, mi u Zagrebu zapravo nemamo akademski formirane slikare. Tek s povratkom školovanih slikara, Zagreb se polako oblikuje u snažnije umjetničko središte. To su bili i preduvjeti za osnivanje privatnih škola, ponajprije Auera, Crnčića i Čikoša, što je kasnije logičnim slijedom dovelo i do osnutka Više škole za umjetnost i obrt. Ishodište hrvatskog slikarstva na kraju devetnaestog stoljeća u svakom je smislu bila upravo münchenska akademija.» - zaključuje Irena Kraševac.

München se kao središte snažno počeo razvijati početkom 19. stoljeća, kad je Bavarska postala kraljevinom, te su upravo bavarski kraljevi dali snažan impuls razvoju Münchena kao umjetničkog grada. U taj i takav grad dolazila je i prva generacija hrvatskih umjetnika: «Većina njih je šezdesetih i sedamdesetih odlazila kod Karl Von Pilotyja, koji je u to vrijeme bio pojam za historijsko slikarstvo, a zatim i kod ostalih za koje se znalo da će im dati solidnu likovnu naobrazbu. Ti famozni profesori, koji su nam sada ipak bliži kao likovni pedagozi, ostali su zapravo postrani glavnih strujanja, a u samom Münchenu su i zanemareni. Velika obljetnička izložba o Akademiji likovnih umjetnosti i niz simpozija na istu tu temu, pokazali su uglavnom neznanje o glavnim profesorima s iste te Akademije.»

Zanimljivo je da se o njima možda najviše može saznati upravo iz izvornih tekstova polaznika Akademije, kao što je Iso Kršnjavi, koji se detaljno osvrnuo na svakog profesora, hvaleći ili kudeći njegove metode rada. Irena Kraševac misli kako će ta dokumentacija biti od koristi i njihovim njemačkim kolegama u daljnjem istraživanju. Već početkom dvadesetog stoljeća ova je akademija bila tradicionalna, konzervativna obrazovna ustanova. München je izgubio na važnosti kao umjetničko središte u korist Berlina, te naravno, internacionalno – Pariza. Ipak, Petar Prelog navodi kako je glavni grad Bavarske početkom stoljeća još kratko ostao važan, ako zbog ničeg drugog, onda zato što su u njemu vrata prema Parizu bila otvorena, a u Zagrebu i dalje zatvorena. Pariz je novoj generaciji bio cilj, a München izvrsna usputna stanica.

Na izložbi «Zagreb – München: hrvatsko slikarstvo i Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu» pokazana su djela trideset slikara, s odabranim djelima za koje su autori uvjereni da dobro predstavljaju vezu s münchenskom školom, bez obzira jesu li nastala na samoj Akademiji, ili neposredno nakon nje. Najzastupljeniji su Celestin Medović sa svojim historijskim slikarstvom i portretima, te Nikola Mašić, kao dobar primjer u rasponu od plenerizma, žanr slikarstva i portreta. Posebna zanimljivost ove izložbe koja ostaje otvorena do 6. prosinca,  prvo je predstavljanje slike «Srijemski mučenici» Celestina Medovića iz 1896., koju se dugo smatralo izgubljenom.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Otvorena izložba 'Zagreb – München: hrvatsko slikarstvo i Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici