Zoran Janjetov o 'Incalu', Jodorowskom, Moebiusu i metafizici

07.11.2009. Print | Pošalji link

Naslijediti svog najvećeg uzora u njegovom možda i najvećem projektu, ako takvog uzora zaista i imate i nije vam problem što se to stalno ističe, sjajna je stvar.

A upravo to se dogodilo Zoranu Janjetovu prije više od dvadeset godina, kada je preuzeo serijal «Incal» od slavnog francuskog strip crtača Jean Girauda, u ovom kontekstu poznatijeg pod pseudonimom Moebius. Novosađanin Zoran Janjetov, zaražen glazbom, znanstvenom fantastikom, filmovima te francuskim i belgijskim stripom, svoje je prve veće profesionalne korake učinio početkom 80-ih s psihodeličnim «Bernardom Panasonikom», a u kultnu figuru europskog stripa počeo se formirati najprije u sjeni već spomenutog Moebiusa, u istom znanstvenofantastičnom žanru te, pogotovo u počecima, s vrlo sličnim crtačkim stilom.

U zajednički projekt Moebiusa i Alexandra Jodorowskog, kultni «Incal», Janjetov se uključio krajem osamdesetih kao kolorist posljednja dva dijela originalnog serijala. A što je uopće taj «Incal»? Za obožavatelje on je najbizarnija, ako već ne najbolja stripovska space opera osamdesetih godina, pokretana Jodorowskijevim ekscentričnim umom i Moebiusovom vizualnom imaginacijom. Zajednički, ova dvojica stvorili su fikcionalni svemir kojeg nastanjuju telenarkosi, plastifukse, metabaroni, tehno-očevi, betonski galebovi, osam milijardi klonova glavnog lika čija je mržnja prema sebi manja jedino od mržnje prema njihovom originalu, a pokreće ga vječna borba između Tame i Svjetla. Sve je to prožeto snažnom satirom, koncentrirano u jednom ključnom, objedinjujućem metafizičkom motivu – famoznom Incalu, i ispričano iz perspektive privatnog detektiva, kukavice, sebičnjaka i arhetipske 'lude' - Johna Difoola.

Kad je Moebius napustio projekt, Janjetov je došao na njegovo mjesto u nastavcima, prequelima i raznim spin-offovima serijala zajedno sa Jodorowskim. Tu se i zadržao do danas, radi relativno sporim tempom i s potpunom kreativnom slobodom koju su autori Incala odavno za sebe izborili. Jučer, kad je nastupio u sklopu festivala Crtani romani šou, i nije baš pričao o stripovima, nego o grafičkom dizajnu i glazbi, ili kako sam kaže «oko stripa». Što se tiče znanstvene fantastike, žanra kojim se davno zarazio, kaže kako danas više ne čita SF literaturu, a ni filmovi više nisu to što su bili, ali sam žanr i dalje nalazi bezgranično inspirativnim.

«SF mi je jako zgodan jer se ne moram vezati za neke žive reference, za arhetipske reference, ne moram graditi dokumentaciju, niti pratiti neke stvari koje postoje kako bih ih reproducirao, nego jednostavno izmišljam sve sam za sebe. SF je ono najšire, najrasplinutije, najblesavije što je meni kao autoru dostupno, i najdalje me vodi u razmišljanju. Čak najviše volim japanske filmove s velikim čudovištima, jer su oni najviše odmaknuti od stvarnosti i definitivno najdjetinjastiji. Naime, čim u nečemu osjetim pretjeranu ozbiljnost i orijentaciju ka odraslima, ja to odbacujem. Ljuti sam fašist u tom pogledu.»

O Moebiusu i danas govori s velikim poštovanjem. Njegov utjecaj na Janjetovljev stil crtanja očit je i dan danas, a čak i utjecaj prvih svezaka «Incala», za koje kaže da su jako puno promijenili u životima mnogih crtača, pa tako i u njegovome. Sve što je Moebius radio, kaže Janjetov, bilo je prije svega izuzetno ikonički jako.

«Kad sam imao 14 godina pretplatio sam se na 'Metal Hurlant', koji je u to vrijeme generalno promijenio svijet stripa, pa tako i moj svijet. Kad sam vidio Moebiusa shvatio sam da je to nešto najdivnije, od čega se ne može bolje, i čemu valja stremiti. U tom trenutku sam pomislio: 'ja ne znam još to tako'; a onda sam sjeo i počeo raditi. Svi su mi govorili da ne smijem kopirati i skidati njegov crtež, ali znao sam kako je jedini način da dekodiram njegov rad bio činiti upravo isto što i on. Naravno, s vremenom se to 'isto' pretvorilo u nešto drugo.»

Koautor serijala «Incal» je rođeni Čileanac Alexandro Jodorowsky - inače i kultni filmski redatelj, a usputno komparatist religije, čitač tarota, psihoterapeut i još mnogo toga drugog. Jodorowsky je za francuski strip jedini pravi pandan britancu Allanu Mooreu i zaista je nekad teško reći tko je od ove dvojice luđi. U «Incalu» je Jodorowsky kombinirao space operu, satiru i metafizičku, spiritualnu, ezoterijsku tematiku. Spiritualnost je kod njega, kako će dodati i Janjetov, istodobno i vrlo tjelesna, izbjegava biti zavodljiva, stalno uspijeva biti intrigantnom, ponekad i odbojnom.

«Uvijek je to mesnato, iz trbuha, iz crijeva, iz govana! Jodorowsky je u tom smislu užasno jak, budući da je on dobro potkovan stručnjak za sve spiritualne kategorije, za sve gnoze, religije i kultove, zna sve o kabali, tarotu, kršćanstvu, budizmu, Blavatskom, Crowleyu... On sve te stvari puno koristi u svom radu, ali se istodobno s njima jako puno i sprda. Mene je više puta upozorio da to što radi ne smijem previše ozbiljno shvatiti i da moram uvijek imati neki odmak. U principu, vjera je suprotno od mišljenja. S druge strane, on mrzi čak i znanstvenike, jer za njih misli da predstavljaju drugi ekstrem, te da su jednako zadrti kao i ovi prvi.»

Serijal «Tehno-očevi», koji zajednički rade, bavi se upravo tim temama, no oko njih se ova dvojica ne slažu u potpunosti, a imali su puno prilika razgovarati o vjeri, svim vrstama dogmi, organiziranoj religiji i posljedicama istih.

«Često mi je znao reći da kada piše scenarije obavezno čita očenaš, meditira, opsesivno gleda filmove i čita knjige, zato što, kako kaže, unatoč svemu u njemu još uvijek čuči jedan 'mali', koji u sve to vjeruje. Taj 'mali' koji čuči u njemu još uvijek traži ono nešto nedokučivo. Za njega je spiritualni napredak čitanje knjiga, gledanje filmova, slušanje glazbe. Zato svojim prijateljima šalje ogromne pakete pune DVD-ova, stripova, knjiga, svega i svačega. Sjediš kod kuće, zvoni ti poštar, i donosi ti ogromni paket od Jodorowskog, koji te nazove i kaže: 'moraš vidjeti ovo što sam ti poslao, ja volim duhovno hraniti svoje prijatelje'.»

Kako su često u kontaktu, Zoran Janjetov prati i što se zbiva s redateljskom karijerom Jodorovskog. Idući filmski projekt trebao bi mu biti gangsterski film «King Shot» u kojem Marilyn Manson glumi 300 godina starog Papu, a David Lynch, isti onaj koji je Jodorowskom prije trideset godina preoteo ekranizaciju Dine, navodno producira. Sve je pitanje dana, no ipak je i pitanje novca, a time, u aktualnoj situaciji, i pitanje recesije. Jer, za razliku od izdavačkih kuća, one filmske nisu pretjerano voljne tek tako svoj novac dati tipu koji otvoreno obećava nešto ne-narativno, neartikulirano i nadasve fantazmagorično.

Govoreći pak o svojim 'osobnijim' projektima, nevezanim uz «Incala», Janjetov će reći kako je trenutno najviše zabavljen dizajnom omotnica glazbenih cd-ova, druge stripove rijetko kad stiže raditi, a najviše bi volio napraviti nešto 'za djecu'.

«Jednom sam imao pregovore s izdavačkom kućom Delcourt, kad su mi rekli – napravi bilo što i mi ćemo ti to objaviti. Nacrtao sam neke probne kadrove i poslao im, ali kad su odgovorili da im projekt izgleda sjajno i zatražili sinopsis, odustao sam od svega. Ili imam odriješene ruke, ili ću slati sinopsis - jedno isključuje drugo. S vremena na vrijeme, jednom ili dvaput godišnje, sjednem za stol i nacrtam početnu stranu novog Bernarda Panasonika, a onda je negdje pohranim među papire i potpuno je zaboravim. Svaki put kad pomislim da treba nastaviti, zaključim da bih radije radio nešto novo.»

Ima još tema, još puno priča, a cijeli razgovor sa Zoranom Janjetovim emitirat ćemo u sklopu nekog od idućih Kulturnih intervjua. U međuvremenu, preostao vam je dan i pol 12-og CRŠ-a u ZKM-u, a u sklopu toga izložba, između ostalih, i Janjetovljevih radova u Showroomu Galerije Nova.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Zoran Janjetov: Svi su mi govorili da ne smijem kopirati Moebiusa
CRŠ dovodi Paheka, Janjetova i Pecaua, a prisjeća se i Edvina Biukovića
Crtani Romani Šou 2009.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici