Marijan Crtalić istražuje 'nevidljivi' Sisak

24.11.2009. Print | Pošalji link

Marijana Crtalića većina likovnjačke publike najbolje poznaje po provokativnim performansima i video radovima.

U njima se najčešće bavio vlastitim identitetom, životnom svakodnevicom, pa tako i vlastitim tijelom. Crtalić i danas nastavlja opsesivno snimati, fotografirati i dokumentirati stvarnost, ali umjesto da je okrenut prema sebi, sada ga puno više zanima društvo oko njega. Jedan od takvih novih projekata, koje se može na neki način nazvati i 'socijalno angažiranima', možemo vidjeti na njegovoj samostalnoj izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević do 5 prosinca.

Izložba nosi naziv «Nevidljivi Sisak: Fenomen Željezara», a tiče se u najvećem dijelu Željezare Sisak, u gradu u kojem je taj umjetnik rođen, i koji istražuje prilično sustavno i u svim slojevima – od arheoloških ostataka davnih vremena, do predmeta i mjesta koja svjedoče i o nekim ne tako davnim vremenima, pa i o sadašnjosti. Cijelo to svoje istraživanje rodnoga grada Marijan Crtalić naziva «Nevidljivi Sisak».

«Fenomen Željezara» predstavlja samo jedan dio tvog bavljenja gradom Siskom. Koja je glavna ideja projekta, i što sve ona obuhvaća?

Konkretno, ja sam krenuo u cijelu priču oko «Nevidljivog Siska» u vlastitoj potrazi za otkrivanjem i nekom vrstom rehabilitacije kulturne baštine grada Siska. Pritom mislim na kompletnu kulturnu baštinu Siska, dakle, ne samo u materijalnom, nego i u ljudskom smislu, što znači da se u projektu bavim čak i mnogim ljudima za koje smatram da su zapostavljeni, ali i mnogim drugim stvarima.  

U «Fenomenu Željezara» baviš se, s jedne strane, umjetnošću, a s druge radnicima. Povezuje ih zapravo jedna stara, pomalo zaboravljena, ali zapravo zanimljiva i važna priča. O čemu je riječ?

Radilo se o tome da je u sklopu Željezare Sisak početkom sedamdesetih bila pokrenuta likovna kolonija, gdje su umjetnici i radnici Željezare kroz zajedničku suradnju stvarali raznovrsna djela. Ta djela su se onda poklanjala radnicima, a umjetnici su dobivali honorare za to, i svi su bili sretni i zadovoljni.

Kada si se upoznao sa skulpturama na otvorenom u radničkim naseljima Siska? Sjećaš li ih se i iz djetinjstva, i kako si ih tada doživljavao?

Kao klinac sam imao svijest o tome. Znao sam da skulpture postoje, ali nisam sve to baš previše 'zarezivao'. Tek puno kasnije, znači, prije nekih četiri ili pet godina, sam se zaista počeo i zanimati za sam taj fenomen – otkud to i zašto.

Od čega se sve sastoji izložba u Galeriji Miroslav Kraljević?

Izložba se sastoji od arhivskog materijala, koji uključuje fotografije samih događanja u Željezari, te radnika i raznih njihovih aktivnosti. Tu su i katalozi likovnih kolonija iz tog vremena, kao i mnoge fotografije koje sam preuzeo iz kataloga. Na nekima od njih su i moje intervencije, a tu je i dokumentarni film koji sam snimio na istu temu.

U neke od dokumentarnih fotografija koje si pronašao ili osobno snimio, ugrađuješ i svoj lik. Zašto?

Ovdje je riječ samo o nekoliko fotografija s takvim intervencijama. U njih sam ubacivao svoj lik kako bih naznačio da sam i ja u toj sredini rastao kroz isto to razdoblje.

Misliš li kako tvoj projekt može pomoći pokrenuti neku promjenu u samom Sisku, ili u svijesti ljudi?

Budući da je industrija propala, jednako kao i cijelo gospodarstvo i kultura Siska, osnovni cilj projekta i moja 'utopijska' ideja jest od svih skulptura u javnim prostorima koje tamo još postoje napraviti svojevrsnu galeriju na otvorenom. To bi se, konačno, uklopilo u kulturno-turističku ponudu samog grada.

Kako si od radikalnog performansa i bavljenja vlastitim tijelom u ranijim radovima, došao do bavljenja drugima, društvom, svojom sredinom i zajednicom?

Ranije me zanimalo općenito pitanje identiteta, dakle osnovna pitanja poput: što sam i tko sam ja u različitim kontekstima. Nakon svega toga, mislim da se i u novijim radovima i dalje bavim pitanjem svog identiteta, ali se ono proširilo puno više i na moju okolinu.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Marijan Crtalić rehabilitira kulturnu baštinu Siska
Max art fest 2009.
Narančasti pas i druge priče (još bolje od stvarnosti)
Narančasti pas ili nenapisana povijest performansa
Narančasti pas i druge priče – predstava o povijesti performansa
Max art fest na Kvatriću, a revolucija na čekanju
Field Trip
Gradonačelnik Križevaca: Plakati Vlaste Delimar su pornografija

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici