Objavljeno hrvatsko izdanje Spiegelmanovog 'Mausa'

02.12.2009. Print | Pošalji link

Art Spiegelmanovog «Mausa» su čitali mnogi koje strip posebno i ne zanima.

Izlagan je u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, o njemu se predaje na fakultetima i pišu se vrlo ozbiljne studije, a Spiegelman autor je za njega 1992. dobio Pulitzerovu nagradu. Domaće izdanje pojavilo se tek sada, gotovo dva desetljeća kasnije, i to zahvaljujući Marku Šunjiću, uredniku portala www.stripovi.com i njegovoj izdavačkoj kući Fibra, unatoč tome što «Maus» i kod nas odavno ima svoje fanove.

«Maus» je autobiografski strip, u kojem se paralelno provlače dvije priče – jedna je ona Vladeka Spiegelmana, autorovog oca koji je preživio Holokaust, a druga se tiče odnosa između oca i sina koji se razotkriva kroz njihove povremene susrete i razgovore. Art Spiegelman «Mausa» je temeljio na preko 40 sati snimljenih očevih svjedočanstava, a i sam proces skupljanja materijala za priču uključio je u strip kao zasebnu narativnu liniju. Tretman teme, ali i sam Spiegelmanov pristup mediju prepoznati su kao svježi i inovativni, a «Maus» je definitivno odigrao i važnu ulogu u približavanju stripa publikama kakve za njega nisu pokazivale ozbiljnije zanimanje.

O konačno realiziranom hrvatskom izdanju «Mausa» govore izdavač Marko Šunjić, i strip autor, crtač, scenarist i pisac Darko Macan.

Zašto se toliko dugo, gotovo dvadeset godina, čekalo izdavanje Mausa u Hrvatskoj? I što nam to govori o stanju u strip izdavaštvu kod nas?

Šunjić:  To i mene čudi. Kad sam prvi put uputio upit za prava na objavljivanje bilo mi je čudno da su ta prava slobodna. Arkzin je svojevremeno kupio prava za «Mausa», međutim, zbog nedostatka sredstava nikad ga nisu uspjeli objaviti. Kontaktirao sam vlasnika, i na moju je sreću to dogovoreno vrlo brzo, pa tako «Maus» sada konačno postoji i na hrvatskom, nakon izdanja u Bosni, Srbiji i Sloveniji. Što se tiče izdavaštva, kašnjenje s «Mausom» je pokazatelj da se izdaju stvari za koje ljudi znaju jer su ih nekad davno čitali. Strip u Hrvatskoj i dalje ima publiku preživjelu iz bivše Jugoslavije - to su danas ljudi od 35-40 godina, koji više nisu klinci. Oni uglavnom kupuju i čitaju iste stvari koje su nekad čitali. Znači, ne prate toliko novu scenu i nova događanja, nego uglavnom stare stvari, a izdavači su se samo fokusirali na to što ljudi traže.

Macan: Ne treba na to gledati negativno. Izdavaštvo je ipak nekakav posao, pa je u redu da se ide na ono za što se zna da će ljudi kupiti, kako bi se tako stečenim sredstvima i publikom moglo dalje eksperimentirati.

Kakav je kulturni status Spiegelmanovog «Mausa» danas, te koja je njegova važnost za sam strip i njegovu širu percepciju?

Macan: Postoji u upotrebi termin 'graphic novel', koji mi prevodimo kao 'nacrtani roman'. Dakle, mislim da je «Maus» zapravo prvi pravi nacrtani roman. Postoji još njih koji se bore za takav status, ali «Maus» je onaj prvi koji je uspio odjeknuti u širim kulturnim krugovima. Treba reći kako Spiegelman nije dobio Pulitzera u kategoriji stripa, jer ona ne postoji, nego u kategoriji reportaže, odnosno novinskog djela. Forma stripa je time dobila legimitet, a to se dogodilo u isto vrijeme kad su eksplodirale i neke druge stvari. Tada se pojavio i «Tamni Vitez» Franka Millera, i «Watchmen» Moorea i Gibbonsa, a američke novine su bile pune članaka o stripovima koji odjednom više nisu bili 'za djecu'. Upravo je «Maus» bio strip koji je u svijesti javnosti uspio pokazati kako stripovi nisu samo superheroji, te u svakom slučaju – da nisu samo za djecu.

«Maus» se bavi zaista teškom temom Holokausta, koja je obrađivana puno puta i u filmu i u književnosti. Što je to što «Mausa» čini posebnim, drukčijim i novim u načinu na koji tretira tu temu?

Macan: Nisam stručnjak za temu Holokausta samu po sebi, ali ono što je zanimljivo u Spiegelmanovoj obradi te teme jest da se nije usredotočio samo na strahote, nego se koncentrirao na ono što je on sam nazvao 'pričom preživjelog'. «Maus» je 'priča preživjelog' na dvije razine. S jedne strane, on priča priču svog oca, Vladeka Spiegelmana, koji je zajedno sa svojom ženom preživio koncentracijski logor u Auschwitzu. No, pritom on nije pokazan kao heroj, nego gotovo kao najgori židovski stereotip, - Vladek uvijek nešto mulja, trguje, snalazi se, i tako dalje. Druga razina 'priče preživjelog' odnosi se na samog Arta Spiegelmana, koji je, zapravo, morao preživjeti vlastitog oca. Morao je živjeti s teretom samoubojstva majke, pitanja zašto je on živ a njegov brat ne, i čemu njegov život služi, ali i sa samom činjenicom da je njegova obitelj preživjela logore, dok on crta stripove.

Spiegelman svojim crtežom i stilom pripovijedanja kombinira brutalnu izravnost i neku nevinost zbog koje «Maus» na trenutke izgleda kao da je crtan za djecu. Čak je i naracija jednostavna i slojevita u isto vrijeme. Zbog čega takav pristup, što se s njim dobiva?

Macan: Spiegelman je užasno pametan autor. Znajući da ne želi raditi stripove samo za ljude koji ih i inače čitaju, on je učinio nekoliko bitnih stvari u «Mausu». Prije svega, potrudio se da se sve bitne informacije nalaze u tekstu, kako se ljudi koji ne znaju čitati stripove i nisu upoznati s jezikom stripa, ni u jednom slučaju ne bi morali oslanjati samo na sliku za interpretaciju. Ono što slika zatim donosi je svojevrsna nadogradnja. Crteži su duboko crni i bijeli, pri čemu su lica miševa gotovo bezizražajna. To su bijele mrlje s dva velika oka ponekad raširena u strahu, a upravo njihova bezličnost omogućava da mi, zapravo, učitavamo svoje emocije u njih.

Kako se tumači Spiegelmanova odluka da ljudske likove prikazuje kao antropomorfizirane životinje? Koji su razlozi, značenja, i konačno - učinak takvog pristupa?

D.M. O razlozima možemo raspravljati, no Spiegelman je svakako htio stvoriti metaforu. Time što je sve Židove učinio miševima, a sve Nijemce mačkama, pomaknuo je tragediju s Vladeka Spiegelmana kao pojedinca i time je poopćio priču. Sigurno je jedan o razloga zašto «Maus» nikad nije adaptiran u film i to što se ovaj njegov postupak ne može adekvatno prenijeti u drugi medij. Miševi samo kad su nacrtani imaju tu svoju 'bezličnu' funkciju, a kada bi se film igrao sa živim ljudima, njegova priča bi bila odjednom poobičajena. Spiegelman je, dakle, autor koji točno zna što radi, koji vrlo dobro razumije jezik stripa u svakom njegovom aspektu. 


Koliko je za «Mausa» važan kontekst američke underground strip scene, čiji je Spiegelman aktivan sudionik od šezdesetih i sedamdesetih? Na koncu, i «Maus» je izvorno objavljivan u Spiegelmanovom nezavisnom časopisu «RAW».

D.M. Bez američkog undergrounda ni «Maus» ne bi bio moguć. Ne bi postojala mreža u kojoj bi se «RAW» mogao distribuirati, a samim time ne bi postojala ni mogućnost da se Maus, koji je realiziran u razdoblju od 13 godina, uopće pojavi.  

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
'Maus' dobio svoje hrvatsko izdanje

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici