Otvara se Muzej suvremene umjetnosti

10.12.2009. Print | Pošalji link

Zapamtite tri riječi: «Zbirke u pokretu».

Ne samo kao naziv koncepta stalnog postava kao jezgre novog Muzeja suvremene umjetnosti, nego i zato što kulturni događaj desetljeća bez «zbirki» i bez «pokreta» nije ništa više od jednog velikog tuluma i jedne velike zgrade. Muzej nije zgrada u kojoj se isti nalazi, a otvorenje nije kraj nego zaista početak novog doba za suvremenu umjetnost kod nas, prvi trzaj kretanja, kontinuirane aktivnosti budućeg živog središta i svega što će se okretati oko njega. Sama zbirka je pak nešto što prvi put komunicira prema publici sve ono o čemu smo znali parcijalno iz knjiga, kataloga, povremenih izložbi i usmene predaje – povijest suvremene umjetnosti pred nama, nadohvat ruke i u stalnom dijalogu sa sadašnjim trenutkom.

Sve je počelo u prosincu 1954., kad je osnovana Gradska galerija suvremene umjetnosti, koja je odmah i počela stvarati svoj fundus, iako ga do danas nije imala priliku pokazati u stalnom muzejskom postavu. Galerija suvremene umjetnosti desetljećima je djelovala u sklopu institucije Galerija grada Zagreba, koja je kao cjelina bila baza za ono što će tek kasnije formalno postati Muzejom. Iz skromnih prostornih i izložbenih uvjeta kakve je pružala barokna palača Kulmer na Katarinskom trgu 2, MSU se počeo kretati prema boljoj budućnosti 1998. kad je donesena odluka o izgradnji nove zgrade.

Godinu dana kasnije na arhitektonskom natječaju pobijedio je projekt tada još mladog arhitekta Igora Franića. Izgradnja je započela 2003., a danas se na adresi Avenija Dubrovnik 17 nalazi Muzej s ukupnom površinom od 14.500 kvadratnih metara, od čega je 5000 namijenjeno izlaganju. Veliko otvorenje je 11. prosinca, a ono je, kako će naglasiti i ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić, samo početak: «Otvorenje samog muzeja je tek prilika za budućnost. Drugim riječima, otvara nam se mogućnost da realiziramo sve ono što smo planirali: puno akcija s ciljem privlačenja publike, dobre, iscrpne i raznolike pedagoške programe, brojne izložbene aktivnosti. Sve je to primjereno okolnostima, no ono najvažnije je da ova zgrada krene u život, da počnu cirkulirati posjetitelji, te da MSU bude mjesto u koje se dolazi zbog umjetnosti.»

U ono što će uzvanici i gosti vidjeti utrošeno je tijekom godina 450 milijuna kuna, ne samo na izgradnju, nego i otkupe zemljišta i cjelokupnu opremu Muzeja. Još dok je bila na papiru, zgrada koju je projektirao arhitekt Igor Franić uspoređivana je s oblikom meandra, što su neki pokušali prepoznati kao referencu na opus Julija Knifera, tražeći u njenoj arhitekturi neki identitet. Sam Franić danas će, međutim, to prokomentirati drukčije: «Nisam krenuo od meandra, nego od ispreplitanja visokih i niskih prostora i želje da zgradi dam veću dimenziju od one koju ona ima. Ona je trebala narasti u prostore iznad, ispod i oko sebe. To je bila početna ideja vodilja. Svaka ta ideja naknadno dobije i oblik, a ova je dobila oblik meandra. Neću reći da se danas taj meandar gubi, ali svakako mi se čini da važnost dobivaju prazni prostori 'ispod' i 'iznad', gdje se nalaze umjetničke instalacije.»   

Ne treba zaboraviti da Franićeva zgrada predstavlja okvir za stalni postav pod nazivom «Zbirke u pokretu», povremene izložbe, ali i sve drugo što će MSU kao multiprogramska ustanova predstavljati. «Bilo bi krivo da kažem kako sam poznavao fundus Muzeja suvremene umjetnosti, jer sam ga poznavao samo onoliko koliko je on bio dostupan i drugima. Kao što će vjerojatno biti za većinu publike, tako će i za mene prezentacija fundusa biti totalno iznenađenje i otkriće. Ipak, mislim da netko tko projektira Muzej suvremene umjetnosti mora na neki način razmišljati o suvremenoj umjetnosti, današnjem vremenu, prostoru i funkcionalnim zahtjevima koji se pred muzeje postavljaju.»

Proteklih nekoliko godina najviše je problema bilo oko probijanja rokova izgradnje i samog otvorenja, za što su uglavnom bili odgovorni investitori i izvođači. Ipak, Franić napominje da je izgradnja MSU-a svojevrsni rekord u domaćim razmjerima, uzme li se u obzir koliko je trajala realizacija posljednja dva kapitalna kulturna projekta u Zagrebu: koncertne dvorane Lisinski i Nacionalne i sveučilišne biblioteke, na čiju se os, ali s malim skokom preko Save, MSU nastavlja.

Posljednjih tjedana su dovršavanje radova na opremanju zgrade i postavljanje stalne izložbe «Zbirki u pokretu» trajali gotovo paralelno. Jedno je ubrzalo drugo, a sve u želji da se, kako će reći jedna od autorica koncepcije stalnog postava Nada Beroš, obećanja ovog puta ispune. Četiri tjedna intenzivnog rada na realizaciji stalnog postava sigurno je svojevrstan rekord, ali i riskantan i hrabar potez. «Tisak je vrlo zlonamjerno komentirao kako postavljamo djela u prašini, dok su radnici još u prostoru, ali trebalo je donijeti tu hrabru odluku. Zaista se divim kolegi Milovcu koji je donio odluku da uđe u prostor s umjetničkim djelima u tom trenutku. To ne znači da smo neprofesionalci, niti da ne poznamo muzejske uzuse. Uistinu je trebalo imati hrabrosti i reći: da, mi smo dobili datum i želimo taj datum ispoštovati, a ne još jednom imati neugodnost pred publikom i pomaknuti otvorenje još jednom, ovog puta našom krivnjom. Naime, sva dosadašnja odgađanja termina dogodila su se krivnjom naših investitora.»

Koncepciju stalnog postava «Zbirke u pokretu» potpisuju kustosi MSU-a Nada Beroš i Tihomir Milovac, koji su se odlučili, kako kažu, za «nov, otvoren, ali istodobno i veoma fokusiran pristup prezentaciji muzejskih zbirki». Koncept postava sadrži pet velikih cjelina: «Projekt i sudbina», «Umjetnost kao život», «Umjetnost o umjetnosti», «Velika enigma svijeta» i «Riječi i slike». Svaka od njih uključuje i niz pod-cjelina, imenovanih uglavnom prema nazivima nekih od odabranih djela iz zbirke. Donji dio vremenske granice koji je morao biti postavljen je 1951. godina, u kojoj počinje djelovati grupa EXAT 51, ali ima i iznimki, što se odnosi ponajprije na amblematska djela prijeratne avangarde. U središtu razmišljanja kustosa «Zbirki u pokretu», kaže Nada Beroš, bio je odnos umjetnosti i društva, umjetnosti i života, ili umjetnosti i njenog konteksta.

«U određenim umjetničkim djelima dominantan iskaz ili performativ je jezik i referiranje na umjetnost, dok se u drugim djelima referira na društveno poslanje umjetnosti. Te ideje bile su naša dva velika 'stupa' iz kojih su se razvile pojedinačne cjeline, jer naravno, ništa nije moguće tako crno-bijelo prikazati, pa tako ni umjetnička djela. Sigurno je da ima nepravednih podjela i slučajeva gdje smo neke aspekte morali previše naglasiti kako bismo ih svrstali u određene grupe, ali smo zato otvorili tematsku cjelinu 'Velika enigma svijeta', za inzularne pojave koje nigdje strogo ne pripadaju, jer postoje i takvi autori koje nema smisla nasilno gurati u ladice.»

Tihomir Milovac dodaje kako je ideja bila i razbiti ustaljene podjele te tako izjednačiti stručnu i običnu publiku. Nema klasičnih orijentira, niti uobičajene kronologije, nego samo 'kretanja'. «Osim toga», kaže Milovac, «unutar jednog umjetničkog imena ne slijedimo razvoj. Dakle, nije riječ o prikazu umjetnika koji uključuje i nešto što je napravio u šezdesetima, pa zatim nešto drugo što je napravio u sedamdesetima ili osamdesetima. Možemo govoriti i konkretno upravo o velikim umjetničkim imenima koji su ostvarili najveće i najdulje karijere – primjerice, birajući iz Murtićevog opusa ostavili samo dva ključna djela za koja mislim da ih je u ovom kontekstu bitno naglasiti i dati im pravu dimenziju.»

Jedna od karakteristika «Zbirki u pokretu» je i spajanje suprotnosti, neobični susreti između pojedinih djela i umjetnika. Ova koncepcija to omogućava i potiče, ali ostavlja i mogućnost da se sve kombinacije mijenjaju, korigiraju i učine boljima. «Bitan moment je i to», kaže Milovac, «što smo približili radove koji naoko, i u stereotipnom gledanju, nisu 'blizu' jedni drugima. Povijesno su možda čak i na suprotnim stranama, ali smo ih u postavu doveli kao susjede i upravo se tu dogodio zgodan dijalog. Most između 'Biafre' i konceptualne umjetnosti, primjerice, nešto je što se ne radi, barem u našoj lokalnoj sredini, ali ovdje će se to dogoditi. Mislim da će takve situacije pomoći i publici, te olakšati razumijevanje suvremene umjetnosti.»

Projekti u vanjskom prostoru, koji će premijerno biti predstavljeni i stavljeni u funkciju sa samim otvorenjem MSU-a, integralni su dio «Zbirki u pokretu». Najatraktivniji od njih, i onaj o kojem se najviše pričalo, je rad njemačkog umjetnika Carstena Höllera - interaktivna ludička skulptura «Dvostruki tobogan» koja je povezala etaže na sjevernoj strani zgrade. Höller je, inače, sličan rad realizirao prije tri godine u turbinskoj dvorani TATE Moderna u Londonu. Osim toga, na velikoj južnoj platformi ispred ulaznog dijela MSU-a nalazi se rad «Oči pročišćenja» poljskog umjetnika Miroslawa Balke, na krovu se nalazi zvučna instalacija Antuna Božičevića, a i sama pročelja zgrade omogućavaju zanimljive intervencije, te su i ona u potpunosti iskorištena.

Svečano otvorenje koncipirao je Krešimir Dolenčić. Prva mu je nakana bila napraviti općenarodni tulum koji bi trajao dva dana i tri noći. Kao i arhitektu Franiću, koji zgradu vidi kao dnevni boravak Novog Zagreba, i kazališni redatelj specijaliziran za spektakle visokog rizika želi da nova kuća MSU-a ne bude samo zgrada sa zbirkom, nego mjesto događanja života. Njegova vizija otvaranja doduše nije prošla, što zbog recesijskog kresanja sredstava, što zbog želje ministra Biškupića i ostalih da ipak sjede u toplom i da sve skupa ima malo službeniji karakter. Dolenčićeva želja bila je, njegovim riječima, «da se u tri noći i tri dana otvorenja unutar i uokolo muzeja izmijeni dvadeset ili trideset tisuća ljudi». No, i u ovakvoj smanjenoj verziji, otvorenje bi ipak trebalo imati neku simboliku koja izlazi iz okvira muzeja, zbirke, ali ne nužno i suvremene umjetnosti: «Cilj je da odmah što više ljudi posjeti MSU u prvom naletu, čak i oni koji nikad u životu nisu bili u nekom muzeju, kamoli muzeju suvremene umjetnosti. Ljudi trebaju shvatiti da je to mjesto za svakoga, u kojem je naš odnos prema životu, svijetu i okolišu jednako vrijedan, a možda i vrjedniji od nekog budućeg izloška u tom muzeju.»

Novi Muzej suvremene umjetnosti funkcionirat će kao multiprogramska ustanova, što znači da će se tamo osim zbirke i povremenih izložbi događati kazališna, plesna, glazbena i filmska zbivanja, predavanja, seminari, te brojni edukativni programi. Prva velika izložba koja slijedi nakon otvorenja Muzeja i stalnog postava «Zbirke u pokretu», je nova verzija retrospektive Aleksandra Srneca koju je inicirao kolekcionar Marinko Sudac. Predstavit će se zatim i donacija umjetnika Ede Murtića, na proljeće dolazi na red i dugo najavljivana samostalna izložba Gilberta i Georgea, te velika problemska izložba «Par lijevih cipela» u internacionalnoj koprodukciji.

Program otvorenja novog Muzeja suvremene umjetnosti čini gomila različitih izvođača i umjetnika, od bendova koji će svirati ispred same zgrade, preko ansambla Kantus i udaraljkaškog ansambla Big Bang, koji će izvesti ne samo novu skladbu Igora Lešnika nego i legendarnu «4 minute i 33 sekunde» Johna Cagea.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Okovani Galileo - Branko Brezovec
Brezovčev 'Okovani Galileo' otvara kazališnu sezonu u MSU
'Okovani Galeileo' - nova predstava Branka Brezovca
Ješa Denegri: 'Srnecovi eksperimenti bili su zadnja riječ u umjetnosti svog vremena'
MSU izložio 'Prisutnu odsutnost' Aleksandra Srneca
GODIŠNJI PREGLED: Likovnost 2009.
MSU: Zbirke u pokretu
Filmske mutacije i Instalacije za kino u MSU-u
Konačno otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti
Instalacije za kino u Muzeju suvremene umjetnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici