Frano Dulibić: 'Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940.'

12.01.2010. Print | Pošalji link

Nekad su o njoj brinuli urednici novina i časopisa, danas se njome bave sekcije cehovskih udruga i umjetničkih udruženja.

Barem u Hrvatskoj. A govorimo, naravno, o karikaturi. Na stranu popularan primjer međunarodnog incidenta koji su izazvali crteži proroka Muhameda, karikaturistima danas ne cvjetaju ruže. Kod nas je se nalazi u tragovima, tu i tamo, za sve osim rijetkih više u domeni hobizma nego profesije. Politička i društveno-kritička karikatura preživljava, no ne više tako provokativna i potentna kakvom može biti, na svojoj po mnogo čemu posebnoj poziciji između novinarstva i likovne umjetnosti.

A sve je to razlog više da se pogleda u povijest. Na primjer, jednu koju je napisao, posložio i ukoričio povjesničar umjetnosti Frano Dulibić, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji se upravo karikaturom, ilustracijom i stripom posljednjih godina puno bavio - kako u okviru izložbi, tako i različitih publikacija. Njegova knjiga “Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940.” predstavlja rezultat prvog cjelovitog istraživanja povijesti karikature nakon dugo vremena - ne računajući jednu davno objavljenu antologiju i raspršene tematske tekstove različitih autora.
 
U strukturiranju takve knjige, glavno i odlučujuće pitanje je “tipologija ili povijest?”. Dulibićev odgovor je “povijest”. Uostalom, karikature puno više i bolje govore stavimo li ih u njihov vremenski i društveni kontekst. Jedna od “donjih” kronoloških granica je 1862. godina, kad se u Hrvatskoj pojavio prvi humoristički časopis, a priča završava s 1940. Evo i zašto: “Najviše zato što se od 1940. nadalje stvari mijenjaju. Naime, slijedi razdoblje drugog svjetskog rata, i jedna komplicirana situacija u kojoj se nastavlja tradicija 'građanske' karikature, ali simultano se razvija i ona u službi fašističke ideologije, što je jedno još uvijek slabo istraženo područje. Osim toga, negdje u isto vrijeme su i počeci partizanske karikature.”

To je, kaže Dulibić, složeno razdoblje, koje bi zahtijevalo dublje istraživanje, a poslijeratna situacija je, po njegovom mišljenju, ponovno drastično drukčija. Karikatura je tada, smatra autor knjige, prestala biti područjem izražavanja akademski obrazovanih slikara, a i kvaliteta crteža, u zanatskom smislu, postala je manje važnom od sâme ideje i njene, u odnosu na prethodno razdoblje, često minimalističke, likovne transformacije. Bitno je također reći da autori karikatura nisu sebe smatrali umjetnicima u tradicionalnom smislu. To dvoje, kaže Dulibić, ni ne treba poistovjećivati. “Oni su isključivo mogli biti bolji ili lošiji u svom mediju, kao neka vrsta primijenjenih umjetnika. Naime, izražavaju se i slikom i riječju, shvaćajući kako karikatura ima svoje zakonitosti, koje su drukčije od onih u takozvanoj visokoj umjetnosti. Slično je i u stripu i u filmu. Tu svakako moram istaknuti ulogu Vere Horvat Pintarić, koja je prva kao povjesničarka umjetnosti istaknula kako je riječ o medvjeđoj usluzi autorima iz popularne kulture kada ih se gura u isti paket. Uvijek kad ih se tako svrstava, čak i u najboljoj namjeri, oni će nužno izgubiti.”

Ipak, u knjizi su zastupljeni i radovi nekih umjetnika koji su izgradili karijere u drugom mediju, najčešće slikarstvu. Kod njih je zanimljivo da u slikarstvu i karikaturi pokazuju dva ponekad i posve različita lica. Dulibić kao primjer navodi Ivu Režeka i Jozu Kljakovića. Izdvaja i imena Vilka Gecana ili Antuna Motike, a u razdoblju na prijelazu stoljeća spominje i crteže Mencija Klementa Crnčića i Dragana Melkusa, koji su svojim doprinosima podigli kvalitetu crteža karikatura u odnosu na prethodno razdoblje. Mnogi drugi, posebno u vremenu između dvaju svjetskih ratova, studiraju kratko na Akademiji, ali je napuštaju, shvativši kako od honorara koje su tada mogli dobiti u novinama mogu sasvim dobro živjeti.

Kao najveću novost koju ova knjiga donosi, Dulibić spominje broj novih istraženih autora, koje se dosad nije spominjalo ni u leksikonima, iako su zanimljivi i po kvaliteti crteža i snazi humora.

“Jedna od teza koje iznosim u knjizi tiče se razlike između Zagreba i Splita. Iako su uzori isti - jer utjecaji dolaze iz Njemačke i Austrije, u dalmatinskom slučaju preko Italije - riječ je o različitom tipu humora. Dok je u kontinentalnoj Hrvatskoj bila dominantna takozvana situacijska karikatura ili 'crtani vic', najčešće s više likova, u Dalmaciji se u 98% slučajeva njegovala portretna karikatura.”

Postoji niz časopisa koji su oblikovali povijest hrvatske karikature od sredine 19. stoljeća do četrdesetih godina dvadesetog. Splitski krug karikaturista imao je vlastitu platformu, humoristički časopis “Duje balavac”, koji je izlazio između 1908. i 1923., a u Zagrebu se jedan ističe po svojoj utjecajnosti i po dugovječnosti. To su često spominjane “Koprive”, čijim osnivanjem 1906. počinje posljednje i najduže razdoblje koje Dulibić u knjizi obrađuje. “O 'Koprivama' će se”, kaže autor, “zasigurno još puno pisati i isticati se njihova važnost kao značajnog ventila i odraza javnog mišljenja. U njima su se već sredinom tridesetih pojavljivale karikature koje su ismijavale Hitlera i Mussolinija. Zanimljivo je vidjeti koliko su čak i figure poput Stjepan Radić bile ismijavane, ali isti oni koji su ga često znali kritizirali, istovremeno su ga znali i cijeniti.”

Pojedine karikature znale su ponekad i podgrijati rasprave oko nekih aktualnih društvenih ili političkih pitanja, a u najmanju ruku, one su vrlo snažno reflektirale svoje vrijeme. “Možemo navesti primjer kako je karikatura na žestok način izrazila svađe oko postavljanja Meštrovićeve skulpture Grgura Ninskog na Peristilu. Arheolog don Frane Bulić prikazan je kako bičem tjera Grgura s Peristila, jer se sa stajališta arheologa i konzervatora svog vremena protivio njegovom postavljanju. Bilo je, dakle, puno situacija u kojima su karikature snažno odražavale ono što se događalo, a bilo je također i izdanja humorističkih časopisa koja su cenzurirana i zabranjena.”

I, kako sve to izgleda? Mi vam možemo reći da je izdavač Leykam International, da ima preko 300 stranica teksta i ilustracija, uključen autoritet povjesničara umjetnosti, studioznost nečeg što je izvorno bilo doktorat, no znatno je prošireno. Za sve ostalo, provjerite u knjižarama.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Povijest karikature u hrvatskoj do 1940. godine
Otvorena izložba karikatura i ilustracija Ota Reisingera
Retrospektiva Ota Reisingera
Trg žrtava Milana Bandića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici