Hrvatska arhitektura 20. stoljeća: neostvareni projekti

03.09.2007. Print | Pošalji link

Objavljivanjem knjige Tomislava Odaka “Hrvatska arhitektura dvadesetog stoljeća: neostvareni projekti” ulazi se u jednu specifičnu priču o paralelnim stvarnostima.

Knjiga je očito mišljena kao antologija ili, dosjetljivo rečeno, papirnata antologija papirnate arhitekture, onih potencijala zaostalih u ladicama i nikad realiziranih. Pitanje “što bi bilo kad bi bilo?” olako se nameće, ali jedan drugi detalj ostavlja mogućnost da ga se preusmjeri u nešto drugo. Naime, knjiga je prvo od dva najavljena izdanja nakladničkog projekta “Hrvatska arhitektura dvadesetog stoljeća”, a vratimo li se na priču o paralelnim stvarnostima, već ćete pretpostaviti kako je ona druga, njena “zrcalna” knjiga, antologija projekata koji ipak jesu realizirani.

U ovom slučaju, nerealizirana arhitektura dobila je prednost, a s njom i sva ona manja ili veća poglavlja u opusima većine značajnih hrvatskih arhitekata koja obično završe na zadnjim, manje atraktivnim stranicama njihovih kataloga. Doprinos Tomislava Odaka prikazu razvoja hrvatske arhitekture doista jest, onako kako nakladnici kažu, originalan. Odak je tu temu otvorio još davno, u jednom starom monografskom broju časopisa “Arhitektura”, u kojem je pregledu najboljih ostvarenja prvi put pridodan i detaljan prilog upravo o nerealiziranim projektima. Njih se u nekim slučajevima može nazvati avangardnima, u drugima utopijskima, ili pak i radikalnima i realističnima, ali svejedno su ostali neostvareni. Slovenski arhitekt Aleš Vodopivec, recenzent knjige i njezin predstavljač, reći će da ga u knjizi zapravo najviše zapanjuje to što ona, prema njegovoj ocjeni, pokazuje da neostvareno ostaje upravo ono što je u struci najbolje.

«Neostvareni ostaju prije svega takvi projekti koji su u stručnom smilsu beskompromisni, a u stvaralačkom smislu onkraj ustaljenih predodžbi svoga vremena. Izgrađena arhitektura govori o tome što je u neko doba bilo prihvatljivo, ali želimo li upoznati stvaralačku snagu tadašnjih arhitekata, moramo upoznati i one projekte koji nisu uspjeli biti izgrađeni» – upozorava Vodopivec. Takva djela često imaju veći utjecaj na razvoj struke nego izgrađene zgrade. Uostalom, bez vizionarskih zamisli Ledouxa, kao i bez poznavanja djela futurizma, i kasnijih tehno-fantazija Archigrama, koja su proširavala prostor arhitektonskog stvaralaštva, bio bi nezamisliv njegov sadašnji razvoj. U današnje vrijeme koje favorizira traganje za pragmatičnim odgovorima i dopadljivim slikama, kaže Vodopivec, sve je manje razumijevanja za utopije. Zato je knjiga za njega i neka vrsta potresnog dokumenta. «Danas gledamo s nostalgijom kad se divimo kulturi, umjetnosti i stvaralaštvu koje je ostalo sačuvano prije svega u zgradama. U svim velikim povijesnim razdobljima postojale su ambicije da se gradi ljepše, više i zahtjevnije, ukratko - preko granica tadašnjih mogućnosti. U vrijeme materijalnog izobilja ambicija takve vrste gotovo više i nema. Stoga je glavna poruka ove knjige u kakvom svijetu to živimo uopće ako nema autentičnog sluha za kulturu, umjetnost iarhitekturu, te zašto najbolje mora ostati neopaženo u ladici?»

Krunoslav Ivanišin Odakovo bi djelo suvremenim rječnikm nazvao alternativnim arhitektonskim mapingom hrvatskog teritorija, koji po njegovom mišljenju daje mnogo bolju sliku od one realne. U to smislu, predlaže Krunoslav Ivanišin, 'papirnatu arhitekturu' u kontekstu suvremenog svijeta, bez obzira je li ona izgrađena ili nije, bilo bi zanimljivo čitati kao projekciju budućnosti. Kritičar arhitekture Maroje Mrduljaš nadodaje kako niz tema u arhitekturi i urabnizmu i dalje ostaje neispričan i neobrađen. Arhitektura koja je ostala nerealizirana ili tek na razini koncepta svakako predstavlja jednu drugu struju, no ne slaže se u potpunosti da ona nužno predstavlja arhitektonsku alternativu. «Pogledamo li ih danas, vidi se sličnost i podudarnost između produkcije, ideja, koncepata i projekata koji nisu realizirani s onima koji jesu. Ne mislim da postoji rascjep, barem na konceptualnoj razini, između istraživačke arhitekture i ona koja je realizirana, nego one prije ipak predstavljaju otisak u prostoru 'kapaciteta' određenog vremena da se ta arhitektura doista i realizira”. U Hrvatskoj postoji kontinuitet arhitektonske misli, a s tim u vezi uvriježena je teza kako su pojedini periodi, kao što su tridesete, pedesete i šezdesete godine, bili periodi posebnih iskoraka i avangardnih dostignuća. Knjiga, misli Mrduljaš, pokazuje kako ta teza nije ispravna.

«Ako avangardu čitate samo kao stilsku opoziciju prema prethodnim vremenima, onda ostajete zatvoreni unutar razmjerno ograničenog diskursa. U tom smislu knjiga pokazuje da je hrvatska arhitektura imala nekoliko avangardnih iskoraka, ali oni se zadržavaju na svega nekoliko imena. Tu bih prvo istaknuo Vladimira Turinu, dok cijela ova druga produkcija koja je nerealizirana ostaje u okviru modernizma, koji je pak često na pola puta, pa je tako i hrvatski izgrađeni urbani prostor učestalo u jednom stanju 'trajne nedovršenosti'».

U tom smislu knjizi možda nedostaju neki projekti koji su realizirani samo djelomično, ali su simptomatični za stanje u kojem arhitektura, kako navodi Mrduljaš, stalno stoji na granici da se realizira u potpunosti, a u tome nažalost ne uspijeva. Indikativno je također da neke dobre ideje, pogotovo na području gradogradnje, ne da nisu realizirane, nego su na njihova mjesta došle upravo njihove suprotnosti.

Mrduljaš posebno ističe tekstualni segment knjige, prema njegovom mišljenju vrlo uspješno postavljen, jer nije sasvim deskriptivan, niti vezan uz ilustrativni materijal. «Odak nastoji postaviti u kontekst razvoj arhitektonske misli dvadesetog stoljeća, a time onda implicitno i u povijest hrvatskog društva u cjelini, tako da ova knjiga temeljno pokazuje neraskidivu vezu između arhitektonske ambicije i društvenih mogućnosti».

Nerealizirane projekte Turine, Kovačića, Iblera, Pičmana, Vitića, Bernardija i brojnih drugih, sve do Randića i Turata i 3LHD-a, Tomislav Odak obradio je u knjizi opremljenoj s preko 850 ilustracija. Ova antologija ima i svoj par koji će tek biti objavljen - riječ je dakako o antologiji realiziranih projekata koju potpisuje Branko Silađin, a njeno objavljivanje najavljeno je za iduću godinu.

(M.G.)

Pročitajte i ...
O Zagrebu usput i s razlogom

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici